From Wikipedia, the free encyclopedia
Barska nadbiskupija je rimokatolička nadbiskupija u Crnoj Gori. Sjedište joj se nalazi u crnogorskom priobalnom gradu Baru.
Barska nadbiskupija Archidioecesis Antibarensis | |
---|---|
██ Položaj nadbiskupije | |
Područje | |
Država | Crna Gora |
Metropolija | izravno pod Svetom Stolicom |
Statistika | |
Površina | 13.198 km2 |
Katolici | 11.227 |
Župe | 19 |
Podatci | |
Obred | Latinski |
Osnovana | 9. stoljeće |
Uzdignuće | 1034. |
Katedrala | Katedrala Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije |
Konkatedrala | Konkatedrala sv. Petra |
Vodstvo | |
Papa | Franjo |
Nadbiskup | Rrok Gjonlleshaj |
Ostalo | |
Stanje od | 24. srpnja 2024. |
Utemeljena je u 9. stoljeću, moguće i znatno ranije, osobito imajući u vidu ostatke ranokršćanske bazilike (Barski trikonhos) iz 6. stoljeća.
U buli pape Aleksandra II. iz 1067. godine, dukljanska crkva je tretirana kao Nadbiskupija i Arhiepiskopija Dukljanske crkve. Nabrojani su, kao sufragani sljedeći biskupi:
Protupapa Klement III. je 8. siječnja 1089. godine potvrdio Barsku nadbiskupiju kao arhiepsikopsko sjedište Dukljanske crkve.
Istodobno, potvrdio je Bodinu kraljevsku titulu njegovoga oca Mihaila (titulira u pismu regis Bodini gloriossimi).[1]
U Baru je koncem 12. stoljeća nastao jedan od najvažnijih crnogorskih, hrvatskih i južnoslavenskih pisanih spomenika − Sclavorum Regnum, poznat i kao Ljetopis popa Dukljanina, Barski ljetopis i Hrvatska kronika. Pretpostavlja se da je ovo djelo napisao barski nadbiskup Grgur iz Zadra. Od nekoć moćne dijeceze i jedne od 4 dalmatinske metropolije (pored Zadra, Splita i Dubrovnika), kako su zabilježili križarski izvori, s velebnom katedralom sv. Jurja, desecima crkava, samostana, kapela, palača, u vrijeme turskih pustošenja i pljački, biva dovedena gotovo do iščeznuća. Osim sv. Jurja, spominju se crkve i samostani, danas nažalost većinom uništeni, sv. Nikole, sv. Marka, sv. Marije, sv. Katarine, sv. Venerande, sv. Lovre, sv. Križa, sv. Luke, sv. Urbana, sv. Dominika, sv. Marcelina, sv. Leonarda, sv. Kristofora.
U njenom sastavu 1089. godine su se nalazile biskupije Kotorska, Ulcinjska, Skadarska, Pilotska, Svačka, Drivastska, Raška, Zahumska, Bosanska i Travunjska biskupija. U to vrijeme su latinski jezik bio jezikom bogoslužja, a pisalo se latiničnim pismom, dok su slavenski jezici bili samo u pomoćnoj funkciji.[2]
Barski nadbiskup je također primas Serviae, najmanje od 1870. godine, što je te godine tražio Karlo Pooten i dobio službenu potvrdu.[3] Marin Bizzi (1570 – 1624) se potpisivao kao nadbiskup barski i primas Srbije[4] kao i jedan od njegovih prethodnika, Ivan VIII, na Tridentskom saboru.[5] Milan Šufflay je zapisao: God. 1248. imenuje papa Inocent IV. (...) Ivana de Plane Carpini nadbiskupom barskim. On je preteča novog sistema rimske kurije, po kojem Albanija postaje operacionom bazom proti pravoslavlju na Balkanu, a Bar glavnim uporištem proti prodiranju srpske crkve na more. (...) Naslov nadbiskupa barskog archiepiscopus Slavinensis, koji se već god. 1256. javlja na kamenoj ploči u Rimu, a početkom 15. vijeka dovodi do naslova primas Serbie, pokazuje jasno zadaću koju je imao da vrši ovaj rimski eksponenat na samoj širokoj prodornoj zoni, što ju je stalo u 13. vijeku dubiti srpsko pravoslavlje u primarnom jadranskom katoličkom nasipu.[6] Šimun Milinović je umro 1910. godine i Cetinjski vjesnik donosi i članak zagrebačkog Obzora, koji je pohvalno pisao o Milinoviću. U članku je naveden i razlog osnivanja Barske nadbiskupije: Barska nadbiskupija bila je u staro doba osnovana da istrijebi i na jugoistoku glagoljicu, ali je ne istrijebi do dolaska Turaka. Odlaskom Turaka uskrsla je i to u novim prilikama. Ne više, da primas Bara bude progonitelj, nego zaštitnik glagoljice u katoličkoj crkvi, a u državi slavenskoj.[7]
Beogradska vlada je 1924. imala želju ukinuti starodrevnu titulu srpskog primasa koju nosi barski nadbiksup ili bar da se njegova stolica izmjesti u Beograd, kao prijestonicu srpskog naroda.[8] List Crnogorac se s tim nije slagao, navodeći podatak (bez navođenja izvora) da je ta titula barskih nadbiskupa još od vremena kada je vladao Mihailo. Kao razloge da se sjedište srpskog primasa ne premješta u Beograd list navodi: Čudnovito je da pošto razni osvajači toga kraja u raznim vremenima nijesu našli za shodno da ukinu titulu srpskog primasa, otkuda se sada u Beogradu porodila ta ideja da se on ukine i oduzme ta titula arhiepiskopiji barskoj. Opravdanje da tako velika titula treba da ima sjedište u prijestonici netačno je. Mi imamo zato mnogo primjera, a primasi nemaju sjedišta u prijestonicama. Tako na primjer: U Parizu nije sjedište francuskog primasa, nego u Lionu, U Njemačkoj ne sjedi primas njemački, već u Salcburgu u Austriji, niti u Pešti ugarski već u Ostroganu, varošici od svega 18000 duša. Tako isto naš Bar nosi primatsku titulu, a ne ni Beograd ni Zagreb, jer ju je Bar nosio i onda kada je prijestonica bila u Skadru. Dakle stolica primasa srpskoga mora biti u Baru, a ne u Beogradu.[9]
Albanski katolički svećenici su u vrijeme nadbiskupa Aleksandra Tokića nastojali da nadbiskupija pređe u albanske ruke i da se Primasija srpska nazove Primasijom albanskom. Htjeli su da Barska nadbiskupija prvenstveno bude nacionalna institucija albanskog naroda u Crnoj Gori i nijesu trpjeli prisustvo svećenika sa strane, Slovenaca, Hrvata... U unutrašnjem sukobu u Barskoj nadbiskupiji albanski svećenici su ostvarili najveći dio zahtjeva i bili su zadovoljni time. To su smatrali važnim ostvaranjem, jer su tu situaciju koristili da u župama djeluju kao albanski nacionalni ideolozi. Albanski svećenici su se tako uspjeli osloboditi utjecaja, ne samo svećenika Hrvata, već i svećenika don Bušića koji je bio jugoslovenski orijentiran.[10] U novije vrijeme barski nadbiskupi su Albanci, a mnogi albanski svećenici su imali prezimena koja završavaju na vić, ić. Misionarska Barska nadbiksupija je 1966. imala 18 svećenika, od toga 14 Albanaca. Od tih 14 Albanaca njih 9 su imali čista slavenska prezimena: Anzelmo Marstjepović, Pavle Marvulić, Petar Perkolić, Marko Kolović, Anto Marđokić, Frano Markić, Tomo Kočović, Josip Demirović, Marko Bakočević. Samo pet svećenik Albanaca su imali, vremenom već albanizirana ili albanska prezimena: Simon Filipaj, Egidije Berišaj, Josip Jankaj, Deda Markolaj i Roko Mirdita.[11]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.