Južnoslavenski jezici

Južnoslavenski jezici su jedna od tri grane slavenskih jezika. Ima oko 30 miliona govornika, uglavnom na Balkanu. Oni su geografski odvojeni od govornika druga dva slavenska ogranka (Zapad i Istok) pojasom govornika njemačkog, mađarskog i rumunskog jezika.

Južnoslavenski dijalekti i glavne grupe

Porodica slavenskih jezika se dijeli na

• zapadnojužnoslavenski jezici
  • slovenski jezik
  • hrvatski jezik
    • gradišćanskohrvatski jezik
    • moliški hrvatski
  • srpski jezik
    • slavenosrpski jezik
  • bosanski jezik
  • crnogorski jezik
• istočnojužnoslavenski jezici
  • bugarski jezik
  • makedonski jezik
  • starocrkvenoslavenski - izumrli jezik

Historija

Prvi južnoslavenski jezik koji je napisan (ujedno i prvi potvrđeni slavenski jezik) bila je varijanta istočnojužnoslavenskog koji se govorio u Solunu, danas zvanom Staroslavenski jezik, u devetom stoljeću. Zadržan je kao liturgijski jezik u slavenskim pravoslavnim crkvama u obliku raznih mjesnih crkvenoslavenskih tradicija.

Lingvistička prahistorija

Slovenski jezici su dio baltoslovenske grupe koja pripada indoevropskoj jezičkoj porodici. Južnoslavenski jezici smatraju se genetskim čvorom u slavistici: definisani su skupom fonoloških, morfoloških i leksičkih inovacija (izoglosa) koje ga odvajaju od zapadnih i istočnih slavenskih grupa. To gledište je, međutim, dovedeno u pitanje posljednjih decenija (vidi dolje).

Neke inovacije koje obuhvataju sve južnoslavenske jezike dijele se sa istočnoslavenskom grupom, ali ne i zapadnoslavenskom. To uključuje:^[1]

• Dosljedna primjena slavenske druge palatalizacije prije praslavenskog *v
• Gubitak *d i *t prije praslovenskog *l
• Spajanje praslovenskog *ś (nastalog iz druge i treće palatalizacije) sa *s

Identificirano je nekoliko izoglosa za koje se smatra da predstavljaju ekskluzivne zajedničke inovacije u južnoslavenskoj jezičnoj grupi. One su pretežno fonološkog karaktera, dok su morfološke i sintaktičke izoglose znatno manje. Sussex & Cubberly (2006:43–44) navode sljedeće fonološke izoglose:

• Spajanje yers u zvuk sličan šva, koji je u srpskohrvatskom postao /a/, ili se prema zadržanom tvrdom/mekom kvalitetu prethodnog suglasnika podijelio na /o e/ (makedonski), ili /ə e/ (bugarski)
• praslavenski *ę > /e/
• praslavensko *y > /i/, spajanje sa refleksom praslovenskog *i
• Protoslavenske slogovne tečnosti *r̥ i *l̥ su zadržane, ali je *l̥ kasnije izgubljeno u svim jezicima sa različitim izlazima (> /u/ u srpskohrvatskom, > samoglasnik+/l/ ili /l/+vokal u slovenskom , bugarskom i makedonskom), a *r̥ je postalo [ər/rə] na bugarskom. Ovaj razvoj bio je identičan gubitku yer nakon tečnog suglasnika.
• Stvrdnjavanje nepca i zubnih afrikata; npr. š' > š, č' > č, c' > c.
• Južnoslavenski oblik metateze likvida (CoRC > CRaC, CoLC > CLaC itd.)

Međutim, većina njih nije ekskluzivnog karaktera i dijele se s nekim jezicima istočnih i zapadnih slavenskih jezičnih grupa (posebno srednjoslavenskim dijalektima). Na osnovu toga, Matasović (2008) tvrdi da južnoslavenski postoji striktno kao geografska grupacija, a ne kao pravi genetski klad; drugim riječima, nikada nije postojao protojužnoslavenski jezik ili razdoblje u kojem su svi južnoslavenski dijalekti pokazivali isključivi skup opsežnih fonoloških, morfoloških ili leksičkih promjena (izoglosa) svojstvenih njima. Nadalje, tvrdi Matasović, nikada nije postojao period kulturnog ili političkog jedinstva u kojem bi prajužnoslovenski mogao postojati u kojem bi se mogle pojaviti zajedničke južnoslovenske inovacije. Za nekoliko predloženih leksičkih i morfoloških obrazaca samo na južnoslavenskim je pretpostavljeno da predstavljaju uobičajene slavenske arhaizme, ili da se dijele s nekim slovačkim ili ukrajinskim dijalektima.

Južnoslavenski dijalekti čine dijalekatski kontinuum koji se proteže od današnje južne Austrije do jugoistočne Bugarske.^[2] Na dijalektološkom planu dijele se na zapadno-južnoslavenske (slovenski i srpskohrvatski dijalekti) i istočno-južnoslavenske (bugarski i makedonski dijalekti); oni predstavljaju odvojene migracije na Balkan i nekada su bili razdvojeni intervenišućim mađarskim, rumunskim i albanskim stanovništvom; Kako su ove populacije asimilirane, istočni i zapadni južnoslavenski su se stopili sa torlačkim kao prelaznim dijalektom. S druge strane, raspad Osmanlijskog i Austro-Ugarskog carstva, praćen formiranjem nacionalnih država u 19. i. 20. vijeku, dovela je do razvoja i kodifikacije standardnih jezika. Standardni slovenski, bugarski i makedonski su zasnovani na različitim dijalektima.^[3] Bosanska, hrvatska, crnogorska i srpska standardna varijanta^[4] pluricentričnog srpskohrvatskog^[5] zasnovane su na istom dijalektu (štokavskom).^[6] Stoga se u većini slučajeva nacionalne i etničke granice ne poklapaju s dijalekatskim granicama.

Napomena: Zbog različitog političkog statusa jezika/dijalekata i različitih istorijskih konteksta, klasifikacije su u određenoj mjeri proizvoljne.

Reference

1. Matasović, Ranko (2008), Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika, str. 59, 143. Zagreb: Matica hrvatska, ISBN 978-953-150-840-7.
2. Kordić 2010, str. 75.
3. Friedman, Victor (2003). "Language in Macedonia as an Identity Construction Site". u Brian, D. Joseph; et al. (ured.). When Languages Collide: Perspectives on Language Conflict, Language Competition, and Language Coexistence. Columbus: Ohio State University Press. str. 261–262. OCLC 50123480.
4. Kordić 2010, str. 77–90.
5. Bunčić, Daniel (2008). "Die (Re-)Nationalisierung der serbokroatischen Standards" [The (Re-)Nationalisation of Serbo-Croatian Standards]. u Kempgen, Sebastian (ured.). Deutsche Beiträge zum 14. Internationalen Slavistenkongress, Ohrid, 2008. Welt der Slaven (jezik: njemački). Munich: Otto Sagner. str. 93. OCLC 238795822.
6. Gröschel, Bernhard (2009). Das Serbokroatische zwischen Linguistik und Politik: mit einer Bibliographie zum postjugoslavischen Sprachenstreit [Serbo-Croatian Between Linguistics and Politics: With a Bibliography of the Post-Yugoslav Language Dispute]. Lincom Studies in Slavic Linguistics; vol 34 (jezik: njemački). Munich: Lincom Europa. str. 265. ISBN 978-3-929075-79-3. LCCN 2009473660. OCLC 428012015. OL 15295665W.

Dodatna literatura

• Kordić, Snježana (2010). Jezik i nacionalizam [Language and Nationalism] (PDF). Rotulus Universitas (jezik: srpskohrvatski). Zagreb: Durieux. str. 430. doi:10.2139/ssrn.3467646. ISBN 978-953-188-311-5. LCCN 2011520778. OCLC 729837512. OL 15270636W. Šablon:CROSBI. Arhivirano (PDF) s originala, 1. 6. 2012. Pristupljeno 3. 3. 2013.
• Matasović, Ranko (2008), Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika (jezik: srpskohrvatski), Zagreb: Matica hrvatska, ISBN 978-953-150-840-7
• Sussex, Roland; Cubberly, Paul (2006), The Slavic languages, Cambridge University Press, ISBN 978-0-511-24204-5
• Edward Stankiewicz (1986). The Slavic Languages: Unity in Diversity. Walter de Gruyter. ISBN 978-3-11-009904-1.
• Mila Dimitrova-Vulchanova (1998). Formal Approaches to South Slavic Languages. Linguistics Department, NTNU.
• Mirjana N. Dedaic; Mirjana Miskovic-Lukovic (2010). South Slavic Discourse Particles. John Benjamins Publishing. ISBN 978-90-272-5601-0.
• Mila Dimitrova-Vulchanova; Lars Hellan (15. 3. 1999). Topics in South Slavic Syntax and Semantics. John Benjamins Publishing Company. ISBN 978-90-272-8386-3.
• Radovan Lučić (2002). Lexical norm and national language: lexicography and language policy in South-Slavic languages after 1989. Verlag Otto Sagner. ISBN 9783876908236.
• Motoki Nomachi (2011). The Grammar of Possessivity in South Slavic Languages: Synchronic and Diachronic Perspectives. Slavic Research Center, Hokkaido University. ISBN 978-4-938637-66-8.
• Steven Franks; Brian D. Joseph; Vrinda Chidambaram (1. 1. 2009). A Linguist's Linguist: Studies in South Slavic Linguistics in Honor of E. Wayles Browne. Slavica Publishers. ISBN 978-0-89357-364-5.
• A. A. Barentsen; R. Sprenger; M. G. M. Tielemans (1982). South Slavic and Balkan Linguistics. Rodopi. ISBN 90-6203-634-1.
• Anita Peti-Stantic; Mateusz-Milan Stanojevic; Goranka Antunovic (2015). Language Varieties Between Norms and Attitudes: South Slavic Perspectives : Proceedings from the 2013 CALS Conference. Peter Lang. ISBN 978-3-631-66256-4.

• Тохтасьев, С.Р. (1998), "Древнейшие свидетельства славянского языка на Балканах. Основы балканского языкознания. Языки балканского региона", Ч, 2
• Golubović, J. and Gooskens, C. (2015), "Mutual intelligibility between West and South Slavic languages", Russian Linguistics, 39 (3): 351–373, doi:10.1007/s11185-015-9150-9, S2CID 67848448CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
• Henrik Birnbaum (1976). On the significance of the second South Slavic influence for the evolution of the Russian literary language. Peter de Rider Press. ISBN 978-90-316-0047-2.
• Masha Belyavski-Frank (2003). The Balkan conditional in South Slavic: a semantic and syntactic study. Sagner. ISBN 9783876908519.
• Patrice Marie Rubadeau (1996). A descriptive study of clitics in four Slavic languages: Serbo-Croatian, Bulgarian, Polish, and Czech. University of Michigan. ISBN 9780591195705.

Također pogledajte

• Južnoslavenski jezici

Nedovršeni članak Južnoslavenski jezici koji govori o lingvistici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.