From Wikipedia, the free encyclopedia
Henrik Benedikt Toma Edvard Marija Klement Franjo Ksaver Stuart, kardinal vojvoda od Yorka (6. ožujka 1725. – 13. srpnja 1807.) bio je katolički kardinal, te četvrti i posljednji jakobitski nasljednik i javni pretendent na prijestolja Engleske, Škotske, Francuske i Irske. Za razliku od svoga oca Jakova i brata Karla, Henrik nije poduzimao ništa kako bi došao na prijestolje. Nakon Karlove smrti u siječnju 1788. papa ga nije priznao zakonitim vladarom Engleske, Škotske i Irske, ali ga je oslovljavao kao kardinala vojvodu od Yorka.[1]
| Njegova uzoritost Henrik Benedikt Stuart | |
|---|---|
| ostijski i veletrijski kardinal-biskup i dekan Kardinalskoga zbora | |
_-002.jpg) Henrik Benedikt Stuart, kardinal - vojvoda od Yorka | |
| Pokrajina | Rim |
| Biskupija | Prigradske biskupije Ostia i Velletri |
| Imenovan | 26. rujna 1803. |
| Služba završila | 13. srpnja 1807. |
| Prethodnik | Gian Francesco Albani |
| Nasljednik | Leonardo Antonelli |
| Druge službe |
|
| Redovi | |
| Ređenje | 1. rujna 1748. zareditelj papa Benedikt XIV. |
| Posvećenje | 19. studenoga 1758. posvetitelj papa Klement XIII. |
| Kreiran kardinalom | 3. srpnja 1747. papa Benedikt XIV. |
| Osobni detalji | |
| Rodno ime | Henry Benedict Mary Clement Thomas Francis Xavier Stuart of York |
| Rođen | 6. ožujka 1725. Palača Muti, Rim, Papinska država |
| Umro | 13. srpnja 1807. Frascati, Rim, Papinska država |
| Pokopan | Bazilika sv. Petra, Vatikan |
| Roditelji | Jakov Franjo Edvard Stuart i Marija Klementina Sobjeska |
| Prethodna služba |
|
| Grb |  |
Proveo je život u Papinskoj državi i imao dugu karijeru kao katolički klerik, postavši dekan Kardinalskoga zbora te ostijski i veletrijski kardinal-biskup. U vrijeme svoje smrti bio je, i još uvijek jest, jedan od kardinala s najdužom službom u povijesti Crkve.
Još u mladosti, Henrikov otac imenovao ga je vojvodom od Yorka (u jakobitskom plemstvu), te je bio najbolje poznat po toj tituli. Nakon smrti njegova brata 1788., Henrik je kod jakobita i u svojoj osobnoj pratnji postao poznat kao Henrik IX. Engleski i Irski i I. Škotski, iako je javno govorio o sebi kao o kardinalu vojvodi od Yorka nuncupatus.
Henrik je rođen u egzilu, u palači Muti u Rimu, 6. ožujka 1725.,[2] te ga je istoga dana krstio papa Benedikt XIII., 37 godina nakon što je njegov djed Jakov II. i VII. izgubio prijestolje i deset godina nakon neuspjeloga pokušaja njegova oca da ga ponovno stekne. Otac mu je bio Jakov Franjo Edvard Stuart, kod protivnika poznat kao "Stari Pretendent", a majka princeza Marija Klementina Sobjeska, unuka poljskoga kralja i litvanskoga velikog vojvode, Jana III. Sobjeskog.
Henrik je 1745. išao u Francusku, kako bi pomogao svomu bratu Karlu (Mladom Pretendentu) s pripremom jakobitskoga ustanka te godine. Nakon poraza, Henrik se vratio u Italiju. Papa Benedikt XIV. podijelio mu je tonzuru i imenovao ga kardinalom-đakonom đakonata S. Maria in Portico (Campitelli), na posebnom konzistoriju, održanom 3. srpnja 1747.[2] Primio je četiri niža reda od pape, 27. kolovoza 1747., te subđakonat 18. kolovoza 1748. i đakonat 25. kolovoza 1748. Zaređen je za svećenika, 1. rujna 1748., i posvećen za naslovnog korintskog nadbiskupa, 2. listopada 1758.
Promaknut je u red kardinala-prezbitera 1748.,[2] zadržavajući naslov S. Maria in Portico. Prešao je na naslov Ss. XII Apostoli 1752., te je imenovan kardinalom-biskupom Frascatija, 13. srpnja 1761., te u konačnici postao ostijskim i veletrijskim kardinalom-biskupom i dekanom Kardinalskoga zbora, 26. rujna 1803. Živio je i radio u Frascatiju mnogo godina, silazeći svakoga poslijepodneva u svojoj kočiji u Rim, gdje mu je njegova služba vicekancelara dala pravo na uporabu Palače kancelarije.
Henrik je bio posljednji pretendent na britansko prijestolje koji je doticao bolesnike od skrofule.
U vrijeme Francuske revolucije, izgubio je svoje kraljevske beneficije u Francuskoj i žrtvovao mnogo drugih sredstava kako bi pomogao papi Piju VI. Uz konfiskaciju njegova imanja u Frascatiju od strane Francuza, to je uzrokovalo njegovo osiromašenje.[4] Britanski ministar u Veneciji uredio je da Henrik prima godišnju rentu od 4.000 funti od britanskoga kralja Đure III. Iako je britanska vlada to predstavljala kao djelo milosrđa, Henrik i jakobiti smatrali su to prvom ratom novca koji mu je zakonski pripadao. Već mnogo godina, britanska je vlada obećavala vratiti engleski miraz njegove bake, Marije Modenske, ali to nikada nije učinila.
Henrik se vratio u Frascati 1803. U rujnu te godine postao je dekan Kardinalskoga zbora, i time ostijski i veletrijski kardinal-biskup,[4] iako je i dalje živio u biskupskoj palači u Frascatiju. Umro je tamo, 13. srpnja 1807., u dobi od 82 godine.
Prema njegovoj oporuci, koju je potpisao kao Henry R, sve njegove pretendentske britanske titule i prava naslijedio je njegov najbliži rođak i prijatelj, Karlo Emanuel IV. Sardinijski. Karlo nije ni isticao niti negirao svoje jakobitske pretenzije, kao ni njegovi nasljednici. Karlo Emanuel i sljedeći sardinijski kraljevi, kasnije talijanski kraljevi, imali su drugih vitalnih interesa u svom talijanskom okružju, za koje bi promicanje beznadne britanske kauze[pojasniti] bilo štetno.
Za razliku od raširenoga vjerovanja, on nije ostavio krunske dragulje princu od Walesa, kasnijem Đuri IV. Sva je njegova imovina povjerena monsinjoru Angelu Cesariniju, za daljnje dijeljenje. Cesarini je poslao princu od Walesa nekoliko dragulja iz Henrikove privatne zbirke. Među njima je značka Reda podvezice (za koju se smatra da ju je nosio kralj Karlo I. prigodom svoga pogubljenja; danas se čuva u dvorcu Windsor) i križ sv. Andrije (insignija Reda čička; danas u edinburškom dvorcu), te prsten s rubinom. Unatoč tomu, čin slanja ovih dragulja hannoverskom princu od Walesa ni u kojem se slučaju ne smatra djelotvornim, pa ni formalnim, odreknućem od jakobitskoga polaganja prava.
Henrik Benedikt, njegov brat, otac i majka, pokopani su u kripti Bazilike sv. Petra u Vatikanu. Spomenik kraljevskim Stuartima nalazi se na jednom od stupova same bazilike, a dizajnirao ga je Antonio Canova. Spomenik je izvorno naručio mons. Angelo Cesarini, izvršitelj Henrikove oporuke. Zanimljivo, među donatorima spomenika je i britanski kralj Đuro IV., koji je, nakon što je Henrikovom smrću završila jakobitska prijetnja britanskom prijestolju, postao poštovatelj legende o Stuartima.
Spomenik je u novije vrijeme obnovljen o trošku Elizabeth Bowes-Lyon.
Kardinalu Stuartu bili su dodijeljeni sljedeći đakonati ili naslovi:
U ožujku 1774. postao je vice-dekan, a 15. rujna 1803. dekan Kardinalskoga zbora.
Bio je izbornik u papinskim konklavama 1758., 1769., 1774. – 1775. i 1799-1800.
Za vrijeme pretendenstva njegova oca i brata, Henrik je polagao pravo na kraljevski grb, koji se razlikovao srebrenim polumjesecom.[5]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
