Pelagijska zona ili pelagijal (grč- πέλαγος - pélagos = "otvoreno more") obuhvata sve vode koje nisu u blizini dna ili obale.
Pelagijska zona se može predstaviti kao cilindar sa stubom vode od površine mora pa skoro do samog dna, kao što je prikazano na priloženoj slici. Uvjeti se mijenjaju sa dubinom vodenog stuba: pritisak se povećava, temperatura opada i sve je manje svjetlosti. Ovisno o dubini, dalje se stub može dijeliti, slično kao kod Zemljine atmosfere, koja je podijeljena na nekoliko slojeva.
Pelagijal obuhvaća 1370 miliona km3, sa vertikalnim rasponom do 11 kilometara.[1] Ribe i ostali organizmi koje žive u toj zoni nazivaju pelagijskim. Život u njoj postaje sve rjeđi kako se dubina povećava. Na njega utiču nivo svjetlosti, pritisak, temperatura, salinitet, količina kisika i hranjivih tvari, kao i podvodna topografija. U većim dubinama, pelagijska zona se ponekada naziva zonom otvorenog okeana i može biti u suprotnosti sa vodom koja je blizu obale ili na kontinentskom pragu. Međutim, u drugim kontekstima, i obalna voda koja nije blizu dna ipak spada u pelagijsku zonu.
Pelagijska zona se može razlikovati od bentosa i demerzne zone pri dnu mora. Bentos naseljava ekološki prostor na samom dnu mora. Tu staništa čine sedimenti i nekoliko potpovršinskih slojeva. Organizmi koji žive u toj zoni, poput školjki i kraba, nazivaju se bentoskim životinjama (zone bentosa). Morsko dno i životinje koje u njemu žive mogu jako uticati na bentos. Ribe koje žive u demerznoj zoni se dijele na ribe bentosa, koje su gušće od vode i mogu ostati na dnu, i na bentopelagijske ribe, koje mogu plivati tik iznad dna.
Dubinski slojevi
Ovisno o dubini mora, može postojati do pet vertikalnih slojeva u oceanu. Od najvišeg do najnižeg, to su:
Epipelagijska zona
- Od površine do dubine od oko 200 m.
To je osvijetljena tzv. površinska zona sa dovoljno svjetlosti za fotosintezu. Zbog toga, najviše biljki i životinja žive uglavnom u ovoj zoni. Skoro svi primarni okeanski producenti su u ovoj zoni. Ovaj sloj je stanište riba poput tuna, mnogih morskih pasa, meduza i drugih.
Mezopelagijska zona
- Od 200 m do dubine od oko 1000 m.
Iako u nju dospijeva nešto svjetlosti, nije dovoljna za fotosintezu. Naziv je dobila po grčkoj riječi μέσον - meson = sredina. Na oko 500 m u vodi ponestaje kisika. Međutim, tu žive mnogi oblici života sa efikasnijim škrgama ili sporim kretanjem. Tu žive igluni, lignje i nekoliko vrsta sipa i drugih mortskih organizama. U ovoj zoni žive i mnogi bioluminiscentni organizmi.[2] Zbog nedostatka hranjivih tvari u ovoj zoni, neka živa bića se noću dižu do epipelagijske zone kako bi se hranila.[2]
Batipelagijska zona
- Od 1000 m do dubine od oko 4000 m.
Do ove dubine, okean je sasvim mračan, osim bioluminiscentnih organizama. Nema nikakvih biljaka, a većina životinja preživljava konzumiranjem "pahuljica" stelje (detritusa) koji pada sa viših zona ili lovljenjem drugih životinja. Na ovoj dubini žive Divovske lignje (kao i manje lignje i neobične Grimpoteuthis hobotnice), a njih love ulješure. (Ova zona je dobila naziv od grčkog βαθύς - batis = duboko).
Abisopelagijska zona
- Od 4000 m do iznad morskog dna.
Prefiks naziva ove zone potiče od grčkog ἄβυσσος - abisos) abis = bez dna (u davna vremena se smatralo da okean nema dna, ovaj korijen ima i ambis). Veoma malo živih bića je dovoljno prilagođeno da preživi na niskim temperaturama i nevjerojatnom pritisku na ovoj dubini.[2] Među onima koje žive u ovoj zoni su nekoliko vrsta lignji, bodljokošci i morski člankonošci poput morskog pauka.[2] Mnoge vrste koje žive na ovim dubinama su evoluirle u prozirne former ili su izgubile oči, zbog potpunog nedostatka svjetlosti.[2]
Hadopelagijska zona
- Dubine u morskim brazdama
Naziv potiče od grčkog Ἁδης - Haides), Had = u grčkoj mitologiji podzemlje. Ovi prostori su uglavnom neistraženi i samo nekolicina vrsta živi ovdje (na otvorenom prostoru). Međutim, mnogi organizmi žive na hidrotermalnim izvorima u ovoj i drugim zonama. Neki istraživači smatraju da se ova zona nalazi od 6000 m pa dublje, bilo da je u brazdi ili ne.
Batipelagijska, abisopelagijska i hadopelagijska zona su vrlo slične i zato ih neki morski biolozi kombiniraju u jednu ili smatraju da su dvije posljednje iste. Abisalne ravnice su pokrivene mehkim muljem od mrtvih organizama koji padaju dolje.
Pelagijska ekologija
Pelagijske ptice
Pelagijske ptice, zvane i okeanske ptice, su one koje žive na otvorenom okeanu više nego na obali ili kopnenim vodotokovima. Hrane se planktonskim ljuskarima, lignjama i manjim ribama. Neke od njih su tupik, pingvin makaroni, razne čigre, zovoji, bubnjavke, kao što su albatros i burnica.
Napomena: Termin morske ptice se odnosi na one koje žive blizu obale i na otvorenom okeanu.
Pelagijske ribe
Pelagijske ribe su one koje žive u vodenom stubu, bilo obalne, okeanske ili jezerskee, ali nikada na dnu mora ili jezera. Mogu se razlikovati od demerzanih riba, koje žive blizu dna, a i od koralnih, koje žive na koralnim grebenima.[3]
Ove ribe su obično male migracijske, koje se hrane planktonom, ali i one veće koje slijede i jedu ove manje. Primjeri manjih su haringe, inćuni, fratri i slični. Primjeri većih pelagijskih riba su tune, morski psi, ribe poput igluna i sl.
Također pogledajre
Reference
Vanjski linkovi
Wikiwand in your browser!
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
