From Wikipedia, the free encyclopedia
Merkur je najbliža planeta Suncu i osma po veličini (u Sunčevom sistemu). Merkur je nešto manji u prečniku (4.880 km) [1] od satelita Ganimeda i Titana (Jupiterovih satelita), ali ima duplo veću masu.
Merkur .svg){kind=small} | |
|---|---|
 | |
| Osobine putanje | |
| Afel | 69 816 900 km 0,466 697 AJ |
| Perihel | 46 001 200 km 0,307 499 AJ |
| Srednji poluprečnik putanje | 57 909 100 km 0,387 098 AU AJ |
| Ekscentricitet | 0,205 630 |
| Orbitalni period | 87,969 1 d |
| Sinodni period | 115.88 d |
| Prosječna orbitalna brzina | 47,87 km/s |
| Srednja anomalija | 174.796° |
| Inklinacija | 6,34° |
| Dužina ulaznog čvora | 48.331° |
| Argument perihela | 29.124° |
| Prirodni satelit | Nema |
| Fizikalne osobine | |
| Poluprečnik | 2,439.7 ± 1.0 km |
| Elipticitet | 0 |
| Površina | 7,48×107 km2 |
| Zapremina | 6,083×1010 km3 |
| Masa | 3,3022×1023 kg |
| Prosječna gustoća | 5,427 g/cm3 |
| Ekvatorijalna površinska gravitacija | 3,7 m/s2 |
| Brzina oslobađanja | 4,25 km/s |
| Siderički period rotacije | 58,646 d 1407,5 h |
| Osni nagib | 2.11′ ± 0.1′ |
| Rektascenzija sjevernog pola | 18 h 44 min 2 s 281.01° |
| Deklinacija sjevernog pola | 61,45° |
| Albedo | 0,068 |
| Temperatura na površini | min. 80-100 K prosj. 200-340 K max. 380-700 K |
| Prividna magnituda | −2.6 do 5.7 |
| Ugaoni prečnik | 4.5" – 13" |
| Osobine atmosfere | |
| Pritisak | Kiseonik 42% Natrij 29.0% Vodonik 22.0% Helij 6.0% Kalij 0.5% |
U rimskoj mitologiji Merkur je bog trgovine, putovanja i lopovluka, a njegova paralela u grčkoj mitologiji je Hermes, glasnik bogova. Planeta je sigurno dobila ovo ime jer se kreće jako brzo preko neba.
Merkur je bio poznat još od vremena Sumeraca (3000. p. n. e.). Grci su mu dali dva imena: Apolon radi pojavljivanja kao jutarnja zvijezda i Hermes zato što se pojavljivao i kao večernja zvijezda. Međutim, Grčki astronomi su znali da se radi o jednom tijelu. Heraklit je čak vjerovao da se Merkur i Venera okreću oko Sunca, a ne Zemlje.
Pošto je bliži Suncu nego Zemlji, osvjetljenje Merkura je različito ako ga gledamo pomoću teleskopa iz naše perspektive. Galileov teleskop je bio previše mali da bi vidio Merkurove faze (mijene), ali je mogao vidjeti Venerine.
Prva svemirska letjelica koja je posjetila Merkur je Mariner 10, i isti nije orbitirao oko planete već je samo prošao pored nje (tranzit). Tada je mapirano oko 45% površine Merkura (nažalost bio je previše blizu Sunca da bi ga Hubble teleskop mogao fotografisati). Druga (i posljednja) istraživačka misija na Merkur bio je MESSENGER, kojeg je NASA lansirala 2004. godine. Nakon 4000 kompletiranih orbita oko Merkura (u periodu 2011-2015.) MESSENGER se srušio na površinu Merkura 30. aprila 2015. godine [2][3][4].
Na putu za Merkur je svemirska letjelica BepiColombo, lansirana 20. oktobra 2018. koja će nakon jednog prolijetanja Zemlji, dva prolijetanja Venere i šest prolijetanja Merkura očekivati da ući u orbitu oko Merkura 5. decembra 2025.
Merkurova orbita je jako promijenljiva; perihel je samo 46 miliona kilometara od Sunca, ali kod afela udaljenost je 70 miliona kilometara. Kada je u poziciji perihela rotira se oko Sunca jako sporo. Astronomi 19. vijeka su vrlo pažljivo istraživali parametre Merkurove orbite, ali je nisu mogli objasniti pomoću Njutnovske mehanike. Razlike između posmatranih i predviđenih vrijednosti su bile male, ali su predstavljale problem mnogo decenija. Mišljenje je bilo da druga planeta (često zvana Vulkan), nešto bliža Suncu nego Merkur, mogla biti odgovorna za ova odstupanja. Ali, uprkos mnogo truda, takva planeta nije otkrivena. Pravi odgovor je bio mnogo dramatičniji: Einsteinova opća teorija relativnosti. Teorija je tačno određivala Merkurovu orbitu, a sam Merkur je bio jako važan u prvobitnom prihvatanju te teorije.
Do 1962. godine smatrano je da Merkurov dan traje isto kao i njegova godina i da radi toga uvijek ima istu stranu okrenutu prema Suncu, isto kao što i Mjesec ima prema Zemlji. Međutim, ovo se ispostavilo pogrešnim 1965. godine pomoću Dopplerovog radarskog istraživanja. Sada se zna da Merkur izvrši tri rotacije u svoje dvije godine. Merkur je jedina planeta u solarnom sistemu za koju se zna da ima rotacioni rezonantni omjer drugačiji od 1:1 (neke planete nemaju nikakve rezonance).
Ova činjenica i velika promijenljivost orbite rezultira u jako čudnje efekte za posmatrača Merkurove površine. Na nekim geografskim dužinama posmatrač bi vidio Sunce kako izlazi, a onda se polako smanjuje kako ide prema zenitu. Tada bi Sunce stalo, malo promijenilo smjer, onda stalo ponovo prije promijene smjera na prvobitno prema horizontu i ponovo bi se počelo smanjivati. Sve vrijeme zvijezde bi se micale tri puta brže nego obično. Posmatrači drugih mjesta na Merkurovoj površini bi vidjeli druge, ali također bizarne stvari.
Temperaturske razlike na Merkuru su neke od najekstremnijih u solarnom sistemu i variraju od -180 °C do 430 °C. Temperatura na Veneri je nešto toplija, ali i stabilnija.
Merkur je u mnogim stvarima sličan Mjesecu: njegova površina je puna kratera i vrlo stara; nema tektonskih ploča. U drugu ruku, Merkur je dosta gušći od Mjeseca (5,43 gm/cm3 naprama 3,34 Mjesečevih). Merkur je drugo najgušće, veće nebesko tijelo u solarnom sistemu, poslije Zemlje [5]. Ustvari, Zemljina gustoća je i rezultat gravitacione kompresije; i da nije toga Merkur bi bio gušći od Zemlje. Ovo implicira da je Merkurovo željezno jezgro relativno veće od Zemljinog i vjerovatno zauzima većinu zapremine ove planete. Merkur radi toga ima relativno tanak silikatni plašt i koru. Prečnik planetarnog jezgra iznosi 1800 do 1900 kilometara. Silikatna spoljašnja ljuska (analogna Zemljinom plaštu i ljusci) je samo 500 do 600 kilometara debela. Vjerovatno je jedan dio kore istopljen.
Merkur ima jako tanku atmosferu koja je sačinjena od atoma odbijenih sa površine radi solarnog vjetra. Pošto je Merkur tako topao, ovi atomi lako pobijegnu u Svemir. Radi toga u poređenju sa Zemljom i Venerom čije su atmosfere stabilne, Merkurova se atmosfera stalno mijenja.
Jedna od najvećih reljefnih cjelina na Merkuru je Calorisov bazen; on je u promijeru oko 1300 kilometara. Mišljenje je da je sličan velikim bazenima (morima) na Mjesecu. Kao i Mjesečevi bazeni, Merkurovi su sigurno nastali velikim udarom u ranijoj historiji solarnog sistema.
Za razliku od područja sa mnogo kratera, Merkur ima i područja koja su relativno ravna. Neka su možda rezultat davnih vulkanskih erupcija, a neki su vjerovatno rezultat zemljišta koje je tu dobačeno prilikom udara velikih kometa.
Nedavna radarska istraživanja Merkurovog sjevernog pola (regiona kojeg nije mapirao Mariner 10) pokazuju dokaze zaleđene vode u kraterima koji su stalno pod sjenkom. Merkur ima slabo magnetno polje koje je oko 1% Zemljinog. Merkur nema poznatih satelita.
Merkur se često može vidjeti sa dvogledom, a nekada čak i golim okom, ali je uvijek blizu Suncu i teško ga je vidjeti u sumrak.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
