From Wikipedia, the free encyclopedia
Erwin Johannes Eugen Rommel (15. novembar 1891 – 14. oktobar 1944) bio je njemački vojskovođa. Jedan je od najcijenjenijih njemačkih feldmaršala u Drugom svjetskom ratu. Zbog izvrsnih dostignuća u Africi dobio je nadimak Wüstenfuchs (Pustinjska lisica). Rommel se često spominje ne samo zbog izuzetne vojničke vještine, nego i zbog viteštva prema suparnicima, budući da je bio jedan od njemačkih zapovjednika koji su odbili poslušati Kommandobefehl. Također se pretpostavlja da je učestvovao u zavjeri da se ubije Hitler, zbog čega je prije kraja rata bio prisiljen na samoubistvo.
 | Ovaj članak ili neki od njegovih odlomaka nije dovoljno potkrijepljen izvorima (literatura, veb-sajtovi ili drugi izvori). |
| Erwin Rommel | |
|---|---|
.jpg) | |
| Puno ime | Erwin Johannes Eugen Rommel |
| Nadimak | Wüstenfuchs (Pustinjska lisica) |
| Rođenje | 15. novembar 1891. Heidenheim kod Ulma, Württemberg, Njemačka |
| Smrt | 14. oktobar 1944. Herrlingen, Njemačka. |
| Nacionalnost |  Nijemac |
| Služba | 1911. - 1944. |
| Čin | generalfeldmaršal |
| Ratovi | Prvi svjetski rat Drugi svjetski rat |
| Važnije bitke | Prvi svjetski rat
Drugi svjetski rat
-Sjevernoamfrička kampanja
|
| Vojska | Bundeswehr |
| Rod vojske | Wermacht |
| Jedinice | Alpen Korps |
| Komandovao | 7. Panzer-Division Afrika Korps Oklopna vojska Afrike Zapovjednik sjeverne Italije Vojna grupa E, Grčka Vojna grupa B |
| Odlikovanja | Pour le Mérite Ritterkreuz des Eisernen Kreuzes |
Erwin Johannes Eugen Rommel bio je iz prilično bogate porodice. Otac, po kome je dobio i ime, bio je profesor i matematičar. Njegova majka, Helena, bila je najstarija kćerka Karl von Luza, predsjednika regionalne (Württembergške) vlade. Imao je stariju sestru, Helenu i dva mlađa brata, Karla i Gerhardta; njegov stariji brat, Manfred, je umro kad je Erwin još bio novorođenče.
Kao dijete često je obolijevao i pokazivao je malen intelektualni kapacitet. Pošto nije bilo osnovne škole u Heidenheimu, imao je privatnu poduku. Iako se pokazao dovoljno pametnim da upiše srednju školu (Realgymnasium) u Aalenu, gdje je njegov otac bio direktor, on nije držao korak sa svojom generacijom. Stekao je reputaciju lijenog i nediscipliniranog učenika. Jednom je jedan njegov profesor izjavio da će, ako mu ikada Erwin donese neki sastav bez ijedne greške, cijeli razred otići na jednodnevni izlet. Čuvši to, Erwin se trgnuo iz svog nemara prema školi i napisao je sastav bez pogreške. Pošto se nakon toga izlet nije ostvario, Rommel je ponovno utonuo u nemar i lijenost.
Naglo se promijenio u petnaestoj godini života. Počeo je pokazivati interes za matematiku, sport i izradu zračnih jedrilica. S prijateljem je konstruirao jedrilicu koja je mogla letjeti. Htio je studirati aeronautiku, ali mu je otac savjetovao da otiđe u vojsku. Erwin je poslušao očev savjet i prijavio se u württembergški ured za odbranu. 19. jula 1910. godine ušao je u sastav 124. württembergške pješadijske regimente. Nakon općeg regrutskog treninga, poslan je u kraljevsku kadetsku školu u Danzigu (Gdanjsk). Tamo je upoznao ljubav svog života, Luciju Mariu Mollin. Iako je Rommel bio protestant, a ona katolkinja, vjenčali su se 1916. godine. U junu 1914. godine njegova regimenta je mobilizirana.
Kada je rat započeo Rommel je bio niži oficir u 124. württembergškoj pješadijskoj regimenti. Njegovo vatreno krštenje dogodilo se 22. augusta 1914. godine, kada mu je naređeno da krene sa svojim vodom prema francuskom selu Bleidu. U septembru Rommelova jedinica je premještena na planine oko Varennesa, blizu šume Aragonne. Napredovanje je bilo neprestano, ali su rasli i gubici. U to vrijeme front još nije prešao u rovovski rat. Bilo je pješadijskih napada i protivnapada podržanih artiljerijom i konjicom. U jednom takvom napadu, na rubu Aragonske šume, Rommel je po prvi puta bio ranjen. Za taj napad je dobio Željezni križ druge klase.
Rane su mu zacijelile u januaru 1915. i kada se vratio u svoj bataljon (i dalje u Aragonskom sektoru). Način borbe se promijenio. Rovovi i bodljikave žice zamijenile su otvoreno ratovanje iz protekle godine. Upravo je ta promjena iz mobilnog u statično ratovanje uticala na Rommelovo taktičko razmišljanje do kraja njegove vojne karijere. Nagrađen je Željeznim križem prve klase za uspješan napad na francuske položaje u Aragonskoj šumi. Njegova jedinica ostala je u Aragonskoj šumi cijele jeseni. Odbrambeni položaji su ojačani, a gubici su i dalje rasli.
Dana 15. jula 1915. godine ranjen je po drugi put. Kada se oporavio nije vraćen staroj regimenti, već je poslan u novoosnovani württembergški planinski bataljon s unaprijeđenjem u poručnika. Nakon treninga u Austriji, bataljon je poslan na zapadni front, ali nije vidio mnogo akcije. U oktobru 1916. godine premješteni su na istok, da učestvuju u završnoj fazi kampanje protiv Rumunije. U to vrijeme Rommel je osmislio svoju taktiku uvlačenja iza neprijateljskih linija koja se pokazala jako uspješnom. U augustu 1917. osvojio je uzvisinu Cosna uvlačenjem između neprijateljskih položaja.
Nakon Rumunije, bataljon je poslan na italijanski front na planine sjeverno od rijeke Soče. Tamo je Rommel postigao velik uspjeh. Osvojio je brežuljak 1192, planinu Mataiur i Kolovrat, te brežuljak 1114. Za te pothvate nagrađen je od Cara Wilhelma II. sa Pour le Mérite – najvećim njemačkim ordenom za pojedinačna herojska djela.
Rommel je na italijanskom frontu dočekao kraj rata u novembru 1918. godine. Nakon rata premješten je natrag u 124. württembergšku pješadijsku regimentu i unaprijeđen u čin kapetana. Rat ga je naučio zapovijedati vojnicima u toku bitke i naučio je zadobiti njihovo povjerenje i u najtežim trenucima. Iskustvo je zadobio u Aragonskoj šumi, paralizirajući i demoralizirajući protivnika umjesto da troši vrijeme i municiju izravnim, frontalnim napadima.
Ako se mala, dobro trenirana i disciplinirana jedinica, pod dinamičnim vodstvom, može uvući iza neprijateljskih linija, dobijemo element iznenađenja i rastrganu liniju otpora koju uništavamo brzim pokretima.
Nakon rata, Rommel je vraćen u svoju prvobitnu regimentu, ali samo do ljeta 1919. Tada je prebačen u 32. četu za unutrašnju sigurnost u Friedrichshafenu. U početku ga drugo osoblje nije previše voljelo jer je bio strog i tražio visoku disciplinu. Nakon par mjeseci zavoljeli su ga i imali vrlo visoko mišljenje o njemu.
Dana 31. marta 1920. Versajski ugovor je stupio na snagu i time se njemačka vojska smanjila na samo 100.000 ljudi, što je bilo daleko manje od 2 miliona vojnika plus carska vojska iz 1918. Pošto je general-pukovnik Hans von Seeckt, zapovjednik Reichswehra, trebao reorganizirati vojsku, odlučio je postaviti Rommela na čelo 13. pješadijske regimente u Stuttgartu. Rommelova stara regimenta, 124. württembergška pješadijska regimenta, je tokom reorganiziranja raspuštena. U toj regimenti služio je devet godina. Tada su se drugi oficiri počeli zanimati za Rommela. Izvještaji napisani o njemu govorili su o "izvanrednom čovjeku, velikom taktičaru, istaknutom borcu za vrijeme Prvog svjetskog rata, dobrom instruktoru i treneru svojih trupa". To je miran dio u njegovom životu, za vrijeme kojeg sa ženom Lucijom ide na razna putovanja, posjećuje stara bojna polja u Italiji, slave rođendan svog jedinog sina Manfreda koji je rođen u decembru 1928. godine.
Godinu dana kasnije Rommel je postao instruktor u školi za pješadiju u Dresdenu. Bio je poštovan od strane školskih kolega i ratni heroj u očima polaznika škole. Za to vrijeme on počinje pisati svoju knjigu "Infanterie greift an" (Pješadija napada), koja je izdana tek 1937, nakon što ju je usavršavao tokom podučavanja u Potsdamu. Knjiga priča, kako se to može i po naslovu shvatiti, o akcijama koje je Rommel vodio tokom Prvog svjetskog rata. Knjigom, punom anegdota i skečeva, je oživio bojna polja iz "Velikog rata". Knjiga se odmah pokazala bestselerom.
Godine 1933. Rommel je unaprijeđen u čin potpukovnika (Oberstleutnant) i dobija komandu nad 3. Lovačkim bataljonom iz 17. pješadijske regimente. Taj bataljon nalazio se u planinama Harz. Rommel se osjećao kao kod kuće. Uživao je tokom dvogodišnje službe u tom bataljonu. Jednom su ga drugi oficiri pozvali da se s njima popne na obližnju planinu i spusti niz nju na skijama. Rommel je prihvatio poziv, spustio se s oficirima tri puta i pozvao ih da se po četvrti put spuste, ali su oni to zadihano odbili iako su bili puno mlađi od njega.
Kada je Adolf Hitler došao na čelo Njemačke stvari su se počele mijenjati. 1934. godine njemačka armija dvostruko je povećana, a 1935. godine je utrostručena, te je počela proizvodnja tenkova i aviona. U septembru 1934. godine Rommel se susreo s Hitlerom po prvi put. Bio je zadužen za njegovu sigurnost tokom posjeta Glosara, grada u podnožju planina Harz.
Dana 15. oktobra 1935. godine postavljen je na mjesto instruktora u ratnoj akademiji u Potsdamu. Još je jednom pokazao svoju vještinu i znanje. Rommelov drugi susret s Hitlerom dogodio se u kasno ljeto 1936. kada je bio zadužen za organiziranje osiguranja tokom jednog Hitlerovog putovanja. Hitler ga je lično pohvalio za odlično organiziranje oružane pratnje. Godine 1937. izlazi Rommelova knjiga "Infanterie greift an" koju je Hitler pročitao s velikim oduševljenjem. Nakon toga, Hitler sve češće poziva Rommela iz Potsdama radi osiguranja tokom njegovih putovanja.
Dana 10. novembra 1938. godine unaprijeđen je u čin pukovnika i postavljen je na čelo ratne škole u Wiener Neustadtu. Hitler ga je pozvao još par puta da organizira njegov eskort dok je putovao vozom (Hitlerov pokretni štab), što je rezultiralo unaprijeđenjem u čin majora.
Zaprepašćujuća brzina Blitzkriega kroz Poljsku 1939. i Francusku 1940. pokazale su svijetu svu moć oklopnih jedinica i njihovih zapovjednika, poput generala Mansteina i Guderiana. Rommel je tada još bio nepoznat u svijetu. Tokom napada na Poljsku zapovijedao je Hitlerovim pokretnim štabom (vozom). Hitler je u njemu vidio vjernog poljskog zapovjednika. 1940. dodijeljena mu je jedna oklopna divizija koja će ga dovesti do svjetske slave. Bila je to 7. Oklopna divizija, kasnije nazvana Divizija duhova jer je Rommel njom penetrirao duboko iza neprijateljskih linija, a da to neprijatelj nije ni znao. Ured za vojno osoblje htio mu je dodijeliti neku planinsku diviziju, što bi ga učinilo najefikasnijim na terenu, maksimalno iskorištavajući njegovo iskustvo iz Prvog svjetskog rata, međutim najvjerovatnije se tu umiješao Hitler lično, koji mu je htio dodijeliti upravo ono što je Rommel i tražio. Sedma oklopna divizija je bila dio petnaestog oklopnog korpusa pod zapovjedništvom generala Hermanna Hotha. Diviziju je činilo: trideset i četiri oklopna vozila tip I (PzKpfw I), šezdeset i osam oklopnih vozila tip II (PzKpfw II), dvadeset i četiri oklopna vozila tip IV (PzKpfw IV) i devedeset i jedan tenk 38t (Pz 38t, tenk čehoslovačke proizvodnje koji je početkom rata bio bolji od bilo kojeg njemačkog tenka). Zapovjednik tenkovske regimente bio je pukovnik Karl Rothenburg, jedan od najiskusnijih i najboljih zapovjednika oklopnih jedinica u Njemačkoj.
U rano jutro 9. maja 1940. godine, zapovjeđen je početak operacije Fall Gelb, invazije na Francusku. Rommelov cilj bio je brz prodor kroz Ardene i upad u sjevernu Francusku. Dana 12. maja Rommel je stigao na obalu rijeke Meuse. Tamo se susreo s prvim problemima. Kada su prva oklopna vozila i patrolni motocikli stigli na istočnu obalu rijeke, svi mostovi su već bili minirani i uništeni. Motocikli su ipak pronašli jedno malo ostrvce sjeverno od Dinanta koje je bio napušteno. Ostrvce je povezivalo obje strane rijeke s dva uska mosta preko kojih je mogla prijeći jedino pješadija. Problem je predstavljao prijenos oklopnih jedinica preko rijeke, a Francuzi i Belgijanci su se dobro ukopali na zapadnoj strani rijeke. Bilo je nemoguće prenijeti tenkove preko dva uska mosta. Rommel tada nije imao nikakve izviđačke jedinice i artiljerijsku podršku, dok je neprijatelj imao dopro raspoređena mitraljeska i protivtenkovska gnijezda, te lahku i tešku artiljeriju. Tog dana je Rommelova sedma oklopna divizija pretrpjela teške gubitke. Rommel se konstantno nalazio na frontu za vrijeme pokušaja prelaženja rijeke Meuse. Analizirao je položaje sjeverno i južno od Dinanta, te naredio tenkovima da krenu uz obalu sjeverno od Dinanta otvarajući vatru na drugu stranu obale. Kada je stigao do ostrvca koje je bio prijelazna tačka popeo se na gumeni čamac i lično prešao rijeku pod zaštitom tenkova koji su otvarali vatru na francuske položaje. Pod njegovim inspirirajućim vodstvom, počeo se širiti mostobran na drugoj strani rijeke, međutim tenkovi su još uvijek bili na istočnoj strani rijeke. Tek su sljedećeg dana oklopne jedinice počele prelaziti rijeku preko pontonskog mosta kojeg su u međuvremenu digli inženjeri. Prešavši rijeku Meuse tenkovima 14. maja, Rommel je nastavio napredovanje prema utvrđenim položajima koji su bili ekstenzija Maginot linije. Iako Rommel to nije znao, neprijatelj je već naredio masovno povlačenje prema unutrašnjosti.
Do 18. maja Rommel je stigao do Le Cateaua duboko iza neprijateljskih linija i postojala je velika opasnost da ga francuske trupe okruže. Pješadijski dio divizije ostao je u Belgiji vjerujući da se Rommel izgubio. Međutim, Rommel ni tada nije stao, nego je naredio napredovanje prema kanalu Le Manche. To je posebno iznenadilo tenkovske zapovjednike čiji su tenkovi gotovo ostali bez goriva. Ali u pomoć je stigla i Rommelova divizija okrijepljena gorivom i ojačana krenula je prema Arrasu da presječe savezničke formacije u Belgiji. U Arrasu sedma oklopna divizija suočila se sa britanskim Matilda II tenkovima, najvećim otporom u kampanji protiv Francuske. 21. maja saveznici su izveli protivnapad kod južno od Arrasa s priličnim uspjehom. Tek ih je divizijska artiljerija i protivavionski topovi od 88mm zaustavili (88mm topovi su bili poznati po njihovoj velikoj protivtenkovskoj efektivnosti, pa su često korišteni za uništavanje tenkova. Kasnije je 88 mm top ugrađen i u famozni njemački Tiger tenk). Kada je Rommel stigao sa svojim tenkovima južno od Arrasa, vratio je izgubljeno područje tokom protivnapada i istjerao saveznike do Arrasa. 26. maj je bio dobar dan za Rommela. Formalno mu je dodijeljeno odlikovanje Viteškog križa, a Hitler je obustavio napad.
Dan kasnije, naređeno mu je da krene prema Lilleu kako bi učestvovao u čišćenju Belgije i sjeverne Francuske. Kao pojačanje pripojena mu je tenkovska brigada iz susjedne pete oklopne divizije. Do 30. maja Lille je pao i velik dio francuske prve armije se predao. Nakon toga Rommel je dobio par dana odmora. Saveznici su tokom njegovog odmora završili evakuaciju Dunkerquea. Dan poslije evakuacije, Rommelova sedma oklopna divizija krenula je preko rijeke Somme u veliku ofanzivu duboko u francusku teritoriju. Francuzi su očekivali oštar prodor tenkovima, ali je Rommel primijenio novu taktičku formaciju koju je opisao kao Flächenmarsch, u kojoj je cijela divizija napredovala u formaciji velikog pravougaonika, dugog 20 km i 1,5 km širokog. Prednost te formacije bila je što su sve vrste jedinica kojima je divizija raspolagala bile na raspolaganju kad je divizija naletjela na otpor. Nakon prelaženja rijeke Somme, Rommel je krenuo prema rijeci Seine. Zbunio ga je slab otpor kod Seine, ali su saveznici bili demoralizirani i tražili su put za evakuaciju. Dunkirk je još bio svjež Nijemcima u pamćenju, pa kako bi spriječili sličnu evakuaciju preko sličnih luka poput Le Havrea, njemački vrhovni štab naredio je Rommelu da krene prema moru. Tako je Rommel 10. juna, zajedno sa Rothenburgovom dvadeset i petom oklopnom regimentom, stigao do mora kod sela Dalles. Nakon toga krenuo je prema gradu St. Valéry. U St. Valéryu je naišao na jak otpor ukopanih savezničkih trupa, koje je porazio nakon tri dana borbe. Iako je borba bila naporna Rommela je čekala još jedna teška borba prije kraja Francuske kampanje, borba za veliku francusku luku Cherbourg. Dana 18. juna doveo je artiljeriju na položaje s kojih se je moglo bombardirati Cherbourg. Nakon intenzivne artiljerijske vatre na luku, francuske trupe su se predale.
Dana 21. juna Francuska je kapitulirala. Rommelovi podvizi tokom osvajanja Francuske bili su uspješni i ubrzo je postao miljenik cijelog njemačkog naroda. Njegova sedma oklopna divizija zarobila je oko 90.000 savezničkih vojnika, izgubila je samo 42 tenka i 682 mrtvih. Njegovi podvizi preneseni su na filmsko platno u propagandnom filmu "Pobjeda na zapadu". Rommelova reputacija naglo se dizala nakon uspjeha u Francuskoj, a što je još važnije, njegovi podvizi su pokazali svijetu šta oklopne jedinice mogu učiniti pod zapovjedništvom generala poput Rommela. Ukupno gledajući, kampanja je pokazala važnost inicijative i elementa iznenađenja, koje je Rommel stalno naglašavao.
Dana 6. februara 1941. Rommel, unaprijeđen u čin general-poručnika, pozvan je u Berlin. Rečeno mu je da je odabran za zapovijedanje dvaju divizija, petnaeste Oklopne divizije i pete Lahke divizije (ranije zvana dvadeset i prva oklopna divizija), koje će činiti Afrički korpus (Deutsches Afrika Korps - DAK) zajedno sa italijanskim divizijama Ariete i Trieste, a kasnije i devedesetom njemačkom Lahkom divizijom. Divizije će biti poslane u sjevernu Afriku u jesen 1941. za operaciju Suncokret (Sonnenblume) radi pomoći italijanskim trupama koje su se povukle iz Cyrenaice do Tripolija za vrijeme britanske ofanzive iz Egipta. Njemačka obavještajna služba saznala je da Britanci namjeravaju napasti sam Tripoli, pa su Nijemci trebali zaustaviti britanski prodor kao dobri saveznici s Italijom. Iako su je Nijemci smatrali područjem malog strateškog značenja, Sjevernoafrička kampanja je započeta kako bi se Italija zadržala u ratu, i to na strani Sila osovine. Rommel bio pod zapovjedništvom italijanskog generala Itala Gariboldija, ali se mogao žaliti Berlinu u slučaju ozbiljnog neslaganja između dva generala. Zapovjeđeno mu je ponovno osvajanje Cyrenaice.
Dana 12. februara 1941. Rommel je stigao avionom u sjevernu Afriku, a prve njemačke trupe dva dana kasnije. Karakteristično za Rommela, čim je stigao u Afriku, izviđačkim avionom Fiesel Storch preletio je neprijateljske pozicije kako bi izvidio teren na kojem će se odigrati bitka. Počela su i prva neslaganja s Gariboldijem. Italijani su se htjeli utvrditi kraj Tripolija, a Rommel je htio pokrenuti trupe naprijed i napasti, a ne čekati engleski napad. Predočio je svoj pogled na situaciju Berlinu i Rimu, te mu je odobrena ofanziva.
Britanci su već znali da će Njemačka ojačati italijanske položaje u sjevernoj Africi. Dekodiranje signala njemačke Enigme, iako 1941. još uvijek pretežno neuspješno, otkrilo je neke važne detalje operacije "Suncokret".
Dana 14. februara 1941. u Tripoli su stigle prve njemačke trupe: treći izviđački bataljon i jedna protivtenkovska jedinica. Rommel je naredio da tokom noći iskrcaju ostatak trupa. Dana 17. februara 1941. Rommelovi tenkovi stigli su na front. Rommel je bio spreman suprotstaviti se Britancima na ratištu. Njegov glavni cilj je bio osvajanje Benghazija, glavnog grada Cyrenaice. Iako je to bio malehni obalni grad, Benghazi je bio važna luka. Kako se moglo vidjeti iz Rommelovih spisa, uspostava efektivne opskrbne linije bila je vitalna za nastavak mehaniziranog ratovanja u nepogodnoj klimi i terenu sjeverne Afrike. Britanci su to shvatili, pa su koncentrirali odbrambene tačke uzduž obale kod malih ali vitalnih luka.
Nakon početnog napada Rommel je shvatio da su Britanske snage slabije nego što je isprva procijenio, ali naredbe iz Berlina vezale su mu ruke i nije smio dalje napredovati. Ono što on nije znao bilo je planiranje operacije Barbarossa (invazija SSSR-a), koje je imalo prednost u umovima njegovih zapovjednika koji nisu htjeli imati sporednu predstavu u Africi koja bi im oduzela vrijedne zalihe nafte, lijekova i municije. Rat sa SSSR-om je bio mnogo važniji od bilo kakvog uspjeha u sjevernoj Africi. Rommel se vratio u Njemačku u martu, odlučan da raščisti navedeni slučaj. Bio je vrlo nezadovoljan odlukom feldmaršala von Brauchitscha koji je odlučio da u Afriku treba poslati što manji mogući broj trupa i prepustiti je sudbini. Rommel je smatrao da se treba iskoristiti trenutna slabost britanskih trupa kako bi se preuzela inicijativa. Također je vjerovao da je Njemačka trebala pokušati invaziju Engleske (operacija Morski lav (Seelöwe)) jer je Britanija ostavila mnogo ratne opreme u Francuskoj nakon evakuacije kod Dunkirka, te je vrijedilo pokušati osvojiti Britaniju, a time ne bi bilo ni potrebe vođenja rata u Africi.
Prije nego što je otišao u Berlin, Rommel je, mimo zabrane iz Berlina, naredio da 24. marta 1941. peta pješadijska divizija napadne El Agheilu. Kada se vratio u Afriku, Rommel je saznao da je u zoru 24. marta 1941. 3. izviđački bataljon je zauzeo El Agheilu. Nakon što je El Agheila pala u njegove ruke, Rommel je uočio da je Mersa el Brega ranjiva na napad, a kada bi zauzeo Mersu el Bregu, mogao bi nastaviti napad u Cyrenaici. Tipično, Rommel je bio nestrpljiv i nije se htio zaustaviti kada je vidio da je prvi domino pokrenuo lančano padanje drugih. Trebao je čekati do maja za napad, ali on je odlučio prekršiti i tu zapovijed i nastaviti napad.
Dana 31. marta Rommel je krenuo u napad na Mersa el Bregu koju je zauzeo istog dana. Rommel je shvatio da se Britanci radije povlače umjesto da ojačaju svoje položaje, pa je Rommel odlučio napasti Cyrenaicu. 3. aprila pokrenuo je napad u formaciji od tri kolone, žureći svoje trupe što je više mogao. Ključ uspjeha u Rommelovom napadu preko Cyrenaice bilo je zauzimanje grada Mechellija, protiv kojeg je naumio koncentrirati jedinice iz sve tri kolone koje je poslao preko pustinje 3. aprila. Plan se pokazao totalnim uspjehom. Rommel je imao sreće. Prekršivši zapovjedi mogli su ga u najmanju ruku smijeniti, a opskrbna linija bila je toliko razvučena da je postala vrlo neefikasna, nekim tenkovima je i ponestalo gorivo tokom napredovanja prema Mechilliju. 8. aprila Mechilli je zauzet, a britanske snage povukle su se iz Cyrenaice. Rommel je ostvario svoju prvu pobjedu u pustinji, i mogao je izraziti buduće ambicije.
Nakon osvajanja Cyrenaice, Rommel je odlučio nastaviti napad prema Egiptu, usput osvajajući u predjelu zvanom Marmarica i luku Tobruk, o kojoj nije bilo prikupljeno dovoljno informacija o odbrani i prirodi branilaca. Također mu je bilo naređeno da ne proširi svoj napad u Egipat. 11. aprila opkolio je Tobruk koji je hrabro držala deveta Australijska divizija. Slijedio je napad avionima po britanskim odbrambenim linijama, iako Rommel još uvijek nije imao plan britanskih odbramenih linija. Nakon toga naredio je napad trupama Afričkog korpusa (DAK) koji je zaustavljen nakon intenzivnog britanskog artiljerijskog bombardiranja. Moral među Rommelovim jedinicama je po prvi puta počeo padati. Tokom nekoliko uzastopnih napada na jugozapadno krilo Tobruka od 11. do 22. aprila Rommel je izgubio 120 ljudi koji su bili ubijeni, ranjeni ili nestali. Tobruk je postao fokus rata u sjevernoj Africi od aprila 1941. do kraja godine.
Rommel je shvatio kako je u statičnom ratovanju gubitak u ljudstvu puno veći od onog u mobilnom ratovanju – "U mobilnoj borbi, ono što je važno jest materijal, kao esencijalni element svakog ratnika. U mobilnom ratovanju, i najbolji vojnik je nekoristan bez vozila i tenkova. Ako se unište neprijateljske oklopne snage, neprijatelj postaje bezopasan bez velikog gubitka u ljudstvu. Obrnuto se primjenjuje u statičnom ratovanju. Vojnik s puškom i ručnim bombama je vrlo važan, dok god ima zaštitu od strane protivtenkovskih topova ili protivtenkovskih prepreka. Njegov najveći neprijatelj je običan pješak u napadu. Slijedi da je statično ratovanje uvijek borba za uništenje čovjeka, suprotno od mobilnog ratovanja, gdje je uništavanje neprijateljskog materijala ključ pobjede."
Osvojeni grad Ras el Madauer bio je pod neprestanom savezničkom artiljerijskom vatrom. Teren je bio tvrd i njemačke trupe su se vrlo teško ukopavale, pa je odbrana u tom području bila prilično plitka. Kako bi privukao neprijateljsku artiljerijsku vatru na drugo područje, Rommel je osmislio umjetne tenkove (načinjene od drva i montirane na traktore i automobile) i postavio ih na položaje koje je čuvala Brescia.
Pomoć u materijalu iz Berlina nije stizala. Vrhovni štab je postajao sve zaokupljeniji planiranjem operacije Barbarossa, te su obavijestili Rommela da ih više ne zamara i neka ih kontaktira nadalje jedino ako je nešto jako hitno. Napad preko Cyrenaice i napadi na Tobruk zabrinuli su generala Haldera, šefa osoblja vojnog vrhovnog zapovjedništva (OKH). Kako bi razjasnio situaciju, poslao je general-poručnika Paulusa (kasnije zapovjednika šeste armije koja je bila opkoljena u Staljingradu) u Afriku. On je stigao u Afriku 27. aprila. Paulus se složio s Rommelovim planovima da se provede još jedan pokušaj napada na Tobruk, ali je predložio da dio njemačkih snaga štiti egipatsku granicu, koja je bila čuvana samo s italijanskim trupama. Rommel se složio s njim i poslao jednu njemačku bojnu grupu na granicu. Paulus je napustio Afriku početkom juna. Njegov izvještaj je bio vrlo pozitivan, sa naglaskom na probleme u dostavi snaga u Afriku, izrazio je sumnju u mogućnost osvajanja Egipta i predložio da daljnji napad na Tobruk dobije dozvolu vojnog vrhovnog zapovjedništva. Međutim, uz sva planiranja i pokušaje osvajanja Tobruk je ostao u rukama Australijaca.
U junu 1941. godine, snage Commonwealtha, osnažene sa 400 tenkova, pokrenule su veliku ofanzivu protiv Rommelovih snaga na području egipatske granice kod linije Sollum – Halfaya Pass. Nazvali su je operacija Battleaxe (ratna sjekira), a bila je pod zapovjedništvom generala Wavella, vrhovnog zapovjednika snaga na Srednjem istoku. Inače, pokretanje ofanzive protiv Rommela u to vrijeme, nije bio dio Wavellovog plana, ali Winston Churchill je dobio dešifrirani Paulusov izvještaj štabu i odlučio napasti dok je granica s Egiptom bila loše čuvana.
Dok su određene snage vršile napad (najzapaženije jedinica pod kapetanom Bachom kod Halfaya Passa), Rommel je pokazao svoju stručnost u oklopnom ratovanju, organizirajući protivnapad koji je natjerao Britance da prekinu njihov napad nakon samo tri dana. Nakon toga Churchill je izjavio "Bitka kod Solluma od 15. do 17. juna bila je bolno iskustvo".
U to vrijeme Rommel je počeo dobijati detaljnije impresije zapovjednika kojima se suprotstavljao preko ratišta. Njegovo visoko mišljenje o Wavellu, koje je u kasnijim pisanjima promijenio, nije dijelio i Churchill, koji ga je zamijenio s Auchinleckom poslije Solluma.
U jesen Britanci, pod novim zapovjedništvom, pokreću ofanzivu Crusader (križar), totalno protiv Rommelovih predviđanja. Ne mareći na upozorenja o britanskom ojačavanju, Rommel je bio prezauzet pripremajući vlastiti plan napada. 15. novembra 1941. godine, dok je slavio pedeseti rođendan u Rimu, tokom posjete Mussoliniju, britanski napad je počeo. Obje strane su se dobro držale, a rezultat je bio veća zbrka nego korist, iako je završilo taktičkim porazom za Rommela.
U decembru Nijemci i Italijani su bili pod teškim pritiskom. Po prvi put od aprila 1941. godine, Britanci preuzimaju inicijativu i pokazuju odlučnost u zadržavanju iste. Kakogod, Rommel je ponovno uvidio napad kao priliku za pokušaj preuzimanja inicijative pokrećući protivnapad. 6. decembra, Rommel kreće u protivnapad, ali bez italijanskih snaga, čiji zapovjednici su izjavili da su njihove trupe iscrpljene i nesposobne za borbu. Rommelov napad uspio je pokrenuti sporo povlačenje Britanaca, ali je brzo uvidio da nema dovoljno trupa za okruživanje neprijateljskih trupa. Pokušao je još jednom 7. decembra, ali ponovno bez uspjeha i s visokim gubicima.
Dana 7. decembra nije bio sudbonosni dan samo u Africi, nego i u SAD-u. Tog dana japanske snage napale su Pearl Harbor, što je uslijedilo proglašenjem rata sa SAD-om od strane Njemačke, potez koji je imao teške posljedice za Rommelovu daljnju karijeru. Rommel je odlučio da je daljnja odbrana pozicija nemoguća, pa je odlučio započeti s potpunim povlačenjem. Italijani, čiji je doprinos u zadnjih par mjeseci bio gotovo nezamjetan, digli su ruke od oružja. Dana 16. decembra započelo je dinamično povlačenje Rommelovog DAK-a. Pod okriljem noći i lošeg vremena Rommel je povukao svoje trupe do El Agheile, kod koje je odlučio postaviti odbrambenu liniju, dok su se Britanci okupljali i spremali za napad oko napuštenog odbrambenog položaja. Kombinacija faktora, uključujući konfuziju, loše vrijeme i probleme s opskrbom, učinili su nemogućim britansko proganjanje trupa Afričkog korpusa na zapad. Iako je to bio taktički poraz za Rommela, to nije bila potpuna pobjeda Britanaca, jer su izgubili priliku udariti Osovinske sile u Africi dok su bile u povlačenju. Cijena operacije Crusader bila je visoka na obje strane. Sile osovine izgubile su 38.000 ljudi, iako su većina od tih 38.000 bili Italijani popisani kao nestali, dok su britanski gubici bili oko 18.000 ljudi, od kojih je većina bila ubijena ili ranjena (treba imati na umu da se pod gubitke broje ubijeni, ali isto tako i ranjeni, te nestali u borbi).
Početni mjeseci 1942. godine donijeli su zaokret u Rommelovom načinu vođenja DAK-a. Nakon taktičkog poraza tokom operacije Crusader, Rommel je trebao prekinuti opsadu Tobruka i povući se 80 km zapadno od Tobruka. Pokazavši se u najgorem svjetlu tokom operacije Crusader, Rommel je proveo sljedeća dva mjeseca pokazujući se u najboljem svjetlu, donoseći svojeglave, ali ispravne odluke. Pokazao je veliku moralnu hrabrost i odličnu sposobnost manevriranja jedinicama.
Moralna hrabrost nalazila se u njegovim ključnim odlukama. Napuštajući Tobruk, znao je da je teren kod Kirenaike nepodoban za odbranu, pa je odlučio da se treba povući skroz do Tripolija gdje je mogao ojačati i opskrbiti svoj korpus, a onda punom snagom napasti loše branjivu Cyrenaicu. Ta se ideja nije sviđala Italijanima, jer je Cyrenaica bila njihova kolonija, a već se dva puta našla u neprijateljskim rukama. Rommel je znao da to nije situacija u kojoj mu se može zažmiriti jednim okom, ali je stalno ustrajao i držao svoj stav. Na kraju je ipak dobio dozvolu da se povuče iz Cyrenaice. Dana 24. decembra, trupe DAK-a napustile su Benghazi, iako su Britanci pokušali spriječiti povlačenje, njemačke oklopne jedinice uspjele su odbiti britanski napad i pokazati ko vlada pustinjom i za vrijeme povlačenja.
Nakon povratka u Tripoli, Rommelovo vojno umijeće, osjećaj za snagu neprijatelja i procjena vlastitih mogućnosti, uskoro će ga vratiti na put do slave. Nakon Crusadera, DAK-ove oklopne jedinice bile su brojčano manje. U januaru je stiglo pojačanje iz Njemačke, a Hitler je odlučio na mediteransko područje dodijeliti i zračnu flotu pod zapovjedništvom feldmaršala Alberta Kesselringa. Relativna lahkoća kojom su zračne jedinice uočavale i uništavale jedinice u goloj pustinji, činile su zračnu snagu vrlo važnim faktorom u sjevernoafričkoj kampanji.
S britanske strane je nastupila stanka za pregrupiranje i ojačavanje. Nakon proglašenja rata s Japanom, Australijska divizija, Britanska 70. divizija i 7. Husarska divizija bile su raspodijeljene na Daleki istok, a najiskusnija britanska oklopna formacija – 7. oklopna divizija, vratila se u Egipat na oporavak i ojačavanje. Auchinleck je namjeravao napasti Tripolitaniju, ali je isto tako vjerovao da ima vremena i za ojačavanje trupa. Zato je postavio, svježu, tek pristiglu iz Britanije, 1. oklopnu diviziju u Cyrenaicu. Izravno se suprotstavljajući Rommelu, stajale su samo neiskusna 1. oklopna divizija i oslabljena pješadijska divizija. DAK-ova obavještajna služba ubrzo je uvidjela to, te kada je to i Rommel saznao ubrzo su njegov instinkt i vještina opet ušli u igru.
Rommel je znao da treba napasti Britance prije nego što stignu ojačati. Htio je da njegov napad iznenadi Britance, pa je cijeli plan napada držao za sebe, a tek tri dana prije napada je rekao za svoj plan ofanzive njemačkim divizijskim zapovjednicima. Kada su 21. januara 1942. krenule prve njemačke jedinice u napad, element iznenađenja je gotovo u potpunosti ostvaren. To je bio poseban dan za Rommela jer je za napad nagrađen Viteškim križem s hrastovim lišćem i ukrštenim mačevima. Dana 26. januara Mussolini je lično pohvalio Rommela radi pobijede nad Saveznicima kod Tripolitanije. Rommel se je zabrinuo zbog manjka goriva, ali svejedno je uspio odbaciti Britance preko Cyrenaice do linije Gazala. Auchinleck je također znao da je Cyrenaica loše područje za podići odbrambenu liniju, pa je tako izbjegao veće gubitke povlačeći se do Gazale.
Odbrana Tripolitanije i vraćanje Cyrenaice u ruke sila Osovine bio je Rommelov brz i neviđeni pothvat, kojeg su mogli postići samo rijetki vojni geniji. Nakon ponovnog osvajanja Cyrenaice, Rommel je stekao status legende i među britanskim vojnicima. Sam Churchill je tom prilikom rekao: "Imamo vrlo hrabrog i vještog suparnika i, ako smijem reći tokom ovih teških ratnih dana, velikog generala". I Auchinleck se zabrinuo konstatirajući u svojim memoarima da je Rommel postao neka vrsta čudotvorca u očima britanskih vojnika.
U martu je Rommel otputovao u Njemačku kako bi mogao svečano primiti odlikovanje Viteškog križa s hrastovim lišćem i ukrštenim mačevima. U međuvremenu njegove snage su unaprijeđene u "Panzerarmee Afrika" (Afrička oklopna armija), a Rommel je dobio čin general-pukovnika.
Dok su Rommelove trupe napredovale prema Gazali, Auchinleck je planirao pokrenuti svoju proljetnu ofanzivu, ali je tada shvatio da više nije dovoljno snažan da pokori svog protivnika. Velik dio opreme je izgubio tokom povlačenja iz Cyrenaice, a s druge strane Rommel je počeo dobijati sve više pojačanja jer je Malta bila učestalo bombardirana, pa nije mogla služiti kao luka za lovce na njemačke konvoje. U maju su se stvari promijenile. Britanci su dobili pomoć od Amerike. U Afriku su stiglo 160 Grant tenkova koji su bili superiorniji njemačkim Pz. Mk. III i Pz. Mk. IV . Britanska artiljerija je bila bolja i jača od njemačke, a omjer topova je bio 8:5 u korist Britanije. Luftwaffe je brojčano mogao parirati RAF-u. Kvantitet i kvalitet britanskih tenkova postao je puno veći od njemačkih. Međutim, Rommel nije bio obeshrabren. Odlučio je napasti Gazala liniju na krajnjem jugu oko utvrđene pozicije u Bir Hacheimu. Tamo se neprijatelj najmanje mogao nadati napadu jer je to područje bilo oskudno prohodnim putovima za tenkove, većinom su to bila velika pustinjska prostranstva.
Dana 26. maja 1942. godine napad na Gazala liniju je započeo. Bitka je započela vrlo loše za DAK zbog jakog otpora na području Bir Hacheima koji je pao tek 13. juna i superiornijih američkih tenkova koji su činili rupe u njemačkom udarnom valu. Rommelove trupe su bile konstantno izložene savezničkim napadima, što ih je činilo vrlo ranjivim. Nakon pada Bir Hacheima u junu stvari su krenule na bolje. Britanske oklopne snage bivale su sve slabije. Iako se našao u vrlo teškoj situaciji, Rommel je uspio savladati sve prepreke i pobijediti moćnijeg neprijatelja, nalazeći se nemali broj puta lično u samom žaru bitke analizirajući tok napada. Pobjedu kod Gazale mnogi smatraju Rommelovim najvećim uspjehom u njegovoj dugoj vojnoj karijeri.
Uspješno napredujući uz obalu Sredozemnog mora, Rommel je izmorio svoje trupe i potrošio većinu zaliha. Pobjeda kod Gazale pružila mu je mogućnost ostvarivanja njegovog sna o napredovanju prema delti Nila i tjeranju Britanaca s područja Srednjeg istoka. Čak je zamišljao i priključenje borbama na istočnom frontu osvajanjem Kavkaza, a najambiciozniji plan bio mu je ne samo zauzimanje Nila i Sueza, nego i osvajanje naftnih polja u Perziji i Iraku. Ali to je moglo jedino uspjeti okupacijom Sovjetskog saveza, što je samo po sebi bilo težak zadatak.
Rommelove trupe su se ponovno pokazale u najboljem svijetlu kao majstori mobilnog ratovanja. U junu 1942. godine slijedilo je napredovanje prema utvrdi koja ih je demoralizirala prošle godine - luka Tobruk. Potencijalna strateška važnost te male luke značila je da je sigurno dobro branjena. Tobruk je bilo jedno od najjačih utvrđenja u Sjevernoj Africi. Trupe koje su ga branile uzrokovale su velike poteškoće Rommelu tokom 1941. Neka prostranstva oko njega bila su doslovno natopljena krvlju. Tobruk je postao simbol britanskog otpora koji je Rommel trebao već jednom slomiti. 20. juna započeo je napad na Tobruk. Rommel tada nije znao da mu veliku pomoć daju upravo Britanci. Naime Ritchie i njegov nadređeni, Auchinleck, zagovarali su različite taktike, a rezultat tog neslaganja je bila opća zbunjenost, koja je pustila otvorena vrata Rommelovim divizijama. Iako zbunjena, kvalitet odbrane oko važnih strateških utvrda predstavljao je i dalje veliku prepreku. U napad su ponovno najprije krenuli avioni koje su imali zadaću slabljenja odbrambenih pozicija. Nakon zračnih napada krenuli su tenkovi i pješadija. U 10:00 h, dva sata nakon napada pješadije, trupe Afričkog korpusa počele su se probijati kroz odbrambena utvrđenja oko luke. Do kraja dana Rommel je imao pod kontrolom dvije trećine utvrda. Sljedećeg dana, 21. juna u 09:40 h, Rommel se sastao s britanskim generalom Klopperom, zapovjednikom druge sjevernoafričke pješadijske divizije i utvrde. On je ponudio predaju svih preostalih utvrda kod Tobruka. Jednostavno nije više mogao izdržati neprekidne napade DAK-ovih trupa. S padom posljednjih utvrda, ratovanje u Marmarici je došlo kraju. Moral svih trupa Afričkog korpusa opet je bio na najvišem mogućem nivou.
Pad Tobruka je možda pobjeda koja je najviše prirasla k Rommelovom srcu. Ogorčen porazom i ispunjen agonijom iz 1941. zacrtao je sebi da Tobruk jednostavno mora pasti, te da je to samo pitanje vremena. Simbol Savezničkog otpora je sada bio slomljen i u njegovim rukama, uz 5000 tona zaplijenjene opreme i 2000 zaplijenjenih vozila. Pobjeda je mnogo utjecala na javno mišljenje Nijemaca, ali i Britanaca. Njemačka propaganda pobjedu je prikazala plakatima na kojima je bio prikazan Rommel kako ulazi u Tobruk u svom ličnom automobilu, a Hitler ga je unaprijedio u čin feldmaršala. S druge strane The Times je prije napada pisao kako su odbrambeni položaji u Tobruku jači nego ikada prije. Churchill je bio šokiran padom Tobruka. U svojim memoarima napisao je: "Ovo je bio jedan od najtežih poraza kojih se mogu sjetiti tokom rata".
Na dan pobijede Rommel je napisao sljedeću poruku svim članovima oklopne armije:
Vojnici!
Velika bitka u Marmarici je okrunjena munjevitim osvajanjem Tobruka. Zarobljeno je više od 45.000 britanskih vojnika, te zarobljeno ili uništeno preko 1000 tenkova i oko 400 topova. Zahvaljujući vašoj neusporedivoj hrabrosti i žrtvi, nanijeli ste poraz za porazom neprijatelju tokom duge, teške i iscrpljujuće borbe tokom zadnje četiri sedmice. Zahvaljujući vašem borbenom duhu, neprijatelj je izgubio jezgru snažne armije, te snažne oklopne jedinice. Ovom prilikom posebno se zahvaljujem oficirima i vojnicima za ovaj predivan pothvat.
Vojnici Afričke oklopne armije! Sada je pravi trenutak za potpuno uništenje neprijatelja. Ne smijemo se opustiti dok i posljednji elementi britanske Osme armije ne budu razbijeni. U sljedećim danima, ponovno ću od vas tražiti da date sve od sebe, kako bi ostvarili taj cilj.
- Rommel
Nakon Tobruka, otpor na koji je Rommel nailazio bio je pretežno slab. Dana 30. juna već se nalazio 510 km istočno od Tobruka tj. 150 km zapadno od Aleksandrije, na području gdje su Britanci podigli posljednju odbrambenu liniju – Alamein liniju. Alamein linija je bila jedna od rijetkih odbrambenih pozicija u pustinji koje se nije moglo zaobići preko krajnjeg juga. Naime kod El Alameina se nalazi Katarska depresija koja je bila neprohodna za sva vozila i tako činila prirodnu prepreku za napredovanje preko juga.
Dana 1. jula 1942. godine počeli su napadi na Alamein liniju. Međutim, Rommelova armija bila je iscrpljena i teško da je mogla učiniti mnogo. Vojnici su bili na ivici kolabiranja, vozila su pretrpjela veliku štetu, a zalihe goriva i municije bili su na najnižoj mogućoj granici. Rommelovim trupama bila je potrebna opskrba gorivom i municijom. Što je Rommel više napredovao prema istoku, to su njegovi opskrbni putevi bili duži, a za njegove protivnike, koji su bili pritiskani sve bliže svojim izvornim bazama, je vrijedilo obrnuto. Nakon tri dana uzastopnih pokušaja probijanja Alamein linije, Rommel je odlučio napraviti stanku, ali samo do 10. jula kada je planirao nastavak napadanja. Međutim, 10. jula u 05:00 h počeo je britanski napad na italijanske divizije Trieste i Sabratha. To je bio početak Auchinleckovog napad na neprijateljske položaje. Inicijativa je lagahno prelazila na Auchinleckovu stranu, koji je planirao slomiti borilački duh italijanskih formacija u Rommelovoj armiji. To je bio dobar plan. Međutim, Auchinleck je i dalje bio nezadovoljan razvojem situacije, osjećajući da je pod pritiskom Churchilla zbog političkih razloga.
Do 14. jula Rommelove su snage svedene na minimum koji teško da je mogao održati trenutnu poziciju. Bez goriva, na rubu fizičkog i psihičkog sloma, Afrička oklopna armija bila je u smrtnoj opasnosti. Rommel je tada znao da se njegove ambicije u sjevernoj Africi nikada neće ostvariti iako su i njegovi suparnici bili iscrpljeni, a situacija je bila fleksibilnija nego se to moglo činiti. Iako ranjen, Afrički korpus nije izgubio svoje borbene vještine. Njemačke snage odbacivale su britanske napade, te su otkrili da je i 8. armija također iscrpljena. Ipak se DAK i 8. armija neprekidno bore od maja kada je Rommel osvojio Gazalu. Auchinleckove jedinice jednostavno nisu mogle skupiti dovoljnu energiju za odlučujući udarac. S druge strane Rommelove teško oštećene snage bile su postepeno ojačane s italijanskim i njemačkim trupama, a ta injekcija svježe krvi učinila je mnogo za dizanje morala.
Dana 26. jula borba je na kratko prekinuta. Rommel je tada analizirao događaje iz proteklih mjeseci. Bio je uvjeren da je ispravno postupio proganjanjem 8. armije do Egipta, a s druge strane jako je kritizirao italijanske saveznike. Smatrao je da su italijanski oficiri nekompetentni, ali je zato dobro mislio o običnom italijanskom vojniku. Smatrao je da su Italijani dobri vojnici koji su loše vođeni i loše naoružani. Sveukupno gledano smatrao je italijanski doprinos ratovanju nedovoljnim, a vojnike nekorisnim. Dosta mu je bilo italijanskih prinova, tražio je da mu se pošalju samo njemački vojnici i njemačka oprema.
U augustu 1942. godine stanje u vrhovnom štabu osme armije se promijenilo. Na mjesto zapovjednika armije postavljen je general-pukovnik Bernard Montgomery. U njegovom štabnom karavanu visila je Rommelova slika ispod koje je bio Shakespeareov citat iz Henrika V: "Oh, Bogovi bitaka! Ukradite srca mojih vojnika." Slika je služila kao potsjetnik na Rommela, čovjeka kojeg je Montgomery odlučio poraziti.
Period od kasnog ljeta do novembra 1942. imao je mnogo uspjeha i padova. Od uspješnih ljetnih pothvata kod Bir Hacheima i Tobruka do jesenjih propalih ambicioznih planova za Egipat. Sunce Afričkog korpusa počelo je polako zalaziti, zajedno s njemačkim nadama u pobjedu u sjevernoj Africi. Opće gledano na situaciju u svijetu sile Osovina su još uvijek napredovale. Britanci su bili prisiljeni povući se iz Burme, Malta je bila pod opsadom, Nijemci su činili veliki napredak u Rusiji, a njemačke podmornice su u junu postavile novi rekord u broju potopljenih savezničkih brodova. Međutim, situacija je zapravo bila lošija za Osovinske sile nego što se činila. Ulazak SAD-a u rat pokazat će se kobnim za Osovinske sile kojima će ratna sreća ubrzo okrenuti leđa. Svaki britanski vojnik znao je da je Rommel još uvijek opasan i da sigurno sprema neki novi plan ne bi li se domogao Aleksandrije.
Rommelovo zdravlje pogoršalo se tokom augusta 1942. godine kada je planirao ofanzivu koja bi trebala započeti krajem mjeseca. Moral njegovih trupa bio je visok, a uspjesi na istočnom ratištu išli su tome u prilog. Rommel je i dalje krivio italijanske saveznike da ne čine najbolje što mogu kako bi zalihe iz Evrope došle konvojima u Afriku. Italijani su slali štogod su mogli, ali Britanci su dekodirajući Enigmu znali tačnu poziciju svakog konvoja koji je krenuo iz Evrope. Opskrba trupa je definitivno bio feldmaršalov najveći problem. Plan napada je bio sličan onom u Gazali – brz prodor kroz neprijateljske odbrambene linije konstantnim mobilnim ratovanjem.
S druge strane Montgomery se dobro pripremao za gotovo siguran Rommelov novi napad. Svakoj pojedinoj jedinici dao je precizne instrukcije šta treba napraviti, a način na koji su britanske trupe bile raspoređene maksimalno je koristio sav njihov potencijal. Montgomery je očekivao da će Rommel napasti na jugu, te je tamo ukopao najveći dio oklopnih jedinica oko Ruweisat i Alam Halfa grebena. Savezničkim oklopnim snagama je naređeno da se ne upuštaju u mobilno ratovanje, nego da se bore odbrambeno, ne napuštajući svoj ukopan položaj. Nije smjelo doći do mobilnog ratovanja, Rommel je trebao biti zaustavljen kod odbrambene linije, a tada bi artiljerija i avijacija uništili njegove okopne jedinice gdjegod budu koncentrirane. Tako je uistinu i bilo. Rommel, sa svojim instinktom za bojište, gotovo odmah je shvatio šta mu se događa.
U noći 30. augusta 1942. godine Rommel je započeo svoj napad. Problemi su počeli gotovo od početka, kada je razminiranje terena potrajalo duže od očekivanog. Tada su otpočeli teški zračni napadi sa strane RAF-a, a kada su njemački tenkovi stigli do savezničkih pozicija, silina odbrambene vatre spriječila ih je da učine ikakav napredak. Rommel je odlučio prekinuti ofanzivu u jutro 2. septembra 1942.
Nakon neuspjeha, Rommel je bio prisiljen otići u Njemačku zbog zdravstvenih problema. Bilo je očito da će Saveznici nakon uspješne odbrane krenuti u napad, pa je Rommel prije odlaska u Njemačku napisao procjenu stanja i relativan omjer snaga kod Alameina, te započeo gradnju odbrambenih položaja shvatajući da je mobilno ratovanje teško izvedivo zbog velike savezničke materijalne superiornosti. Također je upozorio podređene da budu spremni suprotstaviti se pomorskom desantu. Naravno da nije znao da će se ključno savezničko iskrcavanje dogoditi u novembru pod kodnim imenom operacija Torch (Baklja). Nakon posljednjih instrukcija svom zamjeniku, generalu Stummeu, Rommel je napustio Afriku.
U Njemačkoj je njegov povratak bio prilika za organiziranje nekih javnih proslava, a i sam je Rommel održao govor u kojem je govorio o stanju u Egiptu. Bilo je nejasno da li će se on uopće vratiti u Afriku. Pričalo se o tome da bi ga Hitler mogao postaviti na jednu od najviših zapovjednih pozicija u Rusiji. Međutim, 24. oktobra stigla je vijest o početku savezničkog napada, te ga je Hitler poslao natrag na front.
25. oktobra Rommel je stigao u Afriku. Situacija koju je zatekao bila je daleko od dobrog. Meontgomeryeve trupe su uspjele probiti odbrambene linije u sjevernom sektoru, ali čim je stigao, Rommel je uspio zakrpati te rupe za neko vrijeme. Problem je bio u tome što mu je britanski pritisak smanjio broj rezervi, i tako ga natjerao da u bitku ubaci više snaga nego li je on to želio. Situacija se još više pogoršala tokom sljedeća dva dana.
Nakon par ne potpuno bezuspješnih pokušaja slamanja Osovinskih uporišta, 2. novembra 1942. godine Britanci su započeli operaciju Supercharge (superjuriš), s ciljem da Osovinske sile natjeraju na povlačenje. Rommel je shvatio da je bitka izgubljena. Obavijestio je Rim da će početi s povlačenjem i da ne može garantirati spas nemotoriziranih italijanskih jedinica, te je obavijestio njemački vrhovni štab da se odbrambeni položaji više ne mogu zadržati. Druga bitka kod El Alameina je bila izgubljena.
Od trećeg pa do šestog mjeseca Rommel je uživao u zasluženom odmoru, provodeći većinu vremena sa ženom Lucijom i sinom Manfredom. Dana 10. juna 1943. godine Rommelu je dobio zapovjedništvo nad Grupom Armija B u sjevernoj Italiji. U novembru iste godine premješten je u Francusku pod zapovjedništvo feldmaršala von Rundstedta, a 31. decembra postaje vojni inspektor zadužen za Atlantski zid. Kao takav obišao je najvažnije obalne odbrambene tačke te zaključio da su trupe nespremne za Saveznički napad koji se očekivao. Došao je u sukob s von Rundstedtom zbog zahtjeva da se oklopne divizije premjeste u blizinu obale te tako spriječe moguću invaziju. Rommel je rekao: "Imamo 24 sata da zaustavimo Saveznike ako prijeđu obalu. Nakon toga niko ih više neće zaustaviti... Rat će se odlučiti na obali..." Imao je pravo. Kad je iskrcavanje 6. juna 1944. godine uspjelo, Rommel je shvatio da je rat izgubljen te se okrenuo protiv Hitlera. Zbog ozljede u zračnom napadu 17. jula, nije mogao učestvovati u pokušaju da se Hitler svrgne s vlasti 20. jula 1944. godine. Zavjera nije uspjela, a Rommel je 8. augusta prebačen iz bolnice u Francuskoj do Herrligena, gdje je bio pod kućnim pritvorom. 24. oktobra 1944. godine godine Rommela su posjetili generali Burgdorf (Hitlerov glavni ađutant) i Maisel te mu prenijeli Hitlerov ultimatum. Ponuđeno mu je da počini samoubistvo ili da mu se sudi pred Narodnim sudom za veleizdaju. Rommel je izabrao prvu mogućnost te je okončao svoj život otrovom u automobilu nedaleko od Ulma. Dana 18. oktobra Hitler je proglasio dan nacionalne žalosti, a Rommel je pokopan sa svim vojnim počastima.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
