Kritička teorija
From Wikipedia, the free encyclopedia
Kritička teorija je refleksivna procjena i kritika društva i kulture primjenom znanja iz društvenih i humanističkih znanosti kako bi razotkrile i izazvale strukture moći. Tvrdi da su socijalni problemi pod utjecajem i da ih više stvaraju društvene strukture i kulturne pretpostavke, nego pojedinačni i psihološki čimbenici. Kritička teorija ima svoje izvore u sociologiji, ali i u književnoj kritici. Sociolog Max Horkheimer opisao je teoriju kritičnom kada nastoji "osloboditi ljudska bića od okolnosti koje ih čine robovima".[1]
Intelektualci koji su pobornici kritičke teorije ne nastoje biti politički nepristrani, nego radije predstavljati filozofski glas nove ljevice.[2]
U sociologiji i političkoj filozofiji pojam Kritička teorija opisuje zapadni marksizam Frankfurtske škole koji je razvijen u Njemačkoj 1930-ih godina. Ovaj termin zahtijeva pravilno korištenje, jer primjerice "kritička teorija" ili "kritička društvena teorija" mogu imati slične elemente, ali ne naglašavaju intelektualno podrijetlo specifično za Frankfurtsku školu. Kritički teoretičari Frankfurtske škole oslanjali su se na kritične metode Karla Marxa i Sigmunda Freuda. Kritička teorija tvrdi da je ideologija glavna prepreka ljudskom oslobađanju.[3] Kritička teorija je osnovana kao škola mišljenja prvenstveno od strane teoretičara Frankfurtske škole Herberta Marcusea, Theodora Adorna, Maxa Horkheimera, Waltera Benjamina i Ericha Fromma. Na modernu kritičku teoriju dodatno su utjecali György Lukács i Antonio Gramsci, kao i drugi učenjaci Frankfurtske škole, osobito Jürgen Habermas. U Habermasovom radu, kritička je teorija nadmašila svoje teorijske korijene u njemačkom idealizmu i napredovala bliže američkom pragmatizmu. Zabrinutost za društvenu "bazu i nadgradnju" jedan je od preostalih marksističkih filozofskih koncepata u velikom dijelu suvremene kritičke teorije.[4]
Postmoderna kritička teorija analizira fragmentaciju kulturnih identiteta kako bi dovela u pitanje koncepte modernog doba kao što su metapripovijesti, racionalnost i univerzalne istine, dok politizira društvene probleme "smještajući ih u povijesni i kulturni kontekst, kako bi se uključili u proces prikupljanja i analiziranja podataka i razmotrili svoja otkrića".[5]