Bičari

Bičari (lat. Flagellata) su jednoćelijski organizmi sa jednim ili više bičeva] – organela zvanih flagele, po čemu su izvorno i imenovani.^[1]

"Flagellata" iz Encyclopædia Britannica

Artforms of Nature, 1904].

Parazitski fosilGiardia lamblia

Zelena alga (Chlamydomonas)

Riječ bič ujedno opisuje određenu tjelesnu građu (ili nivo organizacije) karakteristične za mnoge protiste (eukariotske organizme), kao sredstva za njihovo kretanje. Termin ne implicira nikakve posebne veze ili klasifikaciji organizama koji posjeduju bičeve. Međutim, pojam "flagela" uključena je I u drugim terminima (kao što su "dinoflagellate" i "choanoflagellata") koji su više formalno okarakterizirani.^[2]

Oblici i ponašanje

Eukariotski bičevi su mikrotubulama u karakterističnom aranžmanu, s devet spojenih parova koji okružuju dva centralna pojedinačja. Ovi nastaju iz baznih tjelašaca. Kod U nekih, bučevi direktno ubacuju hranu u citostom ili usta, gdje se proguta I ide u hranljivu vakuolu. Bičevi često podržavaju dlake, pod nazivom mastigoneme ili sadrže štapiće. Njihova ultrastruktura ima važnu ulogu u klasifikaciji eukariota.

Među protoctistnim i mikroskopskim životinjasma, bičari su organizmi sa jednim ili više bičeva, kao organela za kretanje. Neki ćelije u viših organizama mogu također imati bičeve, kao naprimjer spermatozoidi većine filuma. Cvjetnice ne proizvode bičaste ćelije, ali paprati, mahovine, elene alge, a neke golosemenjače i usko srodne biljke ih imaju. Isto tako, većina gljiva ne proizvode ćelije sa flagelama, ali primitivni gljivični hitridi da. Mnogi protisti imaju oblik jednoćelijskih flagelata.

Flagelati kao specijalizirane ćelije ili faze životnog ciklusa

Slijedi pregled pojava bičastih ćelija među eukariotima, kao specijaliziranih ćelija višećelijskih organizama ili kao faza životnog ciklusa (vidi i članak: bič):^[3][4]

• Archaeplastida: većina zelenih algi (zoospore i muški gameti, izuzev Zygnematophyceae), Bryophyta (muški gameti), paprati (muški gameti), neke golosjemenjače (cikade i Ginkgo, kao muški gameti).
• Stramenopiles: centrične diatomejes (muški gameti), smeđe alge (zoospore i gameti), Oomycetae (bespolne zoospore i gameti), hifohitridi (zoospore), Labyrinthulomycetes (zoospore), neke Chrysophyte, Xanthophyte i Eustigmatophyte.
• Alveolata: neke apikompleksani (gameti)
• Rhizaria: neke Radiolaria (vjerovatno gameti),^[5] Foraminifera (kao gameti)
  • Cercozoa: Phytomyxea (zoospore i gameti),
    *Chlorarachniophyte (zoospore)
• Amoebozoa: Myxogastrida (zoospore)
• Opisthokonta: većina metazoa (muški gameti, epitel hoanociti), hitridna gljive (zoospore i gameti)
• Excavata: neke Acrasida (Pocheina, kao zoospore)^[6]

Prema statijim klasifikacijama, protozoa bičari su bili svrstani u Flagellata (= Mastigophora), ponekad podijeljene u Phytoflagellata (= Phytomastigina) i Zooflagellata (= Zoomastigina). They were sometimes grouped with Sarcodina (ameboidi) u Sarcomastigophora.

Danas se zna da je ova grupa izuzetno polifiletska. U modernoj klasifikacij protista, glavni bičarski taksoni se nalaze u sljedećim eukariotskim grupama, koje uključuju i ne-bičarske oblika:

• A: autotrofni;
• H: slobodnoživući heterotrofni;
• P: parazitski;
• S: simbiotski:^[7][8]
• Archaeplastida: Volvocales (A/F), Prasinophyte (A), Glaucophyta (A)
• Stramenopiles: Bicosoecida (H), Proteromonadidae (H), Opalinidae (H), većina Chrysophyceae (A/H), dio grupe Xanthophyte (A), Raphidophyte (A), Silicoflagellate (A), Ciliophryida (H), Pedinellida (A/H)
• Alveolata: Dinoflagellata (A/H), Colpodella (H)
• Rhizaria -
  • Cercozoa: Cercomonadidea (H), Spongomonadea (H), Thaumatomonadida (H), Glissomonadida (H), Cryomonadida (H), Heliomonadida (H), Ebriida (H)
• Amoebozoa: Multicilia (H), Phalansterium (H), neke Archamoebae (H/S)
• Opisthokonta: Choanoflagellata (H)
• Excavata
  • Discoba: Jakobida (H), Kinetoplastea (Bodonida (H/P), Rrypanosomatida (P), Euglenida (H/A), neke Heterolobosea (P/F/S)
  • Metamonada: Diplomonadida (P/F), Retortamonada (S), Preaxostyla: Oxymonada (S) Trimastix (H), Parabasalida (Trichomonada, P/S, Hypermastigida (S)
• Eukaryota  : Haptophyte (H/A), Cryptophyceae (F/A), Katablepharida (H), Apusozoa: Apusomonadida (H), Ancyromonadida (H), Spironemidae (H), Collodictyonidae (H), Phyllomonas (F) i oko 100 rodova.^[9]

Iako su taksonomske grupe Flagellata napuštene, termin je opstao na snazi kao opis nivoa organizacije. Amoeboflagelate (npr. rizopodnog roda Cercomonas , neki amebozoe Archamoebae, neki fosilne Heterolobosea) imaju specifičan tip bičasto / amoeboidne organizacije, u kojoj ćelije mogu imati flagele i pseudopodije (lažne nožice), istovremeno ili sekvencijalno, dok helioflagelate (npr. cerkozojske Heliomonadida, Pedinellida i Ciliophora ) imaju šibati bičevi/zrakastu organizaciju.^[10]

Također pogledajte

• Trepljari
• Protisti

Reference

1. Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2003): Biologija 1, Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-592-6.
2. Cavalier-Smith T. (1995). "Zooflagellate phylogeny and classification". Tsitologiya. 37 (11): 1010–29. PMID 8868448.
3. Raven J. A. (2000): The flagellate condition. In: (B.S.C. Leadbeater and J.C. Green, Eds) The flagellates. Unity, diversity and evolution. The Systematics Association Special Volume 59. Taylor and Francis, London. pp. 269–287.
4. Webster J., Weber R (2007): Introduction to Fungi, 3rd Ed. Cambridge University Press. pp. 23–24, Cambridge:
5. Lahr D. J., Parfrey L. W., Mitchell E. A., Katz L. A., Lara E. (2011): The chastity of amoebae: re-evaluating evidence for sex in amoeboid organisms. Proc. Biol. Sci., 278 (1715): 2083–2086.
6. Pánek T., Čepička I. (2012): Diversity of Heterolobosea. In: Caliskan, M. (Ed.) Genetic diversity in microorganisms. InTech: Rijeka, Croatia, pp 3–26, .
7. Jeuck A., Arndt H. (2013). A short guide to common heterotrophic flagellates of freshwater habitats based on the morphology of living organisms. Protist, 164 (6): 842-860, http://www.sciencedirect.com/science/article/pii/S1434461013000795.
8. Patterson D. J. (2000): Flagellates: Heterotrophic protists with flagella. Tree of Life, .
9. Patterson D. J., Vørs N., Simpson A. G. B., O'Kelly C. (2000): Residual free-living and predatory heterotrophic flagellates. In: Lee J. J., Leedale G. F., Bradbury P. An Illustrated Guide to the Protozoa. Society of Protozoologists/Allen Press: Lawrence, Kansas, U.S.A, 2nd ed., vol. 2, p. 1302-1328, .
10. Mikryukov K. A. (2001): Heliozoa kao komponenta morske microbenthos: studija Heliozoa Belog mora. Ophelia 54: 51-73.

Vanjski linkovi

• Flagellata na US National Library of Medicine Medical Subject Headings (MeSH)
• Leadbeater, B.S.C. & Green, J.C., eds. (2000). The Flagellates. Unity, diversity and evolution. Taylor and Francis, London.