Inka

Inka (špan. Inca).- Veliko carstvo Inka rođeno je u srcu andskih Kordiljera, sa središtem u današnjem Peruu. Tamošnje stanovništvo naziva ga Tahuantinsuyu (Tawantinsuyu) 4 smjera, i sastoji se od 4 dijela: Chinchaysuyu, Cuntisuyu (po reformiranom quechua Quntisuyu), Antisuyu i Collasuyu (po ajmarskom plemenu Colla, u najnovije vrijeme reformirano u Qullasuyu). Samo središte države, Qusqu (danas špan. Cusco) podijeljen je na Urin Qusqu (Donji Cusco) i Hanan Qusqu (Gornji Cusco). Inke nemaju pismo i ne znaju za željezo, ali su zato izvrsni stručnjaci u upravljanju svojim teritorijem i vladanjem nad pobijeđenima. Sredstvo sporazumijevanja bili su konopčići sa čvorovima poznati kao quipu (khipu) sa čijim su odgonetavanjem bili osposobljeni jedino quipucamayoc (khipukamayuq). Govorili su kečuanski jezik.

Pleme Inka

Terase pri gradu Pisac (P'isaq)

Oko 1200. godine, u dolini Cusco, malehno polunomadsko pleme Quechua nameće svoj zakon susjednim narodima. 200 godina poslije,za vladavine cara Wayna Qhapaq (1423.-1525.), carstvo se prostire na 4,500 km od sjevera do juga. Gotovo 100 plemena podložno je caru (Inki). Dio osvojene zemlje ostaje u vlasništvu seljaka, ali moraju obrađivati i 2. dio zemljišta čiji prinos pripada državi, a i 3. čiji je urod namijenjen bogu sunca imenom Inti. Car je čas pomirljiv, a čas neumoljiv. Događa se da narode koji nisu prijateljski raspoloženi jednostavno protjera hiljade kilometara od njihova kraja. Odsječeni tako od svog rodnog mjesta, prisiljeni su se predati na milost i nemilost Inkama. Car daje izgraditi hiljade kilometara popločenih cesta kako bi njegove odluke doprle do svih predjela carstva. Na njima se smjenjuju brzi glasnici. Na taj način poruka može u 4 dana prijeći 700 kilometara.

Inka car

Stara tvrđava Inka, Machu Picchu (Machu Pikchu)

Na čelu carstva smjenjuje se 13 careva koji nosae titulu 'Inka', po kojima se stoga vrlo često cijeli narod naziva Inkama, a carstvo prelazi s oca na sina. Prema legendi dinastiju je u 13. vijeku osnovao Manqu Qhapaq. Car, zvan Inka za svoj je narod polubog. Njegov je otac Inti, bog sunca.

Vjerovanja

Khipu (quipu)

U širokom prostranstvu Anda inkaški narod vjeruje u božanske moći prirodnih sila poput sunca, planina,rijeka. Kao nagradu za svoje molitve i darove, očekuju od njih zemaljska dobra. Vjeruju i u besmrtnost duša.

Inkaški seljaci u Andama

Detalj zida Inka u gradu Cusco (Qusqu), Peru

Život u Andama nije lak, ali seljaci-koji smatraju da svi potiču od istoga pretka - svakodnevno se međusobno pomažu, posebno pri obradi zemlje. Seljaci sade i obavljaju poljoprivredne poslove, dok žene kraj ognjišta pripremaju ručak.

Inkaška djeca

Inke svoju djecu dosta grubo odgajaju, bojeći se da ne budu spremni za naporan i težak seljački andski rad.

Arhitektura

I danas nas impresionira njihovo umijeće obrade kamena. Najbolji primjeri za to su geometrijska finoća zidova tvrđave Ollantaytambo i oblikovanje živih stijena u Sayvisteu. Tu su i kiklopske zidine tvrđave Sacsahuaman iznad Cusca, ali pitanje je ko su bili njeni graditelji. Golemi, neobično oblikovani kameni blokovi savršeno naliježu jedni na druge. Opći dojam koji se stiče pri pogledu na ove građevine je da su ljudi ovog dijela svijeta poznavali posebnu tehniku savršene obrade i transporta kamena.

Jedna izreka kaže da su Inke gradili, dok su Maje sanjarili a Asteci štovali božanstva. Maje i Asteci dosegli su viši intelektualni stepen. Inke, s druge strane, više su se bavili izgradnjom kuća, palača, gradova, puteva, mostova, sistema za navodnjavanje i poljoprivrednih terasa, što su sve dokazi ovozemaljske prisutnosti i poduzetništva. Iako je religija bila dijelom njihova svakodnevna života, ipak ga nije nadzirala. A žrtvovanje hiljada ljudskih života radi umiljavanja bogovima činilo im se potpuno poraznim. Inke su nesumnjivo bili majstorski graditelji Novog svijeta. Posebnost njihovih građevina bila je masivna jednostavnost u okviru divnih proporcija. Njihovo jedino vanjsko ukrašavanje bila bi pokoja zlatna ili srebrna ploča, ili zidni ukras od pernatog mozaika. Arhitekti su projektirali građevine u kojima su zidovi često bili nagnuti ukoso prema unutra. Ravne bi površine bile razbijene malim trapezoidnim otvorima i nišama koji su bili suženi prema vrhu. Pažljivo priljubljivanje divovskih stijena davalo je kontrastno svjetlo i efekt sjene, što se postizalo poput vlasi tankim spojevima i posebnom strukturom kamena. Rezultat nije bio samo dekorativan, već i praktičan. Međuspojevi, precizno priljubljeni komadi bez maltera, mogli su izdržati izuzetan pritisak i naprezanje. Njihove su građevine odolijevale zemljotresima koji bi razorili savremenije zidne konstrukcije.