Sindrom hroničnog umora (SHU) je najčešći naziv za stanje, ili stanja, iscrpljenosti, o kojemu se malo toga zna, i nepoznatog je uzroka. Drugi nazivi za ovaj sindrom su: postviralni sindrom umora, benigni mijalgički encefalomijelitis, mijalgički encefalomijelitis, sidrom hroničnog umora i imunološke disfunkcije. Simptomi SHU uključuju bolove u mišićima i zglobovima po cijelom tijelu; kognitivne smetnje; hroničnu, ponekad veoma tešku mentalnu i fizičku iscrpljenost, te još neke druge karakteristične simptome koji se jave kod dotad zdrave i aktivne osobe. Umor je čest simptom mnogih bolest, ali je SHU multisistemska bolest, i relativno je rijetka.[1] Dijagnoza se postavlja na osnovu većeg broja karakteristika, od kojih je najčešća teška mentalna i fizička iscrpljenost koja se pogoršava naporom, a traje najmanje šest mjeseci. Svi dijagnostički kriteriji zahtijevaju da simptomi nisu uzrokovani ni jednim drugim medicinskim stanjem. Pacijenti koji boluju od SHU mogu se žaliti i na druge simptome [2], kao što su mišićna slabost, kognitivna disfunkcija, imunološku preosjetljivost, ortostatsku netoleranciju (poremećaj autonomnog nervnog sistema koji se javlja kad osoba stoji), probavne smetnje, kliničku depresiju, slab imunološki odgovor, srčane i respiratorne smetnje. Nejasno je jesu li ti simptomi uzrokovani pridruženim bolesnim stanjima, ili pak imaju zajednički uzrok sa SHU.[3] Do potpunog ozdravljenja dolazi u samo 5-10% slučajeva.[4] Smatra se da je incidencija SHU u SAD 4 oboljela na 1000 odraslih.[5]
 | Na ovoj stranici koristi se jedan ili više šablona koji ne postoje. |
 | Ovaj članak je siroče zato što nema ili vrlo malo ima drugih članaka koji linkuju ovamo. |
Iz nepoznatih razloga SHU se javlja najčešće kod osoba u četrdesetim i pedesetim godinama života, i to češće kod žena nego kod muškaraca. [6][7] Smatra se da je prevalencija SHU među djecom i adolescentima manja [4], ali rezultati istraživanja o toj temi su protivrječni.[8] Nema niti jedne medicinske pretrage koja bi bila široko prihvaćena kao dijagnostičko sredstvo za SHU. Iako brojne pretrage mogu donekle pomoći u postavljanju dijagnoze, sama dijagnoza SHU postavlja se isključivanjem svih ostalih dijagnoza, što se temelji pretežno na pacijentovoj historiji bolesti i kriterijima simptoma.[9] Iako postoji opće slaganje da je SHU prijetnja zdravlju, kvaliteti života i produktivnosti oboljeloga, različite skupine liječnika, istraživača i boraca za prava pacijenata promoviraju različite nomenklature, dijagnostičke kriterije, hipoteze o uzroku, te liječenju; kao rezultat, postoje brojne proturječnosti o raznim aspektima ove bolesti. I sam naziv SHU je kontroverzan, jer, kako vjeruju laička udruženja i stručnjaci koji se bave ovom bolešću, trivijalizira ovu bolest, i zato nastoje promijeniti taj naziv.
Početak
Većina slučajeva SHU počinje iznenada,[10] obično praćena bolesnim stanjem nalik gripi, "[3]; češće se javlja zimi,[11][12] znatan broj slučajeva počinje unutar nekoliko mjeseci nakon nekog težeg stresa.[10][13][14] Jedna australska prospektivna studija pokazala je da u grupi ispitanika koje su preboljele infekciju viralnim ili neviralnim patogenom postoji jedna podgrupa onih koji udovoljavaju kriterijima za SHU, te su autori studije zaključili da je "postinfektivni SHU valjani model za istraživanje patofizioloških mehanizama koji uzrokuju SHU".[15] Ipak, ni tačna prevalencija, niti prave uloge infekcije i stresa u razvoju SHU još uvijek nisu poznate. Dokazani su različiti potencijalni rizični faktori razvoja SHU, međutim "još uvijek nedostaje konačan dokaz koji bi upotrebljiv kliničarima".[16]
Simptomi
Najčešći dijagnostički kriterij i definicija SHU korišten za istraživačke i kliničke svrhe objavio je američki Centar za kontrolu bolesti i prevenciju (CDC).[2] The CDC definition of CFS requires two criteria be fulfilled:[17]
- Nova pojava (a ne cjeloživotna)neobjašnjivog, prezistentnog tjelesnog umora neovisnog o naporu, koji se odmorom ne popravlja bitno, te koji uzrokuje znatno smanjenje ranije razine aktivnosti.
- Četiri ili više sljedećih simptoma u trajanju od šest mjeseci ili dulje:
- Oštećeno pamćenje ili koncentracija
- opće loše osjećanje ("malaise") nakon napora, pri čemu fizički ili mentalni napori uzrokuju "ekstremnu, produženu iscrpljenost i loše osjećanje"
- San koji ne donosi odmor niti osvježenje
- Mišićna bol(mialgija)
- Bol u više zgolobova (artralgija)
- Glavobolja nove vrste ili jačeg intenziteta
- Upale grla, česte ili ponavljajuće
- Bolno osjetljivi limfni čvorovi (na vratu ili pod pazuhom)
Kad se simptomi mogu pripisati drugim stanjima i bolestima, dijagnoza SHU se isključuje. CDC posebno navodi nekoliko bolesti čiji simptomi podsjećaju na SHU: "mononukleoza, borelioza (Lymeova bolest), lupus, multipla skleroza, fibromialgija, primarni poremećaji spavanja, jaka pretilost i teški depresivni poremećaji. I neki lijekovi mogu imati neželjene učinke koji oponašaju SHU."[17]
Razine aktivnosti
Pacijenti se žale na teško smanjenje razine tjelesne aktivnosti [18], s posljedičnom onesposobljenošću poput drugih medicinskih stanja praćenih umorom [19], kao što su: multipla skleroza, kasni stadij AIDS-a, lupus eritematozus, reumatoidni artritis, srčana bolest, završni stadij zatajenja bubrega, hronična opsttruktivna bolest pluća, te učinci hemoterapije.[20] Težina simptoma i onesposobljenosti jednaka je u oba spola[21]; u svih oboljelih javlja se jaka, onesposobljavajuća hronična bol,[22], međutim funkcionalni kapacitet oboljelih od SHU veoma se razlikuje od osobe do osobe.[23] Dok neki bolesnici vode relativno normalne živote, ostali su posve vezani uz krevet i nesposobni da brinu za sebe. Više od polovice oboljelih nesposobno je za rad, a gotovo dvije trećine zbog svoje bolesti ima smanjenu radnu sposobnost. Više od polovice oboljelih je na bolovanju, a manje od petine radi puno radno vrijeme.[9]
Mehanizmi i patogeneza SHU su nepoznati.[4] rađena su istraživanja i ispitivane hipoteze o biomedicinskim i epidemiološkiml karakteristikama bolesti, uključivo oksidativni stres, genetsku predispoziciju,[24] infekciju virusima i patogenim bakterijama, abnormalnost hipotalamo-hipofizno-adrenalne osovine (iako nije jasno je li ona uzrok ili posljedica SHU), autoimunitet, imunološku disfunkciju, kao i mentalne i psihosocijalne činioce koji bi mogli uzrokovati ili doprinositi ovoj bolesti.[25] Neki oboljeli od SHU žestoko odbacuju bilo kakav uticaj psiholoških činilaca i čvrsto vjeruju da njihovo stanje ima isključivo fizički uzrok.[26]
Psihološki faktori
Moguća uloga psiholoških činilaca u SHU je i nejasna, i prijeporna. U preglednom članku Prinsa i sur. tvrdi se da se SHU održava do u beskraj upravo time što se pacijenti fiksiraju na fizički uzrok svoje bolesti ili simptoma. U istom se članku citira istraživanje koje ukazuje da nedostatak podrške ili podupiranja bolesničkog ponašanja od strane bolesnikove socijalne mreže može kod nekih grupa oboljelih od SHU biti udruženo sa usporenim oporavkom.[27]
Iako su neurotičnost, introvertnost i ekstrovertnost ranije bili navođeni kao rizični faktori za razvoj SHU,[27] sistematsko istraživanje karakternih činilaca urodilo je zaključkom da, iako se čini da karakter često igra ulogu u SHU, teško je izvući opće zaključke ili potvrdu da veza između karakternih crta i SHU zaista postoji .[28] Uopće, nije dokazan niti jedan klinički koristan rizični činilac.[16]
Budući da ne postoje nikakve medicinske pretrage niti fizički znakovi na osnovu kojih bi se postavila dijagnoza SHU,[4] pretrage se koriste samo da bi se isključili drugi mogući uzroci simptoma.[29] Najčešće i najšire korišten [2] klinički i istraživački opis SHU jest CDC definition objavljena 1994.[29] Definicija koju je dao CDC 1994. godine, također poznata i kao Fukudina definicija (prema prvom autoru izvještaja), temeljena je na Holmesovom ili CDC 1988 sistemu bodovanja.[30] Kriteriji iz 1994. zahtijevaju postojanje samo četiri simptoma uz postojanje umora, dok su kriteriji iz 1988. zahtijevali šest do osam simptoma.[31]
Ostale važnije definicije SHU:
- Oksfordski kriteriji (1991)[32]
- Kanadska definicija mijalgičnog encefalomijelitisa/SHU iz 2003. godine[33] razvijena je "u pokušaju da se isključe psihijatrijski slučajevi."[27] Ova definicijazahtijeva postojanje simptoma iz bar jedne kategorije autonomnih, neuroendokrinih ili imunoloških simptoma. Liječnici britanskog Nacionalnog zdravstvenog sistema (National Health Service) protive se upotrebi ove definicije slučajeva, budući da bi se primjenom zahtjeva za ovim dodatnim simptomima/znakovima moglo izostaviti neke pacijente;[31] osim toga, ti kriteriji nisu provjereni za istraživačke svrhe.[34]
Korištenje različitih definicija može utjecati na odabir tipova pacijenata,[35] a postoji i istraživanje koje sugerira da podtipovi pacijenata oboljelih od SHU zaista postoje.[36][37][38][39] Kliničkre smjernice, kojima je cilj unaprijediti dijagnostiku, postupke i liječenje, općenito se temelje na opisima slučajeva. Smjernice s obično izrađuju na nacionalnim ili internacionalnim razinama, a obično to čine medicinska udruženja ili državna tijela nakon što su smjernice provjerene i dokazane kao valjane, te obično sadrže i sažetak izjava o konsenzusu. Primjer za to je smjernica koju je za National Health Service u Engleskoj i Walesu 2007. godine donio Nacionalni institut za zdravstvo i kliničku izvrsnost (National Institute for Health and Clinical Excellence, skraćeno NICE).[31]
Mnogi pacijenti se čak ni uz liječenje nikad ne oporave sasvim od SHU, osim toga, nema univerzalno djelotvornog načina liječenja.[40] Kao metode liječenja preporučaju se dijete odnosno nutricionistika, fizioterapija, dijetarni suplementi, antidepresivi, analgetici, hodanje, te komplementarna i alternativna medicina, međutim jedine metode sa naučno dokazanom djelotvornošću jesu kognitivno-bihevioralna terapija i terapija doziranim vježbanjem.[2] Ove dvije metode pokazale su se djelotvornima u nekoliko randomiziranih kontroliranih istraživanja.[27][41][42][43] Budući da klinička istraživanja zahtijevaju da pacijenti posjećuju kliniku, moguće je da su teški pacijenti time isključeni iz istraživanja.[41]
Kognitivno-bihevioralna terapija (CBT), je oblik psihološke terapije, umjereno djelotvorne kod SHU.[44] Budući da je uzrok, ili uzroci, SHU nepoznati, KBT nastoji pomoći pacijentima da razumiju svoje individualne simptome i uvjerenja, te da razviju djelotvorne strategije kojima bi poboljšali svoje funkcioniranje u svakodnevnici.[45] Vincent Deary, istraživač SHU, vjeruje da KBT model medicinski neobjašnjenih tjelesnih simptoma ima heurističkuvrijednost u stvaranju simptoma u stanjima poput SHU.[46]
Cochrane Library metaanaliza 15 randomiziranih, kontroliranih istraživana KBT sa ukupno 1043 ispitanika zaključila je da KBT djelotvorno smanjuje simptome umora. Uspoređujući KBT i "običnu njegu", četiri istraživanja obuhvaćena ovom metaanalizom pokazala su da je KBT djelotvornija (40% nasuprot 26%). U tri istraživanja se KBT pokazala boljom od ostalih oblika psihološke terapije (48% nasuprot 27%). Povoljni učinci mogu po završetku terapije nestati; autori metaanalize pišu da "je temelj dokaza djelotvornosti po završetku terapije ograničen na mali broj istraživanja s nekonzistentnim nalazima", te preporučuju daljnja istraživanja.[47] Druga nedavna metaanaliza pronašla je da se poboljšanja u randomiziranim kontroliranim istraživanjima kreću od 33% do 73%.[44] Jedna studija kohorte od 96 pacijenata sugerira da KBT može olakšati potpun oporavak nekih pacijenata, od kojih 69% više nije zadovoljavalo CDC kriterije za dijagnozu SHU, a 23% je sebe smatralo "potpuno oporavljenima".[48]
Terapija doziranim vježbanjem
Više od polovice istraživanih pacijenata sa SHU osjećalo je poboljšanje usljed terapije doziranim vježbanjem, jednim oblikom fizikalne terapije.[27] Meta-analiza većeg broja randomiziranih kontroliranih istraživanja terapije vježbanjem kod pacijenata sa SHU pokazala se djelotvornijom za simptome umora od kontrolne skupine.[41][49] Neke organizacije pacijenata pobijaju vrijednost rezultata istraživanja liječenja vježbanjem.[50]
Ostalo
Predlagani su razni drugi načini liječenja SHU, ali njihova djelotvornost nije potvrđena.[27] Lijekovi od kojih se očekivala djelotvornost u smanjivanju poremećaja uzrokovanih stresom su antidepresivi i imunomodulatori.[51] Mnogi pacijenti sa SHU su preosjetljivi na lijekove, naročito na sedative, dok neki pate do preosjetljivosti na hranu i hemijske tvari.[52]
Pacijenti sa SHU u usporedbi s oboljelima od drugih bolesti imaju vrlo slab odgovor na placebo, što je možda uzrokovano njihovim izmijenjenim psihijatrijskim i psihološkim očekivanjima u vezi njihove bolesti.[26]
Oporavak
Sistematski pregledni rad koji je obuhvatio 14 istraživanja ishoda neliječenih bolesnika sa SHU otkrila je da je "medijan stope potpunog oporavka 5% (raspon, 0–31%), te da je medijan proporcije pacijenata kod kojih je došlo do poboljšanja 39.5% (raspon, 8–63%). Stopa povratka na posao je u tri obuhvaćene studije ishoda bila od 8 do 30%." .... " U pet studija se tokom radoblja praćenja pogoršanje simptoma javilo u 5 do 20% pacijenata." Dobar je ishod bio udružen s blažim umorom u vrijeme početka istraživanja, osjećajem kontrole nad svojim simptomima, i nepripisivanju bolesti tjelesnim uzrocima.[53] Drugi je pregledni rad otkrio da djeca imaju bolju prognozu od odraslih, te da se tokom razdoblja praćenja oporavilo 54–94% djece, u usporedbi s 10% odraslih koji su se vratili na razinu funkcioniranja od prije bolesti.[54] Prema CDC, kašnjenje s dijagnozom i počinjanjem liječenja može smanjiti šansu za oporavak.[55]
Smrti
Veza SHU i smrtnosti je nejasna. Sistematski pregledni rad koji je obuhvatio 14 istraživanja ishoda neliječenih bolesnika sa SHU zabilježio je 8 smrti, od kojih dvije nisu bile u vezi sa SHU, jedan ispitanik počinio je samoubistvo, a okolnosti smrti ostale petorice ostale su nejasne.[53] Do danas su provedene dvije studije o očekivanom trajanju života oboljelih od SHU. Preliminarna studija članova grupa za samopomoć oboljelih od SHU izvijestila je o većoj vjerovatnosti umiranja u ranijoj dobi od karcinoma i samoubistva,[56] dok je druga studija mnogo s mnogo većim brojem ispitanika i duljim periodom praćenja otkrila da se stopa smrtnosti oboljelih od SHU ne razlikuje od one u općoj populaciji u SAD.[57]
Budući da postoje brojne definicije SHU, procjene prevalencije veoma variraju. Studije u SAD govore o prevalenciji od 75 do 420 slučajeva SHU na 100.000 odraslih. CDC pak navodi da od SHU boluje više od milijun Amerikanaca, te da je približno 80% slučajeva nedijagnosticirano.[4] Čini se da su ovoj bolesti podložne sve etničke i rasne skupine, te da su grupe s nižim pihodima nešto sklonije pojavi SHU.[7] Žene obolijevaju češće, te čine 60 do 85% od ukupnog broja slučajeva; ipak, postoje naznake da je prevalencija među muškarcima niža zbog neprijavljivanja slučajeva. Bolest je češća kod ljudi u dobi od 40 do 59 godina. Krvni srodnici ljudi koji boluju od SHU imaj veću vjerovatnost da i sami obole.[7][58] Nema dokaza da je SHU zarazna bolest, iako je ustanovljena kod više članova iste obitelji; vjeruje se da je uzrok tome genetska veza, međutim potrebna su daljnja istraživanja da bi se ova pretpostavka potvrdila.[59]
Slične bolesti i bolesti iz istog spektra
Neke bolesti se značajno preklapaju sa SHU. Poremećaji štitnjače, anemija i dijabetes su samo neke od bolesti koje valja isključiti kod pacijenta kod kojega se sumnja na SHU.[29][31][60]
Osobe sa fibromialgijom pate od mišićnih boli i poremećaja spavanja. Umor i mišićna bol često se javljaju kao u početnim fazama raznih nasljednih bolesti mišića, a također i u nekim autoimunim, endokrinološkim i metaboličkim sindromima; kako kod njih nema očitih biohemijskih/metaboličkih poremećaja niti neuroloških simptoma, smetnje se kod takvih bolesnika često pripisuju SHU ili fibromialgiji. Višestruka hemijska preosjetljivost, sindrom zaljevskog rata, te post-polio sindrom imaju simptome slične onima u SHU,[61][62] a za ovaj potonji se teoretizira da ima zajedničku patofiziološku osnovu sa SHU.[62]
Iako post-Lyme sindrom i SHU imaju mnoge iste karakteristike/simptome, jedna je studija pokazala da pacijenti s post-Lyme sindromom imaju više kognitivnih smetnji, a pacijenti sa SHU imaju više simptoma nalik gripi.[63]
Studija iz 2006. godine pokazala je da nedostaje literature na osnovu koje bi se ustanovila jasna razlika između nediferenciranih somatoformnih poremećaja i SHU. Autor studije tvrdi da je iskustvo umora kao potpuno tjelesno, a ne mentalno, sadržano u definiciji somatomorfnog poremećaja, dok to nije slučaj sa SHU.[64] Dijagnoza histerije nije prvenstveno dijagnoza na osnovu isključivanja drugih stanja i poremećaja, već zahtijeva zadovoljavanje kriterija na osnovu postizanja primarnog i sekundarnog dobitka iz bolesti.[65] Primarna deprfesijamože se diferencijalno dijagnostički isključiti na osnovu nepostojanja anhedonije i la belle indifference, varijabilnosti (labilnosti) raspoloženja, te prisutnosti senzornih fenomena i tjelesnih znakova kao što su ataksija, mioklonus, te, što je najvažnije, netolerancije vježbanja praćene parezom, općim lošim osjećanjem (malaise) i općom deterioracijom. Osjećaj potištenosti je također i veoma ućestala reakcijana gubitke uzrokovane hroničnom bolešću[66], što u nekim slučajevima može prerasti u komorbidnu situacionu depresiju.
Komorbiditet
Mnogi pacijenti oboljeli od SHU imaju, ili se čini da imaju, i druge medicinske probleme ili srodne dijagnoze. Česta je komorbidna fibromialgija, međutim samo pacijenti s fibromialgijom pokazuju abnormalne odgovore na bol.[67] Fibromialgija se pojavljuje kod velikog postotka oboljelih do SHU u vremenu od pojave do druge godine trajanja SHU, pa neki isstraživači sugeriraju da su fibromialgija i SHU srodne bolesti.[68] Kako je već spomenuto, mnogi bolesnici sa SHU također imaju i druge smetnje kao što su sindrom iritabilnog crijeva, bol u temporomandibularnom zglobu, glavobolju uključivo i migrenu, te druge oblike mialgije. Oboljeli od SHU imaju značajno veću učestalost poremećaja raspoloženja nego opća populacija.[69] U usporedbi s populacijom koja ne osjeća umor, muški bolesnici sa SHU imaju veću učestalost stanja poznatog kao sindrom hronične boli u zdjelici (CP/CPPS), a žene oboljele od SHU imaju veću učestalost hronične boli u zdjelici.[70] SHU je značajno češći kod žena s endometriozom negoli u općoj ženskoj populaciji u SAD.[71]
Godine 1934. je u Okružnoj bolnici Los Angelesa zabilježena epidemija stanja koje je tad nazvano "atipični poliomijelitis". Stanje je bilo veoma nalik na ono koje se danas naziva SHU, tad je smatrano oblikom poliomijelitisa, a zahvatilo je velik broj medicinskih sestara i liječnika.[72] Godine 1955. u londonskoj Royal Free Hospital izbila je još jedna epidemija koja je pretežno zahvatila medicinsko osoblje. Također je nalikovala na SHU, a nazvana je Royal Free disease (bolest bolnice "Royal Freee") i benigni mialgički encefalomijelitis. Opisali su je Achenson, Ramsay i drugi.[73] Godine 1969. benigni mialgički encefalomijelitis je po prvi put uvršten u Međunarodnu klasifikaciju bolesti, i to u grupu Bolesti nervnog sistema.[74]
Naziv sindroma hroničnog umora predložen je 1988. godine u članku "Sindrom hroničnog umora: radna definicija", (Holmes definition), kao zamjena za sindrom hronične Epstein-Barr viroze. Ova radna definicija bolesti publicirana je nakon što su epidemiolozi američkog Centers for Disease Control and Prevention ispitali pacijente zahvaćene epidemijom na području jezera Tahoe.[30][75][76] Godine 2006. je američki CDC otpočeo s programom informiranja široke javnosti o sindromu hroničnog umora.[4]
Socijalni aspekti
Mnogi oboljeli od SHU žale se da dijagnoza ove bolesti sa sobom povlači značajnu socijalna stigma, te da ih se često smatra simulantima, hipohondrima, fobija, da "traže pažnju". Budući da ne postoji niti jedna medicinska pretraga kojom se može dijagnosticirati SHU, smatra se da je lako simulirati simptome nalik SHU radi pribavljanja finansijske, socijalne ili emocionalne dobiti.[77][78] Oboljeli od SHU argumentiraju da su korist od naknada za bolovanje odnosno invalidnina mnogo skromnije nego što se misli, i da bi oboljeli od SHU mnogo radije bili zdravi i nezavisni. Australske kliničke smjernice za SHU iz 2002. navode: "U odsutnosti dokaza da se radi o simuliranju, valja izbjegavati sumnjičenja o podsvijesnoj motivaciji; psihoanalitički koncept "sekundarne dobiti" je u medikolegalnim krugovima prečesto zlorabljen, i nema čvrstu empirijsku podlogu".[79]
Jedna je studija pokazala da oboljeli od SHU trpe težak psihosocijalni teret.[80] U jednoj drugoj studiji koju je provelo britansko udruženje pacijenata na 2338 ispitanika pokazalo je da upravo bolesnici s najtežim simptomima često dobijaju najmanje potpore od zdravstvenih i socijalnih službi.[81] Također je dokazano da oboljeli od SHU dobijaju manje socijalne potpore nego pacijenti izliječeni od karcinoma ili pak zdravi ispitanici iz kontrolne skupine, što može perpetuirati težinu umora i funkcionalnu onesposobljenost u SHU.[82] Istraživanje koje je proveo Thymes Trust otkrilo je da djeca oboljela od SHU često tvrde kako se bore za priznavanje svojih potreba i/ili osjećaju da ih zdravstveno i nastavno osoblje zlostavlja.[83] Nedorečenost SHU kao medicinskog stanja uzrokuje jak osjećaj stigmatiziranosti.[84] Druga studija sugerira da, iako nema spolne razlike u simptomima SHU, muškarci i žene različito percipiraju svoju bolest, a zdravstveni radnici tretiraju ih na različite načine.[85] Anksioznost i depresija česta su posljedica emocionalnih, socijalnih i finansijskih kriza uzrokovanih sindromom hroničnog umora; analiza podataka o smrti oboljelih od SHU pokazala je da je samoubistvo jedan od tri najčešća uzroka smrti, te da je prosječna dob samoubica sa SHU mnogo niža od prosječne dobi samoubica iz ostale populacije.[56]
Odnosi ljekar - pacijent
U početku mnogi ljekari nisu priznavali SHU kao realno postojeće medicinsko stanje, niti je postojalo slaganje kolika je prevalencija SHU.[86][87] Bilo je mnogo neslaganja u pogledu vjerojatnih uzroka, dijagnostike i liječenja te bolesti.[88][89][90][91][92] Kontekst u kojem se pobija postojanje ove bolesti može teško pogoditi oboljele od SHU, oštetiti odnos liječnika i pacijenta, liječnikovo pouzdanje da je ustanju dijagnosticirati i liječiti, sposobnost da s pacijentom razgovara o toj bolesti, te potaknuti bolna pitanja o odšteti, bolovanju, krivici.[93] Etiologija SHU nije poznata, i u stručnoj javnosti vladaju velike podjele oko toga treba li finansiranje istraživanja i liječenje SHU usmjeriti na fiziološke, psihološke ili psihosocijalne aspekte SHU. Podjela je naročito duboka između pacijenata, te zagovornika psihološkog i psihosocijalnog liječenja u Velikoj Britaniji.[92] Oboljeli od SHU žale se kako moraju voditi tešku borbu za zdravstvenu pomoć i zakonsko priznavanje, a sve zbog birokratskog nijekanja ove bolesti zato što joj je etiologija nepoznata. Neslaganja o tome kako bi se zdravstveni sistem trebao postaviit prema ovoj bolesti uzrokovalo je dugotrajan i skup sukob svih umiješanih.[87][94]
Naziv
Odabir naziva za sindrom hroničnog umora bio je velik problem budući da nema suglasja između kliničke, istraživačke i bolesničke zajednice o karakteristikama i uzrocima ove bolesti. Različiti autoriteti za ovu bolest smatraju da je SHU bolest centralnog nervnog sistema, infektivna ili post-infektivna bolest; kardiovaskularni, imunološki ili psihijatrijski poremećaj; smatraju i da SHU može biti ne samo jedan homogeni poremećaj sa širokim spektrom kliničkih slika, već i grupa različitih poremećaja koji imaju iste kliničke karakteristike.
Različite zajednice su u razna vremena nazivale ovu bolest veoma različito. Osim naziva "sindrom hroničnog umora", korišteni su i nazivi: Akureyrijeva bolest, benigni mijalgički encefalomijelitis, sindrom imunološke disfunkcije s hroničnim umorom, hronična infektivna mononukleoza, epidemijski mijalgički encefalomijelitis, epidemijska neuromijastenija, islandska bolest, mijalgički encefaltis, mijalgička ecefalopatija, postviralni sindrom hroničnog umora, raphe nucleus encefalopatija, bolest bolnice Royal Free, Tapanui grpipa, japijevska gripa ("yuppie flu", naziv se danas smatra pogrdnim).[95][96] Mnogi vjeruju da bi naziv koji zvuči više medicinski, poput naziva "sindrom imunološke disfunkcije s hroničnim umorom" (CFIDS, "chronic fatigue immune dysfunction syndrome" ), ili pak "mijalgički encefaltis", u javnosti poboljšao percepciju ove bolesti,[97] jer smatraju da naziv SHU trivijalizira ovu bolest i onemogućava da je se shvati kao ozbiljan zdravstveni problem.[98][99]
Istraživači dovode u pitanje preciznost naziva "mijalgički encefaltis" budući da "nema jasnih patoloških promjena ni u mišićima, niti u centralnom nervnom sistemu".[100][101] Zbog toga su 1996. godine britanska Kraljevska udruženja liječnika, psihijatara i liječnika opće medicine (Royal Colleges of Physicians, Psychiatrists and General Practitioners) preporučila korištenje naziva "sindrom hroničnog umora", a ne "mijalgički encefalomijelitis".[100][102] Ta je preporuka uvažena samo donekle, i doživjela je teške kritike zato što nije uvažila gledišta oboljelih. U jednom komentaru u Lancetu 2002. godine citirano je istraživanje "Radne grupe za sindrom hroničnog umora/mijalgički encefalomijelitis"[103] uz objašnjenje kako činjenica da se za ovu bolest koriste oba naziva simbolizira poštovanje za razičita stanovišta o njoj, uz istovremeno priznavanje da i dalje nema konsenzusa o nazivu koji bi bio svima prihvatljiv.[104]
Wikiwand in your browser!
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
