Gatanje (Caravaggio)
From Wikipedia, the free encyclopedia
Gatanje (talijanski: Bona ventura) je poznato ulje na platnu talijanskog baroknog slikara Michelangela Merisia da Caravaggia. Motiv Ciganke koja mladiću gata iz dlana Caravaggio je slikao dva puta.
Gatanje – izvornik | |
Caravaggio, oko 1594.-95. | |
ulje na platnu | |
115 × 150 cm | |
Kapitolski muzeji, Rim | |
Portal: Likovna umjetnost |
Ranija inačica slike, koja se čuva u Kapitolijskom muzeju u Rimu, prikazuje ponešto plahu gataru kako mladiću cinična pogleda s čije ruke proriče sudbinu srednjim prstom skida prsten, odvlačeći mu lukavo pažnju dodirom svojeg kažiprsta po sredini njegova dlana, koja se u gatanju naziva „Venerin pojas“.[1]
Prema tradiciji, ovo je jedno od najranijih Caravaggiovih samostalnih djela nastalih u Rimu. Slikarev biograf Mancini bilježi da je ova živa genre-scena nastala za monsignora Fantina Petrignanija,[2] no neki povjesničari umjetnosti smatraju da je, kao i poznati Kartaši iz istog perioda, nastala za kardinala del Montea,[2] kod kojeg je Caravaggio u to doba stanovao u Palazzo Madama pokraj Piazze Navona.
Rengenska snimka je pokazala da je slika naslikana na ranije već upotrijebljenom platnu, na kojem je bila naslikana bl. Djevica Marija u stilu Cavaliere`d Arpina,[3] a brojne ispravke - pentimenti pokazuju da Caravaggio ni za tu sliku, kao ni za većinu ostalih, nije koristio pripremne skice.
Caravaggiov biograf Bellori navodi da je slikar uzeo Ciganku s ulice, te ju portretirao kao gataru, a da je onda naslikao mladića koji u jednoj ruci drži mač, dok drugu pruža Ciganki na gatanje.[4]
Kasnija inačica slike koja se nalazi u Louvreu prikazuje nešto mlađu, ali sigurniju Ciganku u istoj akciji, u kojoj joj je žrtva mlad i očito neiskvaren mladić, za kojeg je, prema nekim mišljenjima, kao model poslužio Caravaggiov prijatelj, slikar Lionello Spada,[5] dok drugi smatraju da je to bio Mario Miniti, također Caravaggiov prijatelj i slikar porijeklom sa Sicilije.[6] Caravaggiov tretman svjetla na pariškoj inačici je nešto dramatičniji i prirodniji, impostacija figura plastičnija, boje življe, a dio detalja odjeće bogatiji, te očito prikazan s više napora. Prema nekim mišljenjima, Caravaggio je drugu inačicu slike naslikao za kardinala del Montea, nakon što je prvu zbog siromaštva prodao markizu Vincenteu Giustinijaniju za svega 8 škuda, kada što je napustio radionicu Cavaliere d`Arpina (Giuseppe Cesari), pokušavajući se osamostaliti,[7] što će mu uspjeti tek desetljeće kasnije.
Obje slike odličan su primjer Caravaggiova „direktnoga slikarstva“, koje podrazumijeva napuštanje tradicionalne perspektive, kompozicije i neopterećenost naslijeđenim pravilima o postavljanju figura, omjerima i osvjetljenju,[8] što Caravaggiu sve polazi za rukom zapanjujućom lakoćom i sigurnošću kakve susrećemo samo u najvećih genija slikarstva.
Gatanje – druga inačica | |
Caravaggio, oko 1598.-99. | |
ulje na platnu | |
121 × 152,5 cm | |
Louvre, Pariz | |
Portal: Likovna umjetnost |
Obje inačice Gatanja također su odličan primjer Caravaggiove vjernosti prirodi i životu, koja mu je donijela slavu, ali i mnogo neprilika. Svojim osebujnim inovativnim pristupom Caravaggio je dokinuo artificijelni, blazirani maniristički način slikanja, uključujući, po prvi puta u talijanskom slikarstvu, u repertoar reprezentativnoga slikarstva ulične prizore „momaka iz polusvijeta, prostitutki, Cigana i svirača“,[9] koji su šokirali tadašnju publiku, a po kojima je i danas najčešće poznat. Motiv gatanja bio je u slikarstvu poznat i ranije, primjerice u nizozemskom genre slikarstvu[10] (Lucas van Leyden), ali nitko prije nije toj vrsti slikarstva dao važnost koju ono ima kod Caravaggia i njegovih sljedbenika.