![cover image](https://wikiwandv2-19431.kxcdn.com/_next/image?url=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/3/39/Pala_degli_innocenti%252C_ghirlandaio%252C_autoritratto%252C_dettaglio.jpg/640px-Pala_degli_innocenti%252C_ghirlandaio%252C_autoritratto%252C_dettaglio.jpg&w=640&q=50)
Domenico Ghirlandaio
From Wikipedia, the free encyclopedia
Domenico Ghirlandaio, pravog imena Domenico di Tommaso Bigordi (Firenca, 1449. – Firenca, 11. siječnja 1494.), bio je talijanski renesansni slikar.
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/4/46/Adoration_of_the_Magi_Spedale_degli_Innocenti.jpg/640px-Adoration_of_the_Magi_Spedale_degli_Innocenti.jpg)
Domenico Ghirlandaio | |
renesansa | |
---|---|
![]() Autoportret s Poklonstva mudraca iz 1488. | |
Rođenje | 1449., Firenca, Italija |
Smrt | 11. siječnja 1494., Firenca |
Vrsta umjetnosti | slikarstvo - crtež |
Praksa | Firenca, Venecija, Rim |
Utjecao | Michelangelo, Andrea Del Sarto, itd. |
Utjecali | Andrea del Verrocchio, Sandro Botticelli |
Poznata djela | Posljednja večera, Pohod Marije Elizabeti, Djed s unukom |
Portal o životopisima |
Učio je kod oca zlatara i slikara Baldovinettija, pod čijim je utjecajem naslikao freske Život Sv. Fine u kolegijatskoj crkvi u San Gimignanu (1475. – 77.).[1] Nastavio je raditi u radionici Andrea del Verrocchija gdje je izrađivao freske sa sakralnim temama pri čemu je zbivanja prenosio u firentinsku sredinu i interijere otmjenih firentinskih kuća s tipičnim arhitektonskim i dekorativnim elementima quattrocenta, a likovi su portreti njegovih suvremenika u svečano ruho onoga doba (npr. freske u crkvi i refektoriju Svih Svetih (Ognisanti) u Firenci kao što su Sv. Jeronim u ćeliji i Posljednja večera, 1480.). Na tim monumentalnim freskama bogata kolorita i uravnoteženih kompozicija oslikao je firentinski način života i običaje toga grada u doba renesanse, te tako zabilježio humanističku atmosferu za vladavine Lorenza de Medicija.[2]
Nakon fresaka (Krist povjerava apostolski poziv Petru i Andriji, 1481. – 82.) u vatikanskoj Sikstinskoj kapeli i na zidovima biblioteke Siksta IV. radio je svoja glavna djela: freske u kapeli Sassetti u Santa Trinità (Život Sv. Franje, 1483. – 85.) i ciklus prizora u kapeli Tornabuoni crkve Santa Maria Novella (Život Blažene Djevice Marije i Život Sv. Ivana Krstitelja, 1486. – 90.).[1]
Naslikao je nekoliko oltarnih kompozicija (Poklonstvo pastira, 1485., s očiglednim utjecajem Huga van der Goesa; Pohod Marije Elizabeti (Vizitacija Marijina), 1491.) i pojedinačne portrete individualiziranih fizionomija (Francesco Sasseti sa sinom; Giovanna Tornabuoni, 1488.; Djed s unukom, 1480./90.).
U Firenci je vodio slikarsku radionicu, a njegov najpoznatiji učenik je bio Michelangelo.
- Papa Grgur navještava smrt svetoj Fini, u kolegijatskoj crkvi u San Gimignanu, 1477.
- Poklonstvo pastira, kapela Sassetti u crkvi Svetog Trojstva iz 1485.
- Posljednja večera, 1486., San Marco, Firenca.
- Giovanna Tornabuoni, 1488., Muzej Thyssen-Bornemisza, Madrid.