From Wikipedia, the free encyclopedia
Anafilaksa (stgrč. ἀνά - ana = gore + φύλαξις - phylaxis = zaštita) je ozbiljnija alergijska reakcija koja počinje iznenada, a može biti smrtonosna.[1] Obično je praćena nizom simptoma, uključujući svrab, osip, oticanje grla i pad krvnog pritiska. Najčešći uzroci su ubodi insekata, prehrambene namirnice i lijekovi.
Anafilaktska reakcija nastaje nakon oslobađanja proteina iz određene vrste bijelih krvnih ćelija. Oni mogu podstaknuti ili pospješiti alergijsku reakciju. Njihovo oslobađanje može biti izazvano reakcijom imunoskog sistema ili nekim drugim faktorom, nevezanim s imunskim sistemom. Dijagnosticira se na temelju simptoma osobe i znakova. Lijek prvog izbora je injektiranje adrenalina, koji se ponekad daje u kombinaciji s drugim lijekovima.
Oko 0,05 - 2% svjetskog stanovništva, u nekom periodu života, doživi anafilaksnu reakciju. Procjenjuje se da se njena učestalost pojave povećava.
Anafilaksa se obično manifestira brojnim i različitim simptomima u periodu koji se mjeri minutama ili satima.[2]
Simptomi u prosjeku nastupaju u roku od 5 do 30 minuta, ako je uzrok supstanca koja ulazi direktno u krvotok. Prosjek je oko dva sata, ako je uzrok tek pojedena hrana.[3] Najčešće zahvaćena područja su koža (80-90%), pluća i dišni putevi (70%), želudac i crijeva (30-45%), srce i krvne žile (10-45%), te centralni živčani sistem (10-15%). Obično su zahvaćena dva ili više ovih sistema.
Simptomi obično uključuju nabubrene tvorbe na koži (kao nakon žarenja koprivom), svrbež, crvenilo lica ili kože ili oticanje usana.[4] Osobe s potkožnim oteklinama (angioedemom) mogu umjesto svrbeža osjetiti pečenje. U do 20% slučajeva može doći do oticanja jezika ili ždrijela. Ostali simptomi mogu uključivati curenje iz nosa i oticanje očne sluznice i očnih kapaka (konjunktiva). Koža također može pomodriti (cijanoza), zbog nedostatka kisika.
Simptomi i znacii u respiratornom sistemu uključuju nedostatak daha, sipljivo disanje, nisku tonsku fonaciju ili piskavo teško disanje, sa visokim tonovima.[4] Takvo disanje niski glasovni tonovi, obično su posljedica grčeva mišića u donjem dijelu dišnih puteva, odnosno bronhijalnih mišića. Disanje uz visoke tonove, posljedica je oteklina u gornjim dišnim putevima, koje sužavaju dišne puteve.[5] Mogu se pojaviti i promuklost, bol pri gutanju ili kašalj.
Zbog oslobađanja histamina iz određenih srčanih ćelija može doći do nagle kontrakcije srčanih krvnih žila (spazma koronarnih aterija). Time se prekida dotok krvi u srce, što može uzrokovati odumiranje srčanih ćelija, tj. infarkt miokarda ili do presporog (bradikardija) ili prebrzog (tahikardija) rada srca (srčana disritmija), ili srce može potpuno prestati kucati (srčani arest), čak i ako se ne daje adrenalin. Kod osoba koje već boluju od srčanih bolesti, rizik djelovanja anafilakse na srce i krvotok je veći. Zbog niskog krvnog pritiska, kod oko 10% ljudi koji pate od anafilakse može se pojaviti bradikardija, sa niskim krvnim pritiskom; ombinacija sporog srčanog ritma i niskog pritiska poznata je kao Bezold-Jarischev refleks. Zbog naglog pada krvnog pritiska, pogođena isoba može osjećati ošamućenost ili izgubiti svijest. Do ovog niskog pritiska može doći i zbog širenja krvnih sudova (distribucijski šok) ili otkazivanja srčanih komora (kardiogeni šok). U rijetkim slučajevima, veoma nizak krvni pritisak može biti jedini znak anafilakse.
Simptomi u želucu i crijevima mogu uključivati grčeve, dijareju i povraćanje.[4] Osoba može biti konfuzna, izgubiti kontrolu nad mjehurom, a i osjećati bol u karlici koja se ispoljava slično grčevima maternice. Proširenje krvnih sudova oko mozga može uzrokovati glavobolje. Osobu također može mučiti anksioznost ili osjećaj da umire.[6]
Anafilaksu može izazvati reakcija tijela na gotovo svaku stranu tvar. Uobičajeni pokretači su, između ostalog, otrov od uboda ili ugriza insekata, netolerirana hrana i lijekovi.[7] Kod djece i mlađih osoba, najčešći okidači su prehrambene namirnice. Lijekovi i ubodi i/ili ugrizi insekata uobičajeniji su pokretači u starijih ljudi. Manje česti uzroci uključuju fizičke i biološke agense (npr. sperma, lateks, hormonske promjene, prehrambeni aditivi (kao što su mononatrijev glutamat i bojila za hranu), te lijekovi koji se nanose na kožu (lokalna primjena). Vježbanje ili temperatura (visoka ili niska) također mogu podstaći anafilaksu, ako potiču od oslobađanja hemijskih tvari iz nekih ćelija, kao što su mastociti, koje zatim iniciraju alergijsku reakciju.[8] Anafilaksa uzrokovana vježbanjem često je povezana i s konzumiranjem određenih namirnica. Ako se pojavi tokom primanja anestezije, najčešći uzroci su neki lijekovi kojima se inducira paraliza (neuromuskularnim blokatorima), antibioticima i lateksom.[9] U 32-50% slučajeva uzrok je nepoznat (idiopatska anafilaksija).[10]
Mnoge namirnice mogu pokrenuti anafilaksnu reakciju, čak i kad se određena hrana uzima po prvi put. U zapadnim kulturama najčešći uzroci su konzumiranje ili doticaj s kikirikijem, pšenicom, orašastim plodovima, mehkušcima, ribom, mlijekom i jajima. Na Bliskom istoku, čest okidač je i susam. U Aziji anafilaksu često uzrokuju riža i kikiriki. Teški slučajevi obično su posljedica konzumiranja hrane, ali neke osobe imaju ozbiljnu reakciju i kad poketač samo dotakne neki dio tijela. Djeca, nakon puberteta, mogu "prerasti" dotadašnje alergije. Do dobi od 16 godina, 80% djece s anafilaksom na mlijeko i/ili jaja i 20% s jednim slučajem anafilakse na kikiriki mogu jesti ove namirnice bez problema.[11]
Sam po sebi, već svaki lijek može izazvati anafilaksu. Najčešći okidači su β-laktamski antibiotici (kao što su penicilinski preparati), a zatim aspirin i nesteroidni protivupalni lijekovi (NSAID).[12] Ako je osoba alergična na jedan od NSAID lijekova obično može koristiti neki drugi, bez izazivanja anafilaksije. Ostali česti medicinski uzroci anafilakse su hemoterapija, vakcine, protamin (nalazi se i u spermi), te lijekovi na bazi biljaka. Neki lijekovi, uključujući vankomicin, morfij i lijekove koji se koriste za poboljšanje rendgenskih slika (radiokontrastna sredstva), izazivaju anafilaksu oštećujući određene ćelije i tako podstiču oslobađanje histamina (degranulacijom mastocita).
Učestalost reakcija na lijekove dijelimično zavisi od učestalosti uzimanja lijekova, a dijelom i o načinu na koji lijek djeluje.[13] Anafilaksa na penicilinske preparate ili cefalosporine javlja se tek nakon što se u organizmu vežu za proteine, a neki to čine lakše od drugih. Anafilaksa na penicilin javlja se na svakih 2.000 do 10.000 liječenih osoba. Smrt se javlja u manje od 1/50.000 liječenih osoba. Anafilaksa na aspirin i nesteroidne protivupalne lijekove javlja se otprilike kod jedne od 50.000 osoba. Ako se ima reakcija na peniciline, rizik od reakcije na cefalosporine je veći, ali je još uvijek manji od 1/1000. Ranije radiokontrastna sredstva koja su se koristili za poboljšanje rendgenskih slika izazivala su reakcije u 1% slučajeva. Novija sredstva niže osmolarnosti izazivaju reakcije tek u oko 0,04% slučajeva.
Otrovi od uboda ili ugriza insekata, kao što su pčele i ose (Hymenoptera) ili stjenice (Triatominae) mogu također uzrokovati burne anafilakse.[14] Ako osoba ima ranije reakcije na otrov, i to jače od tek lokalne reakcije oko mjesta uboda, ima veći rizik za anafilaku u budućnosti.[15][16] Međutim, oko polovine ljudi koji umiru od anafilakse nisu imali prethodnu sistemsku reakciju.[17]
Osobe s atopijskim bolestima poput astme, ekcema ili alergijskog rinitisa, imaju povećan rizik od anafilakse na hranu, lateks i radiokontrastna sredstva; te osobe nemaju veći rizik i od reakcije na lijekove u injekcijama ili ubode insekata. Jedno ispitivanje pogođene djece, pokazalo je da ih je 60% nimalo prethodne atopijske bolesti. Više od 90% djece koja umiru od anafilakse boluje od astme. Osobe koje pate od poremećaja izazvanog prevelikim brojem mastocita u tkivu (mastocitoza) ili one višeg imovinskog standarda u rizičnijoj su skupini. Što je više vremena prošlo od posljednje izloženosti alergenu koji je izazvao anafilaksu, to je manji rizik od nove reakcije.
Anafilaksa je teška alergijska reakcija koja počinje naglo i utiče na mnoge organske sisteme.[18] Javlja se zbog oslobađanja upalnih medijatora i citokina iz mastocita i bazofila. Njihovo oslobađanje obično je posljedica reakcije imunskog sistema, ali može biti izazvano i oštećenjem ćelija koje nije u vezi s nekom takvom reakcijom.
Kada je anafilaksa izazvana imunoskom reakcijom, imunoglobulin E (IgE) veže se na strani materijal koji pokreće alergijsku reakciju (antigen). Kombinacija veze IgE sa antigenom aktivira FcεRI receptore na mastocitima i bazofilima. Mastociti i bazofili reagiraju oslobađanjem upalnih medijatora, poput histamina. Medijatori pojačavaju kontrakciju glatkih mišića bronhija, uzrokujući širenje krvnih sudova (vazodilatacija), povećavaju isticanje tekućine iz krvotoka, i slabe rad srčanog mišića[18] Postoji i imunski mehanizam koji se ne oslanja na IgE, ali nije poznato djeluje li u ljudskom organizmu.[18]
Kad anafilaksa nije uvjetovana imunskim odgovorom organizma, reakcija je rezultat nekog agensa koji direktno oštećuje mastocite i bazofile, zbog čega oni oslobađaju histamine i druge tvari koje se obično povezuju s alergijskom reakcijom (degranulacija). Faktori koji mogu oštetiti te ćelije su kontrastna sredstva za rendgenska snimanja, opioidi, oplota (visoka ili niska) i vibracija.[8][18]
Anafilaksa se po pravilu dijagnosticira na osnovu kliničke slike.[6] Ako se u roku od nekoliko minuta/sati nakon izloženosti alergenu javi jedno od slijedeća tri stanja, vrlo je da je osoba dobila anafilaksu:
Ako neka osoba burno reagira na ubod insekata ili na lijekove, za dijagnosticiranje anafilakse mogu biti korisni krvni testovi na triptazu ili histamin, koje otpuštaju mastociti. Međutim, ovi testovi nisu od velike koristi ako je uzrok hrana ili ako osoba ima normalan krvni pritisak, a na osnovu njih ne može se isključiti dijagnoza anafilakse.
U opticaju su tri osnovne klasifikacije anafilakse.
Alergološka testiranja mogu biti jedan od prvih medicinskih postupaka u pronalaženju uzroka anafilakse kod neke osobe. Postoje kožni alergijski (tzv. "patch") testovi za određene namirnice i otrove. Krvni testovi na specifična antitijela, a mogu biti korisni za potvrdu alergija na mlijeko, jaja, kikiriki, orašasto voće i ribe. Krvni testovi mogu potvrditi alergije na penicilin, no ne postoje kožni testovi za druge lijekove. Neimunski oblici anafilakse mogu se testirati samo provjerom anamneze bolesti osobe ili njenim izlaganjem alergenu koji je moguće uzrokovao reakciju u prošlosti. Za neimunske anafilakse, međutim, nema kožnih ili krvnih testova.
Poznato je da je ponekad teško razlikovati anafilaksu od astme, nesvjestice zbog anoksije i napadaja panike. Osobe s astmom obično ne osjećaju svrbež ili želučano-crijevne simptome. Kad se neko onesvijesti, koža je blijeda i bez osipa. Osoba koja ima napada panike može imati crvenilo kože, no nema koprivnjaču. Ostala stanja koja mogu imati slične simptome su trovanje nakon konzumiranja pokvarene ribe (skombrotoksizam) i zaraze nekim parazitima (anisakijaza).
Preporučeni način za prevenciju anafilakse je izbjegavanje svega onogo što je prethodno izazvalo reakciju. Ako to nije moguće niti poznato, postoje mjere kojima se može postići da organizam prestane reagirati na poznati alergen (hiposenzibilizacija). Liječenje imunoskog sistema zvano imunoterapija, otrovima opnokrilaca (Hymenoptera) djelotvorno je u hiposenzibilizaciji kod 80-90% odraslih i 98% djece kod alergija na ubode pčela, osa, stršljena i mrava. Oralna imunoterapija može biti djelotvorna za hiposenzibiliziranje nekih osoba na određene namirnice, uključujući mlijeko, jaja, orašasto voće i kikiriki, ali takvo liječenje često ima loše popratne pojave. Hiposenzibilizacija je moguća i na mnoge lijekove, ali, prije svega, većina ljudi jednostavno treba izbjegavati problematizirane lijekove. Može biti značajno i izbjegavamje hrane koja sadrži tvari slične onima koje su ranije uzrokovale imunski odgovor, kao što su to, među ostalim, avokado, banana i krompir.
Anafilaksa je obilježena kao hitan medicinski slučaj koji može zahtijevati mjere spašavanja života, kao što su rješavanje komplikacija na dišnim putevima, davanje kisika, intravenozno unošenje velike količine tekućine i pažljivo praćenje razvoja dotadašnjih komplikacija.
Adrenalin se općenito smstra lijekom prvog izbora. Uz njega se često koriste antihistaminici i steroidi.[6] Nakon normalizacije stanja, osobi je potrebno bolničko promatranje od oko 2 do 24 sata, radi mogućeg povratka ranijih simptoma, ako neko ima bifaznu anafilaksu.[20][22][23]
Primarni lijek za anafilaksu je adrenalin (epinefrin). Ne postoji niti jedan razlog zbog kojeg se ne bi mogao koristiti, jer nema kontraindikacije. Preporučljivo je da se, čim se posumnja na anafilaksu, otopina adrenalina injektira u mišić srednjeg dijela anterolateralnog područja bedra. Ako osoba zadovoljavajuće ne reagira na liječenje injekcija se može ponavljati svakih 5 do 15 minuta. Druga doza potrebna je u 16 do 35% slučajeva. Rijetko je potrebno više od dvije doze.[6] Prednost se daje intramuskularnim injekcijama, nad potkožnimm (supkutanim), jer u ovom posljednjem slučaju lijek se može presporo apsorbirati.[24] U manje probleme koje izaziva adrenalin spadaju tremor, tjeskoba, glavobolje i lupanje srca.
Može se dogoditi da adrenalin ne djeluje u osoba koje uzimaju beta-blokatore. U takvoj situaciji, ako adrenalin nije učinkovit, može se intravenski dati glukagon. Glukagon ima mehanizam djelovanja koji ne uključuje ß-receptore.
Ako je potrebno, adrenalin se može ubrizgati u venu (intravenska injekcija), koristeći razrijeđenu otopinu. Intravenski adrenalin međutim povezuje se s nepravilnim otkucajima srca (aritmija) i sa srčanim udarima (infarkt miokarda).[25] Autoinjektori adrenalina koji omogućuju osobama s anafilaksom da sami sebi daju injekciju adrenalina obično su dostupni u dvije doze, za odrasle i djecu težine iznad 25 kg i u dozi za djecu od 10 do 25 kg.[26]
Uz adrenalin, najčešće se preporučuju antihistaminici. Za njih se vjeruje da su djelotvorni na osnovu teorijskog zaključivanja, iako postoji vrlo malo dokaza da su antihistaminici stvarno učinkoviti u liječenju ove bolesti. Cochrane-ova analiza 2007. nije pronašla nijednu studiju dovoljno dobru za preporuku.[27] Ne vjeruje se da antihistiminici djeluju na nakupljanje tekućine ili na spazme disajnih puteva. Kortikosteroidi vjerojatno neće djelovati ako osoba upravo ima anafilatsku epizodu. Mogu se koristiti u pokušaju smanjenja rizika od bifazne anafilakse, ali njihova efikasnost u sprečavanju buduće anafilakse je neizvjesna.[22] Ako adrenalin ne uklanja simptome bronhospaza, može biti djelotvoran salbutamol, koji se daje putem inhalatora (nebulizatora.[20] Metilensko plavilo primjenjuje se samo kod osoba koje ne reagiraju na ostale mjere jer može suviše opustiti glatke mišiće.
Osobama koje su u opasnosti od anafilakse preporučuje se da imaju stalni "akcijski plan" za alergiju. Roditelji bi trebali obavijestiti škole o alergijskim poteškoćama svoje djece i načinu hitnih intervencija tokom moguće epizode.[28] Akcijski plan obično uključuje upotrebu autoinjektora adrenalina, preporuku nošenja narukvice s medicinskim upozorenjem, te savjete za izbjegavanje alergena.[28] Za određene alergene postoji liječenje kojim se smanjuje osjetljivost organizma na tvar koja uzrokuje alergijsku reakciju (alergenska imunoterapija). Ova terapija može spriječiti buduće epizode bolesti. Pokazalo se da je višegodišnja potkožna hiposenzibilizacija djelotvorna protiv uboda insekata, a oralna hiposenzibilizacija kod mnogih alergija na hranu.
Izgledi za oporavak su dobri kad se zna uzrok i ako se liječenje izvede brzo.[29] Čak i kad je uzrok nepoznat, ako je dostupan lijek za zaustavljanje reakcije, osoba se obično dobro oporavi.[3] U slučajevima smrtnog ishoda, uzrok je uglavnom respiratornog porijekla,obično zbog zatvaranja dišnih puteva ili kardiovaskularni šok.[18][20] Anafilaksija uzrokuje smrt u 0.7–20% slučajeva.[3][30] Neki smrtni slučajevi nastupili su u roku od nekoliko minuta. Osobe koji imaju anafilaksu nakon napora, obično imaju dobre izglede, uz rjeđe i manje teške epizode kako postaju stariji.[10]
Incidencija anafilaksije je procijenjana na 4–5 na 100.000 osoba godišnje,[20] s rizikom od 0,5%–2% tokom života.[6] Učestalost se čini se povećava. Broj osoba s anafilaksijom 1980-ih godina bio je oko 20 na 100.000 godišnje, dok je 1990-ih taj broj iznosio 50 na 100.000 godišnje.[31] Čini se da se prvenstveno povećava broj anafilaksija uzrokovanih hranom.[32] Rizik je najveći u mladih ljudi i žena.
Danas (2019.) anafilaksa uzrokuje 500-1,000 smrtnih slučajeva godišnje (2,4 na miliona) u Sjedinjenim Američkim Državama, 20 smrtnih slučajeva godišnje u Velikoj Britaniji (0,33/milion), a 15 smrtnih slučajeva godišnje u Australiji (0,64/milion).[20] Stope smrtnosti smanjene su u periodu između 1970-ih i 2000-ih.[33] U Australiji, od anafilakse zbog hrane, uglavnom umiru žene, dok do smrtnih slučajeva zbog uboda insekata češće smrtno stradaju muškaraci.[20] Lijekovi su najčešći uzrok smrtnosti od anafilaksije.[20]
Pojam "afilaksa" skovao je Charles Richet, 1902.[11] Za svoj rad na anafilaksi, kasnije je, 1913., dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu.[3] Međutim, sama pojava opisivana je još od davnih vremena.[21] Pojam dolazi iz grčkog jezika|od grčkih riječi ἀνά ana, protiv, i φύλαξις filaksija, zaštita.[34]
U toku su istraživanja na razvoju adrenalina koji bi se u liječenju anafilakse mogao stavljati pod jezik (sublingvalni adrenalin). Proučava se i potkožna primjena anti-IgE antitijela omalizumaba, za sprječavanje recidiva, ali ona još uvijek nije preporučeno.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
