From Wikipedia, the free encyclopedia
Toma Akvinski (oko 1225.-1274.), bio je italijanski[1][2] dominikanski fratar i svećenik, jedan od najpoznatijih filozofa kršćanske skolastike (srednjovjekovna filozofija), u tradiciji poznat kao Doctor Angelicus, Doctor Communis i Doctor Universalis[3]. Ime Akvinski identifikuje njegovo porijeklo u okrugu Aquino u današnjem Laciju, Italija. Između ostalog, bio je istaknuti zagovornik prirodne teologije i otac škole mišljenja (koja je obuhvatala i teologiju i filozofiju) poznate kao tomizam. On je tvrdio da je Bog izvor i svjetlosti prirodnog razuma i svjetla vjere.[4] Opisan je kao "najuticajniji mislilac srednjovekovnog perioda"[5] i "najveći od srednjovekovnih filozofa-teologa".[6] Njegov uticaj na zapadnjačku misao je značajan, a veliki deo moderne filozofije potiče iz njegovih ideja, posebno u oblastima etike, prirodnog prava, metafizike i političke teorije.
Za razliku od mnogih struja u Katoličkoj crkvi tog vremena,[7] Toma je prihvatio nekoliko ideja koje je iznio Aristotel—koga je nazvao "Filozofom"—i pokušao je sintetizirati aristotelovsku filozofiju s principima kršćanstva.[8]
Njegova dva glavna djela su: Sporna pitanja o istini (1256–1259), "Protiv zabluda nevjernika" (Summa contra Gentiles), i nedovršena, ali veoma uticajna "Summa Theologiae" (1265–1274), koja je priznata kao vrhunsko dostignuće srednjovjekovne sistematske teologije. Njegovi komentari na Sveto pismo i na Aristotela također čine važan dio njegovog djela. Toma se ističe po svojim euharistijskim pjesmama, koje čine dio crkvene liturgije.[9] Katolička crkva poštuje Tomu Akvinskog kao sveca i smatra ga uzornim učiteljem za one koji studiraju za svećenike. U moderno doba, prema papinskim direktivama, proučavanje njegovih djela dugo se koristilo kao jezgro potrebnog programa studija za one koji traže zaređenje za svećenike ili đakone i za druge studente svetih disciplina. (filozofija, katolička teologija, crkvena historija, liturgija i kanonsko pravo).[10]
Kao doktor Crkve, Toma Akvinski se smatra jednim od najvećih teologa i filozofa Katoličke crkve. Papa Benedikt XV je izjavio: „Ovaj (Dominikanski) Red... dobio je novi sjaj kada je Crkva proglasila Tomino učenje svojim i tog doktora, počašćenog posebnim pohvalama Papa, gospodara i pokrovitelja katoličkih škola."[11][12]
Toma Akvinski je u svom cjelokupnom opusu nastojao da protivrječnosti krščanske dogmatike prevlada na taj nači da stvori koherentne religijske dogme. On se u izgradnji krščanske logike oslanja na Aristotelov Organon, a prihvata i Platonovu filozofiju o dominirajućoj ideji nad materijom. Kao teolog polazi od dvije temeljne krščanske dogme: praroditeljskom grijehu i vječnom ispaštanju. Kao rezultat toga temelj njegove teološko filozofske antropologije je spas i put prema spasenju. Također, zastupa kolektivitet, dominaciju nad ljudskim rodom, a ne individualni život pojedinca.
Akvinski se bori protiv neoplatonskih tvrdnji o svijetu koje su potekle od Augustina i Ibn Sine, koji svode čovječanstvo na posmatrače svijeta u kojem je sve propisano i gdje je sve izraz Božije volje. Akvinski se zalaže za Aristotelove tvrdnje da je čovjek glavni autor svojih djela. Njegova sinteza aristotelovog učenja i krišćanskog učenja postati će glavna okosnica filozofije katoličke crkve.
U svojoj gnoseologiji (teoriji spoznaje), Toma Akvinski se zalaže za Aristotelove tvrdnje da saznanje podrazumijeva izvjesnu sličnost između onoga koji saznaje i onoga što se saznaje, iz čega slijedi da saznanje počinje čulnom percepcijom.
Toma Akvinski u potpunosti je valorizirao grčku filozofiju, posebno Aristotelovu logiku, teoriju Platona i Plotina o općem dobru i nepokretnom pokretaču, te je prilagodio kršćanskom učenju. Njegova stajališta dala su poseban doprinos u profiliranju kršćanskih dogmi koje je stvorio u 13. vijeku. U epohi zrelog feudalizma njegovo učenje će postati oficijelnim učenjem Katoličke crkve 1870 godine.
Također je razvio, kada je riječ o državi, teoriju suvereniteta, gdje narod dobrovoljno prenosi određene ovlasti na suverenog kralja, monarha. Ovu njegovu teoriju narodnog suvereniteta, preuzet će neki teolozi, franjevci i protestanti i razviti je u politički sistem, u jedan koherentan teoretijsko-politički sistem. Mada se zalagao za teoriju narodnog suvereniteta u borbi između rimskog papinstva i svjetovnih vladara, Toma je stajao na strani papinstva, teokratskog apsolutizma.
Za razliku od Aurelije Augustina , on društvo posmatra kao statičan, zatvoren sistem ponavljanja jednog te istog. Ako je na djelu društvo kao zatvoren sistem, nepromjenjiv, ono nema određenu perspektivu, te je njegova vizija svijeta romantičarsko-pesimistički obojena.
Analogno Aristotelu on čovjeka posmatra kao društveno biće, on je kauzalno i nužno po svojoj prirodi vezan za društvo, a njegova društvenost se ispoljava kroz sferu jezika, kulture, običaja i tradicije. Analogno Aristotelu, prema njemu fundament, zadaća države je da proizvodi vrline, iz ove temeljne zadaće proizlaze sve druge funkcije države.
Ovozemaljska država nije ništa drugo nego priprema pojedinaca, kršćana za onozemaljsku državu. Država je, dakle, sredstvo za realizaciju neke više svrhe, a to jest put spasenja.
Iz ovog se da izvući zaključak, da Toma Akvinski daje primat i vladavinu crkve nad državom. Ustvari kod njega, pošto je sve do renesanse, religija totalno vladala cjelokupnim svijetom socijalnog života, se država i religija izražavaju kao druga strana ili oblik same države. Država nije ništa drugo, nego samo jedna od teoloških formi religije. Tako država ima prevashodno religijsko, teološko određenje i svrhu.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
