Apatija (grčki: apatheia, neosjetljivost) psihičko je stanje bezvoljnosti, potištenosti, ravnodušnosti, gubitka čuvstvenosti i afekta. To je bolesno stanje kod kojega vanjski događaji ne pobuđuju nikakvo subjektivno doživljavanje, javlja se kod duševne zaostalosti, melanholije, depresije, šizofrenije. Apatija je stanje ravnodušnosti, ili potiskivanje emocija kao što su zabrinutost, uzbuđenje, motivacija ili strast. Apatičan pojedinac ima odsustvo interesa ili zabrinutosti za emocionalni, društveni, duhovni, filozofski, virtuelni ili fizički život i svijet. Apatija se također može definisati kao nedostatak orijentacije ka cilju.[1] Apatija spada u manje ekstreman spektar smanjene motivacije, sa abulijom u sredini i akinetičkim mutizmom koji su ekstremniji i od apatije i od abulije.[2]
Apatičnim možda nedostaje osjećaj svrhe, vrijednosti ili smisla u svom životu. Osobe s teškom apatijom obično imaju niži kvalitet života i imaju veći rizik od smrtnosti i rane institucionalizacije.[1] Oni također mogu pokazati neosjetljivost ili tromost. U pozitivnoj psihologiji, apatija se opisuje kao rezultat osjećaja pojedinaca da ne posjeduju nivo vještina koji je potreban za suočavanje s izazovom (tj. "protok"). To također može biti rezultat toga što uopće ne percipiraju izazov (npr. izazov im je irelevantan, ili obrnuto, naučili su se bespomoćnosti). Apatija se obično osjeća samo kratkoročno, ali ponekad postaje dugotrajno ili čak doživotno stanje, što često dovodi do dubljih društvenih i psiholoških problema.
Apatiju treba razlikovati od smanjenog ispoljavanja afekta, što se odnosi na smanjeno emocionalno izražavanje, ali ne nužno i na smanjenje emocija.
Danas je poznato da se patološka apatija, koju karakteriziraju ekstremni oblici apatije, javlja u mnogim različitim poremećajima mozga,[3] uključujući neurodegenerativna stanja koja su često povezana s demencijom, kao što je Alzheimerova bolest,[4] Parkinsonova bolest,[5] i psihijatrijske poremećaje kao što su npr. šizofrenija.[6] Iako mnogi pacijenti sa patološkom apatijom imaju i depresiju, nekoliko studija je pokazalo da su ta dva sindroma razdvojena: apatija se može javiti nezavisno od depresije i obrnuto.[3]
Iako je riječ apatija prvi put upotrijebljena 1594. godine[7] i potiče od grčkog ἀπάθεια (apatheia), od ἀπάθης (apathēs, „bez osjećaja“ od a- („bez, ne“) i pathos („emocija“),[8] važno je ne brkati ova dva pojma. Što također znači "odsustvo strasti", "apatija" ili "bezosećajnost" na grčkom, termin apatija koristili su stoici da označe (poželjno) stanje ravnodušnosti prema događajima i stvarima koje su van naše kontrole (tj. prema njihovoj filozofiji, sve vanjske stvari, čovjek je odgovoran samo za vlastite ponašanje i prosudbe).[9] Za razliku od apatije, apatija se smatra vrlinom, posebno u pravoslavnom monaštvu.[10] U Filokaliji se riječ bestrasnost koristi za apatiju, kako se ne bi pomiješala sa apatijom.[11]
Kršćani su historijski osuđivali apatiju kao nedostatak ljubavi i odanosti Bogu i njegovim djelima.[12] Ovo tumačenje apatije se također naziva lenjost i uvršteno je među sedam smrtnih grijehova. Clemens Alexandrinus koristio je taj izraz da privuče gnostičke filozofe hrišćanstva koji su težili vrlini.
Moderni koncept apatije postao je poznatiji nakon Prvog svjetskog rata, kada je bio jedan od različitih oblika „šoka od granate“.[13] Vojnici koji su živjeli u rovovima usred bombardovanja i mitraljeske vatre, i koji su vidjeli bojna polja prepuna mrtvih i osakaćenih drugova, razvili su osjećaj nepovezane obamrlosti i ravnodušnosti prema normalnoj društvenoj interakciji kada su se vratili iz borbe.
Godine 1950. američki romanopisac John Dos Passos napisao je: „Apatija je jedan od karakterističnih odgovora bilo kojeg živog organizma kada je podvrgnut stimulansima koji su suviše intenzivni ili suviše komplikovani da bi se nosili s njima. Lijek za apatiju je razumijevanje.“
Socijalno porjeklo
Mogu postojati i drugi faktori koji doprinose apatiji osobe.
Društveno se na apatiju gleda kao na gore od stvari kao što su mržnja ili ljutnja. Nebriga za bilo šta, u očima nekih, je još gore nego imati gađenje prema nečemu. Leo Buscaglia je rekao: "Imam vrlo snažan osjećaj da suprotnost ljubavi nije mržnja - to je apatija. Nije me briga." Helen Keller je izjavila da je apatija "najgora od svih" kada su u pitanju razna zla u svijetu.Francuski društveni komentator i politički mislilac Charles de Montesquieu izjavio je da "tiranija princa u oligarhiji nije toliko opasna za javnu dobrobit kao apatija građana u demokratiji". Kao što se može vidjeti iz ovih i raznih drugih citata, društvene implikacije apatije su velike. Mnogi ljudi vjeruju da nebriga može biti gore za društvo od pojedinaca koji su nadmoćni ili mrze.
U obrazovnom sistemu
Apatija kod učenika, posebno studenata, je sve veći problem. To uzrokuje da nastavnici spuštaju standarde kako bi pokušali da angažuju svoje učenike.[14] Apatiju u školama najlakše je prepoznati po tome što su učenici nemotivisani ili, prilično često, motivisani vanjskim faktorima. Na primjer, kada su upitani o njihovoj motivaciji za dobar uspjeh u školi, pedeset posto učenika je citiralo vanjske uticaja kao što su „prijem na fakultet“ ili „dobre ocjene“. Naprotiv, samo četrnaest posto je navelo „sticanje razumijevanja znanja o sadržaju ili učenja predmetnog materijala“ kao svoju motivaciju za dobar uspjeh u školi. Kao rezultat ovih vanjskih uticaja, a ne istinske želje za znanjem, učenici često obavljaju minimalnu količinu posla koji je neophodan da bi prošli svoje predmete.[14] To onda vodi do prosječnih ocjena i ocjena na testu, ali nema pravog shvatanja znanja.[14] Mnogi učenici su naveli da su „zadaci/sadržaji nebitni ili besmisleni“ i da je to uzrok njihovog apatičnog stava prema školovanju, što dovodi do frustracije nastavnika i roditelja.[15] Drugi uzroci apatije kod učenika uključuju situacije u njihovom kućnom životu, uticaje medija, uticaje vršnjaka i školske borbe i neuspjehe. Neki od znakova apatičnih učenika uključuju pad ocjena, preskakanje nastave, rutinske bolesti i promjene ponašanja kako u školi tako i kod kuće. Kako bi se borili protiv toga, nastavnici moraju biti svjesni da učenici imaju različite profile motivacije,[16] tj. motiviraju ih različiti faktori ili stimulansi.
Posmatrač
Poznat i kao efekat posmatrača, apatija posmatrača nastaje kada, tokom hitne situacije, oni koji stoje pored ne čine ništa da pomognu, već stoje po strani i posmatraju. Ponekad to može biti uzrokovano tako što jedan promatrač posmatra druge promatrače i oponaša njihovo ponašanje. Ako se drugi ljudi ne ponašaju na način da situacija izgleda kao hitan slučaj na koji treba obratiti pažnju, često će i drugi posmatrači postupiti na isti način.[17] Difuzija na odgovornost također može biti kriva za apatiju posmatrača. Što je više ljudi u blizini u vanrednim situacijama, veća je vjerovatnoća da će pojedinci misliti da će im neko drugi pomoći, pa im to ne treba. Ovu teoriju popularizirali su socijalni psiholozi kao odgovor na ubistvo Kitty Genovese 1964. godine. Ubistvo se dogodilo u New Yorku, a žrtva, Genovese, izbodena je na smrt dok su slučajni prolaznici navodno stajali po strani i nisu učinili ništa da zaustave situaciju ili čak da pozovu policiju.[17] Latane i Darley su dva psihologa koji su istraživali ovu teoriju. Izvodili su različite eksperimente koji su ljude stavljali u situacije u kojima su imali priliku intervenisati ili ne učiniti ništa. Pojedinci u eksperimentu bili su ili sami, sa strancem(ima), sa prijateljem ili sa saveznikom. Eksperimenti su ih na kraju doveli do zaključka da postoje mnogi društveni i situacioni faktori koji stoje iza toga da li će osoba reagovati u hitnoj situaciji ili će jednostavno ostati apatična prema onome što se dešava.
Wikiwand in your browser!
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
