Klinasta kost

Klinasta kost – poznata i po posvojenici sfenoidna kost – je neparna kost lobanje, koja se nalazi se u njenoj sredini, prema naprijed, ispred sljepoočne i bazilarnog dijela potiljačne kosti. To je jedna od sedam kostiju koje se zglobljavaju u formiranju orbite. Sa produženim krilima, njen oblik pomalo podseća na leptira ili šišmiša.^[1][2][3][4]

Klinasta kost (Os sphenoidale)
Lobanjske kosti (Od klinaste kosti, vidljiv ja samo kraj njenog krila)
Gornja površina klinaste kosti
Identifikatori
MeSH	D013100
TA98	A02.1.05.001
TA2	584
FMA	52736
Anatomska terminologija [uredi na Wikidata]

Struktura

Sedam kostiju se zglobljava u oblikovanju orbite. Klinasta kost ljubičasta (direktno u sredini orbitne duplje

Klinasta kost, bočno

Klinasta kost je podijeljena na sljedeće strukture:

• Medijalni dio, poznat kao tijelo klinaste kosti, koje sadrži „tursko sedlo“ sella turcica, u kojem se nalazi i hipofiza kao i upareni sinus – sinus klinaste kosti;
• Dva velika krila na bočnoj strani tijela i dva mala krila iz prednje strane;
• Krilasti nastavci klinaste kosti, usmjereni prema dolje od raskrsnice tijela i velikih krila;
• Dvije školjke klinaste kosti nalaze se na prednjem i zadnjem dijelu tijela kosti.

Unutrašnja ligamenati

Važniji od ovih ligamenata su:

• Krilastotrnasti se proteže između spina angularis i bočne krilaste ploče;
• Međuklinoidni vlaknasti nastavak se pridružuje od prednjeg do zadnjeg klinoidnog nastavka;
• Karotikoklinoidni nastavak povezuje prednji sa srednjim klinoidnim nastavkom.

Napomena: Ovi ligamenati povremeno okoštaju, pa se označavaju kao nastavci (procesusi).

Obilježja

• Krilasti urez;
• Krilasta jama ;
• Čunasta jama;
• Krilasti hamulus;
• Krilasti kanal;
• Krilasti nastavak;
• Tursko sedlo sella turcica.

Zglobljavanja

Klinasta kost se zglobljava sa čeonom, tjemenskom, sitastom, sljepoočnom, jagodičnom, nepčanom, vomerom (rilom) i potiljačnom kosti i pomaže da se povežu lobanja i kostur lica.^[5]

Tijelo klinaste kosti

Gornja ili lobanjska površina

Zglobljava se sa sitastom kosti sprieda i bazilarnim dijelom potiljačne kostii, pozadi. Na njoj se izdvajaju:

1. Os sphenoidale,
2. Sulcus chiasmaticus,
3. Tuberculum sellae
4. Sella turcica
5. Dorsum sellae
6. Clivus.^[5]

Donja površina

1. Rostrum klinaste kosti,
2. Školjka klinaste kosti,
3. Usminski nastavak medijalne krilaste ploče.^[5]

Prednja površina

Klinasti greben se zglobljava sa okomitom pločpm sitaste kosti što dovodi do formiranja dijela nosne pregrade.

Zadnja površina

Zadnja površina je u stvari bazilarni dio potiljačne kosti.

Bokovi

Karotidni žlijeb vrste kavernoznog sinusa i unutrašnje karotidne arterije

Sinusi klinaste kosti

To su asimetrični zrakasti sinusa u tijelu klinaste kosti, koji su zatvoreni školjkom klinaste kosti .

Velika krila

Gornja ili lobanjska površina

Ovu površinu čini pod srednje lobanjske jame. To predstavlja (počevši od prednje strane):

• Foramen rotundum (okrugli otvor)
• Foramen ovale (ovalni otvor)
• Emisarski otvor klinaste kosti
• Foramen spinosum

Bokovi

Ovi su podijeljeni u (prema podsljepoočnom grebenu):

• Gornja ili sljepoočna površina
• Donja ili potsljepoočna površina u kojoj su otvori:
• Foramen ovale
• Foramen spinosum

Orbitna površina

Orbitna površina čini zadnji zid orbite.

Mala krila

Mala krila su dva trouglasta leptirasta nastavka, bočno od prednje-gornjeg dijela tijela kosti. Svaki se sastoji od slijedećih dijelova:

• Osnova medijalnog kraja krila;
• Vrh bočne ivice krila;
• Krov prednje lobanjske jame;
• Donja površina gornjeg ruba gornje orbitne pukotine;
• Zadnja površina projekcije u Silvijevoj tački.
• Medijalno, završava u prednjem klinoidnom nastavku proces

Razvoj

Klinasta kost pri rođenju, zadnja strana

Do sedmog ili osmog mjeseca fetusnog razvoja, tijelo klinaste kosti se sastoji od dva dijela: jedan ispred kvržice turskog sedla (tuberculum sellæ), pretklinasta kost, na koju se nastavljaju mala krila. Drugu stranu čine tursko sedlo (sella turcica) i njegova leđa (dorsum sellae), postklinasta, sa kojom su povezana velika krila i krilasti nastavak.

Veći dio kosti okoštava u hrskavici. Postoji ukupno četrnaest centara okoštavanja, šest za preklinasti i osam za postklinasti dio kosti.

Pretklinasta

Oko devete sedmice prenatalnog razvoja pojavljuje se centar okoštavanja za svako od malih krila (orbito-klinasti), nešto bočno od otvora za očni živac. Nakon toga, slijedi pojava dva jezgra u dijelu tijela pretklinaste kosti. Svaka školjka klinaste kosti se razvija iz centra koji se formira o petom mjesecu; po rođenju, sastoje se od malih trouglastih ploča, a tek u trećoj godini postanu izdubljene i konusoidne. Oko četvrte godine ona se spajaju sa labirintima sitaste kosti, a između devete i dvanaeste godine se ujedinjuju sa sitastom kosti.

Postklinasta

Prva jezgra okoštavanja su ona za velika krila. U svakom krilu se formira po jedno između okruglog i ovalnog okna, o osmoj nedelji. Orbitna ploča i taj dio klinaste kosti, koja se nalazi u sljepoočnoj temporalnom jami, kao i bočna krilasta ploča, okoštavaju u membrani (Fawcettovoj).

Ubrzo nakon toga, pojavljuju se centri za postklinasti dio tijela ove kosti, po jedan sa svake strane sella turcica, a spajaju se oko sredine fetusnog života.

Svaka medijalna krilasta ploča (osim hamulusa) okoštava u membrani, a centar vjerojatno se pojavljuje o devetoj ili desetoj sedmici; hamulus postaje hrskavičav tokom trećeg mjeseca, a gotovo istovremeno i okoštava (Fawcett).

Medijalni spoj bočne krilaste ploče se javlja oko šestog mjeseca. O četvrtom mjesecu, pojavljuje se centar okoštavanje za svaku lingulu i brzo se pridružuje ostatku kosti.

Pretklinasta kost je ujedinjena u postsfenoidnom oko osmog mjeseca, a pri rođenju je je u tri komada: centralni, koji se sastoji od tijela i malih krila i dva bočna; svaki se sastoji od velikog krila i krilastog nastavka.

U prvoj godini nakon rođenja, velika krila i tijelu se ujedinjuju, a mala krila proširuju unutra iznad prednjeg dijela tijela, i, sastaju sa svakim drugim u sredini linije, čineći povećanu glatku površinu, zvanu jugum sphenoidale.

Do dvadeset pete godine klinasta i potiljačna kost se potpuno spoje.

Između i prije postklinaste kosti, tu se povremeno vide ostaci kanala (canalis kranio-pharyngeus), kroz koji se , u ranom fetusnom životu, prenosi hipovizno grananje usnog ektoderma.

Sphenoidni sinusi su prisutni kao malene šupljine u trenutku rođenja, ali svoje pune veličine ostvare tek nakon puberteta.

Funkcija

Ova kost pomaže formiranju baze i strana lobanje, podova i zidova orbite. To je mjesto vezanja za većinu mišića žvakanja. U klinastoj kosti se nalaze mnogi otvori i pukotine za prolaz živaca i krvnih sudova glave i vrata, kao što je gornja orbitna pukotina (za miruisni živac), foramen rotundum (za gornjevilični živac) i foramen ovale (za donjevilični živac)

Ostale životinje

Klinasta kost ljudi je homologna sa velikim brojem kostiju koje su često odvajaju od drugih životinja, jer i imaju nešto složeniji aranžman.

Kod ranih riba resoperki i tetrapoda, krilaste kosti su ravne, a krilaste kosti čine najveći dio krova usta. Iznad krilastih su epikrilaste kosti, koje su bile dio fleksibilnog zgloba između lobanje i nepčane regije, kao i proširenja vertikalnog dijela kosti prema krovu lobanje. Između krilastih nastavaka ležale su izdužena, uska paraklinasta kost, koja se proteže na neke od donjih površina lobanje i povezuje se, na svom naprijed kraju, sa klinasto-sitastom kosti koja pomaže u zaštiti mirisnih živaca. Konačno, baziklunaste kosti su dio poda lobanja i leže neposredno iznad paraklinaste kosti.

Osim gubitka fleksibilnog zgloba na zadnjoj strani nepca, ovaj primitivni obrazac se široko zadržao u gmizavaca, iako s nekim individualnim modifikacijama. U ptica, nema epikrilnih nastavaka i krila kosti su znatno smanjena. Današnji vodozemci, na ovim prostorima imaju relativno pojednostavljenu lobanju; široka paraklinasta kost formira pod lobanje, a krila su relativno mala. Sve druge srodne kosti, osim klinaste, su odsutne.^[6]

Kod sisara, te razne kosti su često (iako ne uvijek) spojene u jedinstvenu strukturu – klinastu kost. Baziklinasta čini zadnji dio baze kosti, dok krilasti nastavci predstavljaju krilastu kost. Epikrilaste kosti podebljavaju zid lobanje. Kada su kod sisara odvojene, nazivaju alisfenoidne (krilastoklinaste), a čine veći krila klinaste, kada se spajaju u veće strukture. Klinasto-sitasti dio formiraju tri kosti: dva mala krila i prednji dio baze. Ova dva dijela klinaste kosti mogu se razlikovati kao orbitoklinasti i pretklinasti, iako postoji određeni stepen fuzije. Izgleda da je u sisara potpuno odsutna samo paraklinasta kost. ^[1][2][3][7]

U pasa, klinasti dio predstavljaju 8 kostiju: basisfenoidna, alisfenoidna, presfenoidna, orbitosfenoidna, pterigoidne. Kosti koje ostaju odvojene su:

• 2 alisfenoidne : sva velika krila;
• 2 orbitosfenoidne: sva mala krila;
• bazisfenoidna: zadnji dio tijela;
• pretsfenoidna: prednji dio tijela;
• 2 krilasta nastavka klinaste kosti: medijalne krilaste ploče.^[5]

Dodatne slike

• 
  Položaj klinaste kosti (zelena)
• 
  Klinasta kost odozdo (sa uklonjenomdonjom vilicom)
• 
  Klinasta odozgoabove (uklonjene tjemenske kosti)
• 
  Oblik klinasta kosti
• 
  Kosti lica
• 
  Bočni zid nosne šupljine, sa pozicijom klinaste kosti
• 
  Baza lobanje – donja površina
• 
  Bočni izgled lobanje
• 
  Horizontalni presjek nosne i očne šupljine
• 
  Dno lobanje
• 
  Krov, dno i bočni zid nosne šupljine
• 
  Prednji izgled (klinasta kost je žuta, u orbiti i iza jagodičnog nastavka)
• 
  Klinasta kost
• 
  Klinasta kost – prednja strana
• 
  Klinasta kost – zadnja strana
• 
  Klinasta i sljepoočna kost
• 
  Bubna šupljina, obrazni kanal i unutrašnja karotidna arterija

Također pogledajte

• Lobanja
• Sitasta kost
• Čeona kost
• Nosna kost

Reference

1. Drake R., Vogl A. W., Mitchell A.W. M. (2014). Gray's anatomy for students, 3rd Edition. Philadelphia, Pa: Elsevier. ISBN 9780702051319.CS1 održavanje: upotreba parametra authors (link)
2. Campbell N. A.; et al. (2008). Biology. 8th Ed. Person International Edition, San Francisco. ISBN 978-0-321-53616-7. Eksplicitna upotreba et al. u: |author= (pomoć)
3. Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2002). Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo. ISBN 9958-10-222-6.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
4. Korene Z., Hadžiselimović R., Maslić E. (2001). Biologija 8. Sarajevo: Svjetlost. ISBN 9958-10-396-6.CS1 održavanje: upotreba parametra authors (link)
5. Chaurasia. Human Anatomy Volume Three. CBS Publishers & Distributors. str. 43–45. ISBN 978-81-239-2332-1.
6. Romer, Alfred Sherwood; Parsons, Thomas S. (1977). The Vertebrate Body. Philadelphia, PA: Holt-Saunders International. str. 220–244. ISBN 0-03-910284-X.
7. Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2004). Biologija 1. Svjetlost, Sarajevo. ISBN 9958-10-686-8.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)

Vanjski linkovi