Sofokle
From Wikipedia, the free encyclopedia
From Wikipedia, the free encyclopedia
Sofokle ili Sofoklo (grč. Σοφοκλης; Kolofon, 492. p. n. e – Atina, 406. p. n. e) bio je starogrčki dramatičar.[1] Jedan je od trojice velikih grčkih tragičara, zajedno s Eshilom i Euripidom. Napisao je oko 130 drama, od čega 20 satiričnih. Sačuvano je sedam tragedija:
Sačuvan je i odlomak satirične drame „Sljednici” („Tragači”, „Lovački psi”), koji je 1911. pronađen na jednom egipatskom papirusu.
Sofokle je bio na prilično visokim državnim položajima. U ratu sa Samom bio je član strateškog saveza zajedno s Periklom. Radio je kao diplomat, političar i svećenik. Osnovao je zajednicu za Muze, koja je okupljala najslavnije umjetnike toga doba.
Epitaf mu glasi: "Krijem u ovom grobu Sofokla, koji je prvi mjesto stekao tragičkom umjetnošću, najčasniji ukras."
Kao i Eshila, Aristofan ga je portretirao u svojim „Žabama”, a također i Frinih u svojim „Muzama”.
Plutarh opisuje kako se Sofokle prvi put natjecao i odmah odnio prvu nagradu, a Eshil je teško podnio taj poraz. Stari izvori tvrde da Sofokle nikad nije bio posljednji u natjecanju, te da je imao dvadesetak pobjeda (Eshil ih je imao 13, a Euripid 5, od čega je jedna posmrtna). S „Filoktetom” je također dobio prvu nagradu, a tragedija je značajna po tome što se junak pokušava ubiti na samoj pozornici, što je za tadašnje poimanje tragedije bilo nečuveno.
Sofokle u tragediju uvodi trećeg glumca i pojačava dramsku radnju. Povećava hor s 12 na 15 osoba, ali mu smanjuje uticaj. Njegov hor ne utiče na radnju, on je samo pasivni promatrač koji sa zanimanjem prati radnju, a u svom se sudu ne uzdiže nad običnim ljudima. Sofokle je prvi tragičar koji je uveo junakinje u svoje tragedije.
Njegovi likovi nisu više bogovi i idealizirana bića kao kod prijašnjih pisaca, nego su to stvarni ljudi koji sami odlučuju o svojoj sudbini. Iz svih njegovih tragedija izvire duboka humanost i visoki moralni principi koji upravljaju postupcima likova. Radnju pokreće slobodna ljudska volja. Sofoklovi su likovi psihološki produbljeniji od likova njegova prethodnika Eshila.
Kaže se da je Sofokle jednom rekao: "Ja prikazujem ljude kakvi bi trebali biti, a Euripid kakvi jesu."
Sofoklovo se shvaćanje života temelji na religiji i mitovima. Bitno je poštovanje bogova molitvom i žrtvama, te izvršavanje njihovih naredbi. Njegovu religioznost odlikuje moralna strogost koja se zasniva na pokoravanju i poštovanju božanskih autoriteta, čija je volja apsolutna i koji određuju šta je pravedno i moralno. Čovjekova samostalnost, nezavisnost i vlastito mišljenje podložni su božanskoj volji i zakonima. Čovjekovim životom upravlja iracionalna, tajanstvena sila, te potpuna moć bogova, on ne može uticati na svoju sudbinu i buniti se protiv nje:
Čovjek mora podnositi sve što mu dosude bogovi. Tako i Edip pada kao žrtva proročanstva, volje bogova i zle sudbine.
Tematiku je preuzimao iz mitova i Homerovih djela. Za razliku od Eshila, bogovi nisu u središtu dramske radnje. Osnovu tragične radnje kod Sofokla čini slobodna ljudska volja, a radnja se pokreće aktivnošću samih protagonista. Oni su odlučni i do kraja slijede svoje ideale. Njegovi su tragični junaci idealizirani. Njihove karaktere naglašava i uvođenjem junaka sa suprotnim karakternim crtama od protagonista, primjerice, suprotnost hrabroj i odlučnoj Antigoni jest plašljiva Izmena.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
