From Wikipedia, the free encyclopedia
Intravenozna terapija ili unutarvenska terapija (skraćeno IV terapija) je medicinska tehnika koja isporučuje tečnost, lijekove i prehranu direktno u čovjekovu venu. Intravenski način primjene obično se koristi za rehidraciju ili za pružanje prehrane onima koji ne mogu konzumirati hranu ili vodu na usta. Također se može koristiti za davanje lijekova ili druge medicinske terapije kao što su krvni proizvodi ili elektroliti za ispravljanje elektrolitske neravnoteže. Pokušaji pružanja intravenske terapije zabilježeni su već 1400-ih, ali praksa je postala široko rasprostranjena tek 1900-ih nakon razvoja tehnika za sigurnu i efikasnu upotrebu.
Intravenski put je najbrži način da se lijekovi i nadoknada tečnosti isporuče po tijelu, jer se oni uvode direktno u kardiovaskularni sistem i tako brzo distribuiraju. Zato, intravenski način davanja koristi se i za konzumaciju nekih rekreativnih lijekova. Mnoge terapije primjenjuju se u obliku „bolusa“ ili jednokratne doze, ali mogu se primijeniti i kao produžena „infuzija“ ili „kapanje“. Čin davanja terapije intravenozno ili stavljanja intravenske linije ("IV linija") za kasniju upotrebu postupak je koji treba izvoditi samo kvalifikovani stručnjak. Najosnovniji intravenski pristup sastoji se od igle koja probija kožu i ulazi u venu koja je povezana sa špricom ili s vanjskom cijevi. Ovo se koristi za primjenu željene terapije. U slučajevima kada je vjerovatno da će pacijent primiti mnogo takvih intervencija u kratkom periodu (s posljedičnim rizikom od traume na veni), uobičajena praksa je umetanje kanile, koja ostavlja jedan kraj u veni, a kasnije terapije mogu biti daje se lahko preko cijevi na drugom kraju. U nekim slučajevima, više lijekova ili terapija se daje kroz istu IV liniju.
IV linije klasificirane su kao "centralne linije", ako završavaju velikom venom blizu srca ili kao "periferne linije" ako je njihov izlaz na malu venu na periferiji, poput ruke. IV linija se može provući kroz perifernu venu da završi blizu srca, kada se naziva "periferno umetnuti centralni kateter" ili PICC linija. Ako je vjerovatno da će trebati dugotrajna intravenska terapija, može se implantirati medicinski priključak kako bi se omogućio lakši ponovljeni pristup veni bez potrebe za ponovnim bušenjem vene. Kateter se također može umetnuti u središnju venu kroz grudi, što je poznato kao tunelirana linija. Na specifičnu vrstu katetera koji se koristi i mjesto uvođenja utiču željena supstanca koja se daje i zdravlje vena na željenom mjestu uvođenja.
Postavljanje IV linije može izazvati bol, jer nužno uključuje probijanje kože. Infekcije i upale (nazvani flebitis) su takođe česte nuspojave IV linije. Flebitis može biti vjerovatniji ako se ista vena više puta koristi za intravenski pristup i eventualno se može razviti u tvrdu vrpcu koja nije pogodna za IV pristup. Nenamjerno davanje terapije izvan vene, nazvano ekstravazacijom ili infiltracijom, može izazvati druge nuspojave.
Intravenski (IV) pristup koristi se za primjenu lijekova i nadoknadu tečnosti koja se mora rasporediti po tijelu, posebno kada se želi brza raspodjela. Druga upotreba IV primjene je izbjegavanje metabolizma prvog prolaza u jetri. Supstance koje se mogu davati intravenski uključuju ekspandere za volumen, proizvode na bazi krvi, supstitute krvi, lijekove i prehranu.
Tekućine se mogu davati kao dio "proširenja zapremine" ili nadomještanja tečnosti, intravenskim putem. Proširenje volumena sastoji se od davanja rastvora ili suspenzija na bazi tečnosti dizajniranih da ciljaju određena područja tijela, kojima je potrebno više vode. Postoje dva glavna tipa ekspandera za volumen: kristaloidi i koloidi. Kristaloidi su vodeni rastvori mineralnih soli ili drugih molekula topivih u vodi. Koloidi sadrže veće netopive molekule, kao što je želatin. I sama krv smatra se koloidom.[1]
Najčešće korišćena kristaloidna tečnost je normalni fiziološki rastvor, rastvor natrij-hlorida u koncentraciji od 0,9%, koji je izotoničničan s krvlju. Ringerova laktati (poznati i kao Ringerov laktat ) i usko povezani Ringerovi acetati , blago su hipotonični rastvor koji se često koriste kod onih koji imaju značajne opekotine. Koloidi održavaju visok koloidni osmotski pritisak u krvi, dok, s druge strane, ovaj parametar smanjuje kristaloidnost zbog hemodilucije.[2] Crystalloids generally are much cheaper than colloids.[2]
Puferski rastvori koji se koriste za korekciju acidoze ili alkaloze također se daju intravenskim pristupom. Laktatni Ringerov rastvor koji se koristi kao fluidni ekspander ili bazni rastvor kojem se dodaju lijekovi također ima određeni puferski efekt. Drugi rastvor koji se daje intravenozno kao puferska otopina je intravenski natrij-bikarbonat.[3]
Lijekovi se mogu miješati u gore spomenute tečnosti, uobičajeno fiziološki rastvor ili rastvore dekstroze. U poređenju s drugim načinima primjene, kao što je oralna, IV put je najbrži način da se tekućina i lijekovi dostavljaju kroz tijelo. Zato, IV putu se obično daje prednost u vanrednim situacijama ili kada je poželjan brzi početak akcije. U izuzetno visokom krvnom pritisku (što se naziva hitnom hipertenzijom), mogu se davati IV antihipertenzivi za brzo snižavanje krvnog pritiska na kontroliran način, kako bi se spriječilo oštećenje organa.[4] Kod atrijaske fibrilacije, može se primijeniti IV amiodaron, kako bi se pokušao uspostaviti normalan srčani ritam.[5] IV lijekovi se također mogu koristiti za hronična zdravstvena stanja kao što je rak, za koje se lijekovi za hemoterapiju obično daju intravenozno. U nekim slučajevima, kao što je vankomicin, daje se punjenje ili bolus doza lijeka, prije početka režima doziranja, kako bi se brže povećala koncentracija lijeka u krvi.[6]
Bioraspoloživost IV lijeka je po definiciji 100%, za razliku od oralne primjene, gdje se lijek možda neće u potpunosti apsorbirati ili se može metabolizirati prije ulaska u krvotok.[7] Za neke lijekove oralna bioraspoloživost praktično nije nula. Zato se određene vrste lijekova mogu davati samo intravenozno, jer je nedovoljno unošenje puten drugih načina primjene.[8] Nepredvidivost oralne bioraspoloživosti kod različitih osoba također je razlog da se lijek daje IV – kao kod furosemida.[9] Oralni lijekovi mogu biti manje poželjni ako je osobi mučno, povraća ili ima ozbiljnu dijareju – jer mogu spriječiti da se lijek u potpunosti apsorbira iz gastrointestinalnog trakta. U tim slučajevima, lijek se može davati IV samo dok pacijent ne može tolerirati oralni oblik lijeka. Prelazak s IV na oralnu primjenu obično se izvodi čim bude održiv, jer se općenito uštede troškovi i vrijeme tokom IV primjene. Da li se neki lijek može potencijalno prebaciti u oralni oblik unosa, ponekad se uzima u obzir prilikom izbora odgovarajuće antibiotske terapije za upotrebu u bolničkim uvjetima, jer je malo vjerovatno da će osoba biti otpuštena ako još uvijek treba IV terapiju.[10]
Neki lijekovi, poput aprepitanta, hemijski su modificirani da bi bili pogodniji za IV primjenu, formirajući predlijek, kao što je fosaprepitant. To može biti iz farmakokinetičkih razloga ili zbog odlaganja učinka lijeka dok se ne može metabolizirati u aktivni oblik.[11]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
