Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine bila je najviše zakonodavno tijelo Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine ustanovljeno Ustavom SR BiH.[1]
Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine | |
|---|---|
| Spisak saziva | |
 | |
| Vrsta | |
| Vrsta | 1963–1974: Petodomni sistem 1974–1990: Trodomni sistem 1990–1992: Dvodomni sistem |
| Domovi | 1963–1968: Republičko vijeće Privredno vijeće Prosvjetno-kulturno vijeće Socijalno-zdravstveno vijeće Organizacijsko-političko vijeće 1968–1974: Republičko vijeće Privredno vijeće Prosvjetno-kulturno vijeće Socijalno-zdravstveno vijeće Društveno-političko vijeće 1974–1990: Vijeće udruženog rada Društveno-političko vijeće Vijeće općina 1990–1992: Vijeće građana Vijeće općina |
| Ograničenje mandata | 4 godine |
| Historija | |
| Osnovano | 10. april 1963. |
| Raspušteno | 8. april 1992. |
| Prethodnik | Narodna skupština BiH |
| Sljedbenik | Skupština Republike BiH |
| Početak saziva | 10. april 1963. |
| Vodstvo | |
| Predsjednik skupštine | |
| 1963-1967. | Ratomir Dugonjić, SK BiH (prvi) |
| 1990-1992. | Momčilo Krajišnik, SDS (zadnji) |
| Izbori | |
| Posljednji opći izbori | 18. novembar 1990. |
| Mjesto zasjedanja | |
| Zgrada Skupštine, Sarajevo | |
Dana 10. aprila 1963. usvojen je Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine gdje je Narodna Republika Bosna i Hercegovina preimenovana u Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu čime službeno Narodnu skupštinu BiH naslijeđuje Skupština SR BiH.
Skupština Republike BiH je 8. aprila 1992. naslijedila Skupštinu SR BiH, kada je na sjednici Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine donesena odluka o promjeni naziva Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina u novo ime - Republika Bosna i Hercegovina.[2]
Uvod
Nakon deset godina, u aprilu 1963, donesen je novi savezni ustav, a potom su usvajani republički ustavi. Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine usvojen je 10. aprila 1963, a dograđivan je ustavnim amandmanima 1967, 1969. i 1972. Novim ustavom Narodna Republika Bosna i Hercegovina preimenovana je u Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu čime se nastojao obilježiti početak socijalističke samoupravne demokratije za razliku od one prethodne, koja je definirana kao narodna demokratija. Ovaj Ustav SFRJ nazvan je i "poveljom samoupravljanja", jer se od tada model samoupravljanja proširio u sve sfere društvenog života. Ustavom su definirane društveno-političke zajednice u republici, a to su bile: općina, srez i republika. Novim ustavom obrazovana su gradska vijeća kao organ samoupravljanja u gradovima s više općina. Kao osnovna teritorijalna jedinica novog političkog sistema uvedena je mjesna zajednica kao samoupravna zajednica građana kojom je rukovodio savjet biran na zborovima birača. Sljedeća društveno-politička zajednica posebno definirana novim ustavom bila je srez. Skupštinu sreza čine odbornici izabrani na općinskim skupštinama srazmjerno broju stanovnika u njima.[1]
Struktura države
U pogledu sastava skupštine došlo je do značajnih promjena. Ustavom iz 1963. uvedena je Skupština SR Bosne i Hercegovine s pet domova (vijeća), a to su bili: Republičko vijeće, kao vijeće delegata građana u općinama, Privredno vijeće, Prosvjetno-kulturno vijeće, Socijalno-zdravstveno vijeće i Organizacijsko-političko vijeće, kao vijeće delegata radnih ljudi u radnim zajednicama. Jedino je Republičko vijeće brojalo 120, a ostala četiri po 70 poslanika. U Republičko vijeće mogao je biti biran svaki građanin koji ima biračko pravo, a u ostala vijeća svaki radni čovjek ili član rukovodstva radne organizacije, kao i funkcioneri sindikata u odgovarajućim oblastima rada. Za politički izvršni organ Skupštine SR Bosne i Hercegovine Ustavom je imenovano Izvršno vijeće Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, koje ima predsjednika i više potpredsjenika, a ostale članove bira Republičko vijeće između poslanika Skupštine. Ustavom je regulisana republička uprava, općinski i okružni sudovi, zatim Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, Javno tužilaštvo i Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Ustavni zakon donesen je radi provođenja u praksu Ustava iz 1963, kojim je bilo predviđeno da Narodna skupština Bosne i Hercegovine donese više izbornih zakona: zakon za izbor republičkih poslanika, zakon o izboru sreskih i općinskih poslanika, zakon o organizaciji i radu Izvršnog vijeća, zakon o izbornim jedinicama za izbor republičkih poslanika i druge propise. Prema novom ustavu, utvrđeno je da se svake dvije godine bira polovina članova svakog vijeća Skupštine, polovina republičkih poslanika pa su tako sljedeći izbori održani 4. i 8. aprila 1965, te 9. i 23. aprila 1967. U periodu od 1963. do 1967. predsjednik skupštine bio je Rato Dugonjić, a nakon izbora 1967. ovu funkciju preuzeo je Džemal Bijedić i obavljao je do 1971. Izborni sistem u Bosni i Hercegovini mijenjao se i prema usvojenim amandmanima na Ustav SR BiH iz 1963. Amandmanima je promijenjena struktura republičke skupštine preimenovanjem Organizacijsko u Društveno-političko vijeće, zatim da se svi članovi svakog od vijeća biraju na četiri godine, da niko ne može biti biran više od dva puta za republičkog poslanika i slično. Nosilac i organizator ukupne političke aktivnosti u izboru poslanika bio je Socijalistički savez radnog naroda Bosne i Hercegovine.[1]
Zakonodavna djelatnost bila je intenzivna šezdesetih godina, od Ustavnog zakona o ukidanju srezova 27. aprila 1966, zatim amandmana na Ustav od 20. aprila 1967. i 6. februara 1969, koji su ustavni sistem usaglasili sa promjenama Ustava SFRJ. Nastavak korigiranja republičkog ustava uslijedio je donošenjem 24 amandmana na Ustav SR BiH u skladu s amandmanima na Ustav SFRJ 1971. Do 15. februara 1972. aktivno se radilo na usvajanju ustavnih amandmana. Stalne izmjene i dopune ustavnih rješenja nisu mogle stvoriti demokratsko društvo zbog jednopartijskog sistema i daljnje dominantne uloge Saveza komunista Jugoslavije u društvu. Česte privredne reforme, koje nisu donosile željene rezultate i ideje o liberalizaciji društva ranih sedamdesetih godina, dovele su do dubokih političkih kriza u jugoslavenskom društvu.[1]
Ustav iz 1974.
U procesu traženja više nezavisnosti i nadležnosti za republičke u odnosu na saveznu vlast došlo je do usvajanja novog Ustava Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, proglašenog na sjednici svih skupštinskih vijeća 25. februara 1974. Ovaj ustav je u uslovima socijalističkog samoupravljanja već bio pripremljen ranijim amandmanima. Najveća novina koju je donio ustav bilo je uvođenje kolektivnog predsjedničkog organa. Kao nova institucija u tadašnjem društveno-političkom sistemu, Predsjedništvo Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine imalo je funkciju kolektivnog predsjednika Republike devet članova.[1]
Za prvog predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine izabran je Rato Dugonjić. Skupština je, na sjednici svih vijeća 29. aprila 1974, imenovala članove i predsjednika Predsjedništva koji su tom parlamentarnom tijelu odgovarali za svoj rad. Prema novom ustavu (četvrtom po redu poslije oslobođenja), strukturu Skupštine SR BiH činila su tri doma (vijeća): Vijeće udruženog rada (160 delegata), Društveno-političko vijeće (80) i Vijeće općina (80). Skupštinski sistem bio je zasnovan na delegatskom principu, odnosno utvrđeno je formiranje delegatskih skupština počev od općine, preko grada Sarajeva do Republike. Općinsku skupštinu činila su tri vijeća: vijeće mjesnih zajednica, vijeće udruženog rada i društveno-političko vijeće. Gradska skupština i Republička skupština imale su ista vijeća. Samo su na općinskom nivou delegati birani neposredno, a gradske i Republička skupština formirane su od izabranih delegata, tj. posrednim putem.[1]
Ustavom iz 1974. Muslimani su i ustavno priznati kao ravnopravna nacija u Bosni i Hercegovini, iako je u praksi uvažavan politički subjektivitet i konstitutivnost Muslimana Bosne i Hercegovine. Od vremena Drugog svjetskog rata ovo pitanje različito je tretirano. Nakon oslobođenja postojala je mogućnost izjašnjavanja u popisu 1948. kao Srbi, Hrvati, Albanci i slično, ali je najveći broj bio "neopredijeljen". Prema popisu iz 1953. uz izjašnjavanje kao Srbi, Hrvati i slično mogli su se izjasniti i kao "Jugoslaveni – neopredijeljeni", dok je u popisu 1961. među narodnosne oznake uvedena i rubrika "Musliman (etnička pripadnost)". Međutim, tek popis stanovništva 1971. omogućava izjašnjavanje "Musliman u nacionalnom smislu". Od 1993. upotrebljava se ime Bošnjaci. U ovom značajnom periodu od 1971. do maja 1974. predsjednik Narodne skupštine bio je Hamdija Pozderac, s ponovljenim mandatom do aprila 1978. Nakon njega, do 1981, dužnost predsjednika obavlja Niko Mihaljević. Mandate predsjednika Skupštine nastavili su Vaso Gačić do maja 1983, Ivica Blažević do aprila 1984, a u periodu od 1984. do aprila 1987. ovu dužnost obavljao je Salko Oruč.[1]
Na Ustav SR BiH iz 1974. već su 12. jula 1976. usvojeni amandmani I - IV, kojima je uvedena institucija promjenjivog delegata i povećano učešće skupština samoupravnih i interesnih zajednica u radu skupštine. Kako se tražio odgovor na probleme u jugoslavenskom društvu, povećavao se i broj amandmana na Ustav. Skupština je 21. jula 1981. usvojila osam novih amandmana na Ustav SR BiH. Donošenje amandmana pratio je paralelni proces kojim se, prema saveznom ustavu, u predstavničkim organima smanjio mandat na jednu, a u izvršnim organima na dvije godine bez mogućnosti ponovnog izbora. Predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine nije birala Skupština nego članovi Predsjedništva između sebe. U martu 1984. usvojeno je šest novih amandmana kojima se poboljšavao Ustav SR BiH u odnosu na razradu principa prema udruženom radu, odlučivanju i stepenu odgovornosti i slično. Međutim, ovi amandmani nisu mogli popraviti društvo jednopartijskog sistema koje je nastojalo preživjeti eksperimentiranjem sa samoupravnim i udruženim radom, kolektivnom odgovornošću itd.[1]
Kraj jednopartijskog sistema
Druga polovina osamdesetih godina donijela je krupne promjene u demokratskom životu Bosne i Hercegovine. Dotadašnji centri političke moći koji su se nalazili u Savezu komunista Bosne i Hercegovine i pod njegovim uticajem u tadašnjim društveno-političkim organizacijama: Socijalističkom savezu radnog naroda Bosne i Hercegovine, Savezu sindikata Bosne i Hercegovine i Savezu socijalističke omladine Bosne i Hercegovine također su se pred pritiskom javnosti demokratizirali. Centar svih zbivanja i previranja bila je skupština u kojoj su vođene burne debate i traženi odgovori o budućem državnom i društvenom razvoju. Brojni štrajkovi i nezadovoljstva radnika, građana i studenata, afere poput afere "Agokomerc" (izdavanje ovoj firmi mjenica bez pokrića), "Neum" (izgradnja vikendica funkcionera pod privilegiranim uslovima) i druge, duboko su potresale bosanskohercegovačko društvo i vladajuću partiju i u suštini su značile traženje proširenja ljudskih i građanskih prava kroz nove forme demokratske predstavničke vlasti, pa i temeljne promjene društvenog uređenja. Ovo se dešavalo u vrijeme paralelnih procesa u republikama bivše SFRJ i pada socijalističkih režima u Istočnoj Evropi. U tom periodu, od aprila 1987. do januara 1989, predsjednik Skupštine bio je Savo Čečur, a nakon njega Zlatan Karavdić, do decembra 1990.[1]
Novih 38 amandmana na Ustav SR BiH, donesenih 11. aprila 1989, učinilo je kraj jednopartijskom sistemu uvođenjem izbonih listi što je otvorilo vrata slobodnim izborima i ukupnoj demokratizaciji društva. Naredne godine, u julu 1990, 31 amandmanskom izmjenom na Ustav SR BiH provedena je opsežna ustavna reforma koja će u velikoj mjeri uticati na buduće događaje. Njima je Bosna i Hercegovina definirana kao "demokratska i suverena država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti koji u njoj žive". Utvrđeno je da je teritorija Bosne i Hercegovine jedinstvena i nedjeljiva i da se "granice Republike mogu mijenjati samo u skladu s voljom građana cijele Republike, izraženom njihovim prethodnim izjašnjavanjem putem referenduma, ako se za mijenjanje izjasni najmanje dvije trećine ukupnog broja birača". Značajna promjena izvršena je amandmanom po kojem su "svi oblici svojine ravnopravni i uživaju zaštitu", kao i da je "slobodno obavljanje privredne i druge djelatnosti sredstvima u svim oblicima svojine", čime je napušteno dotadašnje favoriziranje društvenog sistema privrede. Uveden je i princip podjele vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, u odnosu na dotadašnje jedinstvo vlasti, tako da je Izvršno vijeće preimenovano u Vladu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Usvajanjem ustavnih amandmana i donošenjem novog izbornog zakonodavstva omogućeno je održavanje prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini, na kojima su građani slobodno mogli birati svoje predstavnike između više političkih stranaka i opcija. Od velikog značaja je tadašnja Odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o ustavnosti organiziranja političkih stranaka na nacionalnoj osnovi, što je otvorilo prostor formiranju i osnivanju više političkih stranaka s nacionalnim predznakom. Ovim ustavnim promjenama došlo do značajnog osamostaljivanja i jačanja državnosti Bosne i Hercegovine u okviru tada savezne federalne Jugoslavije.[1]
Početak raspada Jugoslavije
U intervalu između 1980. koju je obilježila smrt Josipa Broza Tita i 1989. kada se raspao Savez komunista Jugoslavije na njegovom posljednjem Četrnaestom (vanrednom) kongresu, u svim jugoslavenskim republikama pojavljivale su se različite političke opcije, udruženja i pokreti. U SR Bosni i Hercegovini intenzivniji pluralistički interesi javno su se iskazali nakon Desetog kongresa Saveza komunista Bosne i Hercegovine. Ozbiljno pripremanje novih političkih stranaka odvijalo se još u vrijeme kada su se u redovima Saveza komunista Bosne i Hercegovine vodile debate da li uopće dozvoliti stranke na nacionalnoj osnovi. Već 26. maja 1990. održana je Osnivačka skupština Stranke demokratske akcije (SDA); 12. jula 1990. Srpske demokratske stranke (SDS) i 18. augusta 1990. Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH). Osim ovih stranaka, pojavile su se i stranke ljevice: Savez komunista – Socijalistička demokratska partija (SK BiH pod novim imenom), Demokratski socijalistički savez BiH i Savez reformskih snaga. Ustavne pretpostavke za uvođenje višestranačkog političkog sistema u Bosni i Hercegovini i održavanje višestranačkih izbora stvorene su usvajanjem amandmana LIX - LXXX na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine donesenih u julu 1990. Zagarantirana je sloboda političkog organiziranja i djelovanja, a zabranjeno organiziranje i djelovanje usmjereno na nasilno rušenje ustavog poretka. Također, utvrđeno je da građani na osnovu općeg i jednakog biračkog prava, neposrednim i tajnim glasanjem biraju predstavnike u skupštine društveno-političkih zajednica na mandat od četiri godine.[3]
Spomenutim amandmanima Skupština Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine reorganizirana je u dva vijeća: Vijeće građana za koje se neposredno biralo 130 poslanika i Vijeće općina sa 110 poslanika, za svaku općinsku i gradsku zajednicu po jedan poslanik. Skupština SR BiH bila je ovlaštena da bira i razrješava člana Predsjedništva SFRJ iz Bosne i Hercegovine tajnim glasanjem, na prijedlog Predsjedništva Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, uz prethodno neposredno izjašnjavanje građana. Međutim, u Bosni i Hercegovini taj izborni postupak bio je primijenjen ranije, 1989, kada je na upražnjeno mjesto člana Predsjedništva SFRJ iz SR BiH izabran Bogić Bogićević. Amandmanskim postupkom uređeno je da sedmočlano Predsjedništvo SR BiH biraju građani neposredno, općim i tajnim glasanjem na četiri godine uz mogućnost za još jedan uzastopni mandat. Ustavnim zakonom za provođenje amandmana na Ustav SR BiH određeno je da se do 15. septembra 1990. donesu brojni zakoni: o izboru odbornika i poslanika u skupštinu društveno-političkih zajednica, izboru i opozivu članova Predsjedništva SR BiH, izbornim jedinicama za izbor poslanika u vijeća Skupštine SR BiH, biračkim spiskovima, političkim organizacijama, javnom informiranju i Zakon o Radioteleviziji Sarajevo. Svim tim ustavnim rješenjima i pratećim propisima promovirana je etnička pripadnost kao osnova političkog predstavljanja, odnosno političkog legitimiteta.[3]
Prvi višestranački izbori
Opći izbori u SR BiH održani 18. novembra 1990. raspisani su na osnovu Odluke predsjednika Skupštine SR BiH istovremeno za članove Predsjedništva i za Skupštinu SR BiH. Pri registraciji birača primijenjena je pasivna registracija na nivou općine, na osnovu podataka koje su građani prijavljivali prilikom prijave stalnog mjesta boravka. Ukupan broj građana upisanih u opće biračke spiskove bio je 3.033.921, od čega 100.432 na privremenom radu u inozemstvu. Da bi bili legitimni, bilo je potrebno da na izbore izađe više od 50% birača upisanih u opće biračke spiskove.[3]
Za izbor članova Predsjedništva SR BiH bile su formirane četiri kandidatske liste (štampane kao dijelovi ogromnog glasačkog lista), i to na kojima su bili: kandidati Muslimani, Srbi, Hrvati i Ostali koji se nisu nacionalno izjasnili ili su pripadali drugim narodima. Za članove Predsjedništva izabrani su oni koji su dobili relativnu većinu iz svakog naroda. Predsjednik Predsjedništva SR BiH postao je Alija Izetbegović. Izbor 240 poslanika u dva doma Skupštine morao je odražavati zastupljenost konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini prema popisu iz 1981, uz dozvoljeno odstupanje +/-15%. Na izbore je od 43 registrirane stranke izašlo, samostalno ili u koalicijama, njih 15. Uvjerljivom većinom pobijedile su SDA, SDS i HDZ BiH sa 84% poslaničkih mandata u skupštini, 75,5% odborničkih mandata u općinskim skupštinama, te 60,83% odborničkih mandata u Skupštini grada Sarajeva. Za predsjednika Skupštine SR BiH izabran je Momčilo Krajišnik, a za predsjednika Vlade Jure Pelivan.[3]
Na osnovu takvih izbornih rezultata, stvorena je koalicija tri političke stranke s nacionalnim predznakom na prostoru Bosne i Hercegovine. Međutim, već na prvim sjednicama jasno su se pokazale duboke razlike u rješavanju otvorenih pitanja. Njihovi politički interesi bili su dijametralno suprotni, prije svega u vezi s najvažnijim pitanjima suverenosti državne vlasti.[3]
Predratni period
Nakon izbora 1990, otvorena politička razmimoilaženja nastavljena su u političkim predstavničkim tijelima Bosne i Hercegovine. To je bilo vrijeme raspada Jugoslavije i intenzivnih pregovora šest predsjednika republičkih predsjedništava koji nisu mogli naći izlaz iz duboke jugoslavenske krize. Nepunu godinu dana nakon prvih višestranačkih izbora u Bosni i Hercegovini, ratna djelovanja koja su se već uveliko događala u Hrvatskoj prenesena su u Bosnu i Hercegovinu. Prvo bosanskohercegovačko mjesto koje je već u septembru 1991. napadnuto od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA) bilo je selo Ravno na krajnjem jugu Hercegovine. Raspad Jugoslavije pratio je i proces formiranja paralelnih struktura vlasti. Na Palama, nedaleko od Sarajeva, 24. oktobra 1991. formirana je Skupština srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Ova skupština je 9. januara 1992. usvojila i Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, a ime je 12. augusta iste godine promijenjenila u Republika Srpska. U Grudama je 18. novembra 1991. proglašena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna.[3]
Osim na unutrašnjem političkom planu, krajem 1991. odlučivalo se o sudbini Jugoslavije i u okviru međunarodne zajednice. Nakon Mirovne konferencije o Jugoslaviji, održane 5. novembra 1991. godine u Den Haagu, Arbitražna komisija konačno je javno ocijenila da se radi o disoluciji (raspadu), a ne secesiji (otcjepljenjem) pojedinih država članica SFRJ, što je značilo da ona nema više pravni identitet. Evropska zajednica donijela je Deklaraciju o Jugoslaviji 16. decembra 1991, s pozivom svim jugoslavenskim republikama da do 23. decembra 1991. apliciraju za nezavisan državni status. Vrlo brzo Predsjedništvo SR Bosne i Hercegovine je 20. decembra 1991. donijelo Odluku o podnošenju zahtjeva za priznavanje SR Bosne i Hercegovine kao nezavisne države, uz napomenu da ova odluka nije imala podršku srpskih članova Predsjedništva. Međutim, na osnovu izvještaja Arbitražne komisije Mirovne konferencije o Jugoslaviji, međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine uslovljeno je provođenjem općeg referenduma pod međunarodnom kontrolom. U skladu s tim, Skupština SR Bosne i Hercegovine je na zajedničkoj sjednici oba vijeća, 25. januara 1992, donijela Odluku o raspisivanju republičkog referenduma o suverenosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Ni ova odluka nije dobila podršku većeg broja predstavnika srpskog naroda, koji su tada i napustili Skupštinu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.[3]
Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održan je 29. februara i 1. marta 1992. Od ukupnog broja glasača (3.253.847) na republički referendum za utvrđivanje statusa Bosne i Hercegovine izašlo je i glasalo 64,31% građana sa pravom glasa, a od toga je 99,44% glasalo "za" suverenu Bosnu i Hercegovinu. Rezultati referenduma omogućili su i međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine, kao nezavisne države.[3]
Skupština Republike BiH je 8. aprila 1992. naslijedila Skupštinu SR BiH, kada je na sjednici Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine donesena odluka o promjeni naziva Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina u novo ime - Republika Bosna i Hercegovina, te time službeno prestaje postojati Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina.[2]
![[icon]](#/media/Datoteka:Wiki_letter_w_cropped.svg){kind=small} | Ovaj odlomak potrebno je proširiti. |
Skupština SR Bosne i Hercegovine je kroz svoju historiju imala tri različita sistema domova: Petodomni, trodomni i dvodomni sistem.
Petodomni sistem
Ustavom iz 1963. uvedena je Skupština SR Bosne i Hercegovine s pet domova (vijeća), a to su bili: Republičko vijeće kao vijeće delegata građana u općinama sa 120 poslanika, Privredno vijeće, Prosvjetno-kulturno vijeće, Socijalno-zdravstveno vijeće i Organizacijsko-političko vijeće, kao vijeće delegata radnih ljudi u radnim zajednicama sa po 70 poslanika. Kasnijim amandmanima Organizacijsko-političko vijeće preimenovano je u Društveno-političko vijeće.
Trodomni sistem
Prema Ustavu iz 1974, nova struktura Skupštine SR BiH činila je tri doma (vijeća): Vijeće udruženog rada sa 160 delegata, Društveno-političko vijeće i Vijeće općina sa po 80 delegata.
Dvodomni sistem
Amandmana LIX - LXXX na Ustav Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine donesenih u julu 1990. Skupština SR BiH ponovno je reorganizirana, ovaj put u dva doma (vijeća): Vijeće građana sa 130 predstavnika i Vijeće općina sa 110 predstavnika, po jedan za svaku općinu i grad u državi.
| # | Portret | Ime i prezime | Mandat | Saziv | Stranka | |
|---|---|---|---|---|---|---|
| 1. |  |
Ratomir Dugonjić
(1916–1987) |
juni 1963. | 1967. | I saziv | SK BiH (SKJ) |
| 2. | .jpg) |
Džemal Bijedić
(1917–1977) |
1967. | 30. juli 1971. | II saziv
III saziv | |
| 3. |  |
Hamdija Pozderac
(1924–1988) |
30. juli 1971. | 1978. | III saziv
IV saziv | |
| 4. | |
Niko Mihaljević | 1978. | 1981. | V saziv | |
| 5. | |
Vaso Gačić | 1981. | 1983. | V saziv
VI saziv | |
| 6. | |
Ivica Blažević | 1983. | 1984. | VI saziv | |
| 7. | |
Salko Oruč | 1984. | 1987. | VI saziv
VII saziv | |
| 8. | |
Savo Čečur | 1987. | 1989. | VII saziv | |
| 9. | |
Zlatan Karavdić | 1989. | 20. decembar 1990. | ||
| 10. |  |
Momčilo Krajišnik
(1945–2020) |
20. decembar 1990. | 8. april 1992. | VIII saziv | SDS |
Wikiwand in your browser!
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
