From Wikipedia, the free encyclopedia
Virginia Woolf (London, 25. januar 1882 – rijeka Ouse kod Rodmella, 28. mart 1941)[1] jeste engleska književnica,[2] jedan od ključnih autora narativnog modernizma i osnivačica feminističke književne kritike.
Virginia Woolf | |
|---|---|
 engleska književnica | |
| Rođenje | 25. januar 1882. London, UK |
| Smrt | 28. mart 1941 (59 godina) Lewes, UK |
Rođenu u uglednoj viktorijanskoj intelektualistički nastrojenoj porodici Stephen, Adelaidu Virginiju Stephen odgajali su uglavnom privatni učitelji. Nakon smrti oca Leslieja Stephena, poznatog književnog kritika i izdavača, seli se sa sestrom Vanessom u Bloomsbury, područje središnjeg Londona koje je, u tokom vremena (a najviše u međuratnom periodu) postalo okupljalištem jednog sloja britanske inteligencije. Godine 1912. Virginia se udaje za izdavača, pisca i društvenog aktivistu Leonarda Woolfa. Uskoro objavljuje svoj prvi roman, "The voyage out", 1915., koji nije donio veći kreativni proboj, ali je postavio neke od njenih dominantnih tema i vidova izraza: lirski pristup stvarnosti i introspekciju u analizi fluktuirajućih stanja ljudske (posebno ženske) psihe. Otprilike iz tog doba datiraju prvi snažniji živčani slomovi i napadaji dubokog psihičkog raskola koji su je pratili do kraja života i koji bijahu i uzrokom njenog samoubistva. Kao vid radne terapije Virginia Woolf i njen suprug osnivaju "Hogarth Press", nezavisnu nakladu koja je trebala služiti afirmaciji avangardnih i marginaliziranih pisaca.
Poslije još dva romana ("Noć i dan", 1919. i "Jakovljeva soba", 1922.)slijede velika ostvarenja književnog modernizma: romani "Gospođa Dalloway", 1925., "Svjetionik", 1927., "Valovi", 1931. te zbirke eseja i književnih kritika, "Svoj vlastiti prostor"/"A room of one's own", 1929., "Tri gvineje"/"Three guineas", 1938.
Njeni romani su izrazito eksperimentalni: na više mjesta radnja, koja je počesto svakodnevna i uobičajena, rastače se u svijesti (ženskih) protagonista; snažan lirizam i jezična virtuoznost stvaraju dojam svijeta prebogatog vizuelnim i drugim senzornim asocijacijama, kao i senzibilne likove uronjene u neprestano preispitivanje smisla vlastite doživljajnosti i opstojnosti same. Po svjetonazoru mješavina epikurejskog materijalista i bergsonovskog idealista, kao i estet na tragu Waltera Patera - Virginia Woolf je u svojim romanima kreirala svijet uglavnom ograničen na intelektualiziranu englesku višu srednju klasu, ali univerzalan po dosegu za pažljivijeg čitaoca. Sama radnja je često banalna: gospođa Dalloway sprema zabavu i sijelo, a cijela radnja se vrti oko tog događaja; u "Svjetioniku" je opisan izlet gospođe Ramsay sa brojnom porodicom, kao i stvaralački napor slikarke Lily Briscoe; "Valovi" su zbirka lirskih solilokvija šestero prijatelja. Pjesnički recitativi pretvaraju taj roman u nešto nalik na poemu u prozi.
Zbirke kritika i eseja Woolfove su još uticajnije, bar od 1970tih godina. U njima je zasnovala feminističku književnu kritiku, a ton u njima varira: sa jedne strane se pojavljuju, faktografski zasnovane, lamentacije o zapostavljenosti žena i njihovoj onemogućenosti u umjetničko-stvaralačkim procesima; sa druge strane Woolfova insistira da je "ženska", kao i "muška" umjetnost zapravo androgina, pa je sloboda izražaja ženskog iskustva i percepcije svijeta marginalna: pravi umjetnik nadrasta spol. Ovdje je Virginia Woolf pokazala smjesu zrele kritičnosti i naivnosti: izrazito maskulini autori kao Melville ili Faulkner teško da se mogu utrpati u koš dvospolačke tačke posmatranja. S druge strane, Virginia Woolf sjajno je raščlanila i ilustrirala historijsku datost "ženske sudbine" koja je mnoge potencijalne kreativne osobnosti osudila na skučenu i samo djelimično ostvarenu egzistenciju.
Njen pozniji rad uključuje konvencionalniji roman "Godine", 1937. te posljednje veliko ostvarenje, roman "Među činovima"/"Between the acts", 1941. godine. Opet snažno eksperimentalnu prozu u kojoj su sažete Woolfine opsesivne teme: rekreacija svijeta kroz visoko metaforizirani jezik; seksualna ambivalencija i, najvažnije, meditacija o protoku vremena i života, utjelovljena u fikcionaliziranom i estetiziranom prikazu skoro cijele engleske historije. Mučena napadima duševne bolesti (slušne i vizuelne halucinacije, duboka depresija), još pojačanim izbijanjem Drugog svjetskog rata, Virginia Woolf počinila je samoubistvo[3] utapljanjem u rijeci Ouse, kraj imanja u Rodmellu u Sussex.
 | Trenutna verzija ovog članka napisana je neformalnim stilom i podsjeća na priču, a ne na enciklopedijski članak. |
Ocjena djela Virginije Woolf nije lahka zbog više činilaca, a najvažniji su politički i društveni: njeni romani i kritički tekstovi su doživjeli snažno osporavanje poslije rata, pa je bila žestoko kritizirana kao snobovska plava čarapa, a njen fikcionalni svijet kao sredstvo utaživanja vlastite egocentrirane senzibilnosti bez većeg općeljudskog značaja. Njihalo se zanjihalo u suprotnom smjeru u 1970-ima, kada je na valu feminizma ponovo potvrđena kao velika književnica, naročito kao preteča feminističke ideologije. Poslije svih poricanja i uzdizanja, izgleda da je postignut kakav-takav koncenzus: Virginia Woolf nije među najvećim, ali je svakako jedan od velikih inovativnih pisaca 20. vijeka, dosega ostvarenja većeg od Hemingwaya ili Pasternaka. Kao "najengleskiji" engleski moderni pisac, ostavila je nesporna remek-djela u nekoliko romana, dvije ili tri knjige kritika i eseja, te u velikom dnevniku ("Diaries", izdano 1977.- 1984. u 5 svezaka).
Glavni romani Virginije Woolf su prevedeni na bosanski, a nedavno su se pojavile i knjige njenih kritika i eseja.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
