Ebu'l-Feth Dželaluddin Muhammed Ekber,[1][2][3] poznatiji kao Akbar I[4] i Akbar Veliki[5] (15. oktobar 1542 – 27. oktobar 1605),[6][7][8] bio je car Mogulskog carstva od 1556. do smrti 1605.[9] On je bio treći i jedan od najvećih vladara Mogulskog Carstva u Indiji. Akbar je naslijedio svog oca Humayuna, sa regentom Bajram Khanom, koji je pomogao mladom caru da proširi i konsoliduje Mogulsko carstvo u Indiji. Općenito se smatra jednim od najvećih careva u indijskoj historiji i vodio je uspješnu kampanju za ujedinjenje različitih kraljevstava Hindustana ili same Indije.[10][11]
Akbar je bio jaka ličnost i uspješan general. Postepeno je povećao Mogulsko carstvo po Indijskom potkontinentu, proširivši ga do rijeke Godavari. Međutim, njegova moć i utjecaj se protezala kroz cijelu zemlju zbog njegove vojne, političke, kulturne i ekonomske dominacije. Da bi se ujedinila ogromna Mogulska država, Akbar je uspostavio centralizirani sistem administracije širom carstva i usvojio politiku pomirenja vladara kroz brak i diplomatiju. U cilju očuvanja reda i mira u vjerski i kulturno različitim carstvom, on je usvojio politiku koja je dobila podršku od nemuslimana. Izbjegavajući plemenske veze i identitet islamske države, Akbar je nastojao da ujedini daleke zemlje svog carstva kroz odanost, izraženu kroz perzijsku kulturu, tako da je car imao gotovo božanski status.
Mogulsko carstvo je razvilo jaku i stabilnu ekomomiju, što je dovelo do komercijalne ekspanzije i većeg patronata kulture. Akbar je sam promovirao umjetnost i kulturu. Volio je i književnost, pa je napravio i biblioteku sa više od 24.000 knjiga napisanih na sanskrtu, hindskom, perzijskom, grčkom, latinskom i arapskom jeziku. U biblioteci su također radili mnogi naučnici, prevodioci, umjetnici, kaligrafi, arhitekti i zanatlije. Također su stvoreni i sudovi u Delhiju, Agri, Fatehpur Sikri koji su postali centri umjetnosti, pisma i učenja. Perzijsko-islamska kultura je počela da se spaja i stapa sa autohtonim indijskim elementima, a posebno je nastala indo-perzijska kultura koja se odlikovala mogulskim stilom umjetnosti, slikarstva i arhitekture. U nadi da će donijeti vjersko jedinstvo unutar carstva, Akbar je proglasio Din-i-llahi, sinkretičku vjeru izvedenu iz islama, hinduizma, zoroastrizma i hrišćanstva. Jednostavan monoteistički kult je bio centriran na Akbara kao proroka, čime je privukao gnjev ulema i muslimana.
Akbarova vladavina je značajno uticala na tok indijske historije. Za vrijeme njegove vladavine, Mogulsko carstvo se utrostručilo u veličini i bogatstvu. On je stvorio moćan vojni sistem i pokrenuo efikasne političke i socijalne reforme. Ukidanjem sektaškog poreza za nemuslimane i imenovanjima na visoke civilne i vojne dužnosti, postao je prvi Mogulski vladar koji je zadobio povjerenje i odanost. Učestvovao je na raznim festivalima, shvativši da je stabilno carstvo zavisilo od saradnje i dobre volje njegovih podanika. Dakle, temelji za multikulturalno Mogulsko carstvo je postavljeno za vrijeme njegove vladavine. Akbara je naslijedio njegov sin Jahangir.
Poražen u bitkama kod Čause i Kanaudža od 1539. do 1540. od strane snaga Sher Shah Surija, mogulski car Humajun je pobjegao prema zapadu do Sindha. Tamo je upoznao i oženio tada 14-godišnju Hamidu Banu Begum, kćerku šeika Ali Akbara Jamija, učitelja njegovog mlađeg brata Hindala Mirze. Jalal ud-din Muhammad Akbar je rođen u narednih godinu dana, 15. oktobra 1542. (4. redžeba 949. h.g.) u tvrđavi Rajput Umerkot u Sindhu (današnjem Pakistanu), gdje su njegovi roditelji pronašli utočište kod lokalnog hinduističkog vladara Rana Prasada.
Tokom dužeg perioda Humayunovog izgnanstva, Akbar je odrastao u Kabulu kod očevih stričeva Kamrana Mirze i Askari Mirze. On je tu proveo svoju mladost učeći loviti, trčati i boriti se, postavši odvažan, hrabar i snažan ratnik koji nikada nije naučio čitati i pisati. Ovo, međutim, nije spriječavalo njegovu potragu za znanjem, jer je uvijek nalazio nekog ko bi mu čitao. U novembru 1551, Akbar je oženio svoju prvu rodicuRuqaiyu Sultan Begum[12] u Kabulu. Princeza Ruqaiya je bila jedina kćerka njegovog strica Hindala Mirze i bila je njegova prva i glavna supruga. Brak je bio dogovoren od strane Akbarovog oca i Ruqaiyinog strica, cara Humayuna, a svadba je održana nakon iznenadne smrti njegovog brata Hindal Mirze, koji je poginuo u borbi.
Nakon haosa koji je izazvao sin Sher Shaha Surija Islam Shah, Humayun ponovo osvaja Delhi 1555, tako što mu je saveznik postao pezijski šah Tahmasp I. Nakon nekoliko mjeseci, Humayun umire. Akbarov regent, Bajram Khan, prikriva njegovu smrt, kako bi se pripremili za Akbarovo ustoličenje. Akbar je došao naslijedio Humayuna 14. februara 1556, dok je u toku bio rat protiv Sikandar Shaha za Mogulsko prijestolje. U Kalanauru, u Pandžabu, 13-godišnji Akbar je ustoličen od strane Bajrama Khana na novosagrađeno prijestolje. On je bio proglašen Shahanshahom (perzijski: Kralj kraljeva). Bajram Khan je vladao u njegovo ime sve dok nije postao punoljetan.
Vojne inovacije
Akbarove vojne kampanje učvrstile su mogulsku vlast na indijskom potkontinentu.[13][14] uveo je organizacione promjene u mansabdari sistem, uspostavljajući hijerarhijsku ljestvicu vojnih i civilnih činova.[15]
Organizacione reforme bile su praćene inovacijama u topovima, utvrđenjima i upotrebi slonova.[14] Akbar se takođe zainteresovao za oružje s tabanom na fitilju efikasno ih je koristio tokom raznih sukoba. Tražio je pomoć od Osmanlija, kao i Evropljana, posebno Portugalaca i Italijana, u nabavci naprednog vatrenog oružja i artiljerije.[16][17] Akbarov vezir Abul Fazl je jednom izjavio da "sa izuzetkom Turske, možda nema zemlje u kojoj njeno oružje ima više sredstava za osiguranje vlade od [Indije]."[18] Učenjaci i historičari su koristili izraz "carstvo baruta" analizirajući uspjeh Mogula u Indiji.[19]
Sjeverna Indija
Akbarov otac Humajun povratio je kontrolu nad Pendžabom, Delhijem i Agrom uz podršku Safavida, ali je vladavina Mogula i dalje bila nesigurna kada je Akbar preuzeo prijestolje. Kada su Suri ponovo osvojili Agru i Delhi nakon Humajunove smrti, Akbarova mladost i nedostatak vojne pomoći iz mogulskog uporišta Kabula – koje je bilo usred invazije vladara Badakšana, princa Mirze Sulejmana – pogoršali su situaciju.[20] Kada je njegov namjesnik, Bajram Kan, sazvao ratno vijeće kako bi poveo mogulske snage, niko od Akbarovih starješina nije odobrio. Bajram Kan je na kraju uspio prevladati nad plemićima i odlučeno je da Moguli marširaju protiv najjačeg od vladara Sura, Sikandar Šah Surija, u Pendžabu. Delhi je ostavljen pod regentstvom Tardija Beg Kana.[20] Sikandar Šah Suris oslabljenom vojskom ranijim izgubljenim bitkama, povukao se kako bi izbjegao borbu kako se vojska Mogula približavala.[21][22]
Akbar se također suočio s Hemuom, ministrom i generalom jednog od vladara Sura, koji se proglasio hinduističkim carem i protjerao Mogule iz Indo-Gangske ravnice.[20] Podstaknut od strane Bajrama Kana, koji je ponovo postrojio mogulsku vojsku prije nego što je Hemu uspio da konsoliduje svoju poziciju, Akbar je krenuo na Delhi da ga povrati.[23] Njegova vojska, koju je predvodio Bajram Kan, porazila je Hemua i Sursku vojsku 5. novembra 1556. u Drugoj bici kod Panipata, 80 km sjeverno od Delhija.[24] Ubrzo nakon bitke, mogulske snage zauzele su Delhi, a zatim i Agru. Akbar je trijumfalno ušao u Delhi, gdje je ostao mjesec dana. Zatim su se on i Bajram Kan vratili u Pendžab kako bi se pozabavili Sikandar Šah Surijem, koji je ponovo postao aktivan.[25] U narednih šest mjeseci, Moguli su dobili još jednu veliku bitku protiv Sikandera, koji je pobjegao na istok u Bengal. Akbar i njegove snage zauzeli su Lahore, a zatim zauzeli Multana u Pendžabu. Godine 1558. Akbar je preuzeo Adžmer, ulaz za Rajputan, nakon poraza i bijega njegovog muslimanskog vladara.[25] Moguli su također opkolili i porazili snage Sura koje su kontrolisale tvrđavu Gvalior, uporište sjeverno od rijeke Narmade.[25]
Kraljevske begume (dame), zajedno sa porodicama mogulskih emira, dovedene su iz Kabula u Indiju u to vrijeme, "kako bi se muškarci nastanili i bili u određenoj mjeri sputani u odlasku u zemlju na koju su navikli", prema Fazlu.[20] Akbar je jasno stavio do znanja da će ostati u Indiji, ponovo uvodeći historijsko naslijeđe Timuridske renesanse, za razliku od njegovog djeda i oca, koji su vladali kao prolazni vladari.[20][25][26]
Izvori
Abul Fazl 'Allami (1873). The Ain i Akbari. I. Prevod: Blochmann, Heinrich. Calcutta, India: The Asiatic Society of Bengal.
Abul Fazl 'Allami (1907). The Akbar Nama of Abu-l-Fazl. I. Prevod: Beveridge, Henry (2000 reproductionizd.). Calcutta, India: The Asiatic Society.
Abul Fazl 'Allami (1907). The Akbar Nama of Abu-l-Fazl. II. Prevod: Beveridge, Henry. Calcutta, India: Asiatic Society.
Abul Fazl 'Allami (1907). The Akbar Nama of Abu-l-Fazl. III. Prevod: Beveridge, Henry. Calcutta, India: Asiatic Society.
Beveridge, H. (January–April 1900). "The Garden of Climes". The Imperial and Asiatic Quarterly Review and Oriental and Colonial Record. IX (17–18): 145–162.
Codrington, K. de B. (March 1943). "Portraits of Akbar, the Great Mughal (1542–1605)". The Burlington Magazine for Connoisseurs. 82 (480): 64–67. JSTOR868499.
Collier, Dirk (2011). The Emperor's writings: Memories of Akbar the great. Amaryllis. ISBN978-81-910673-6-1.
Farooqi, N. R. (2017). "An Overview of Ottoman Archival Documents and Their Relevance for Medieval Indian History". The Medieval History Journal. 20 (1): 192–229. doi:10.1177/0971945816687687. S2CID164261762.
Habib, Irfan (1997). Akbar and His India. New Delhi: Oxford University Press. ISBN978-0-19-563791-5.
Habib, Irfan (September–October 1992). "Akbar and Technology". Social Scientist. 20 (9–10): 3–15. doi:10.2307/3517712. JSTOR3517712.
Hasan, Nurul (2007). Religion, State and Society in Medieval India. New Delhi, India: Oxford University Press. ISBN978-0-19-569660-8.
Hasan Siddiqi, Mahmudul (1972). History of the Arghuns and Tarkhans of Sindh, 1507–1593: An Annotated Translation of the Relevant Parts of Mir Ma'sums Ta'rikh-i-Sindh, with an Introduction & Appendices. Institute of Sindhology, University of Sind.
Hindu Shah, Muhammad Qasim (1595–1612). Gulshan-I-Ibrahimi. 2.
Khan, Iqtidar Alam (1999). Akbar and his age. Northern Book Centre. ISBN978-81-7211-108-3.
Khan, Iqtidar Alam (1968). "The Nobility under Akbar and the Development of His Religious Policy, 1560–80". Journal of the Royal Asiatic Society of Great Britain and Ireland. 100 (1/2): 29–36. doi:10.1017/S0035869X00126115. JSTOR25203020. S2CID159780897.
Sangari, Kumkum (2007). "Akbar: The Name of a Conjuncture". u Grewal, J. S. (ured.). The State and Society in Medieval India. New Delhi, India: Oxford University Press. ISBN978-0-19-566720-2.
Sen, Amartya (2005). The Argumentative Indian. Allen Lane. ISBN0-7139-9687-0.
Sen, Sailendra (2013). A Textbook of Medieval Indian History. Primus Books. ISBN978-93-80607-34-4.
Sharma, Parvati (2023). A Lamp for the Dark World: Akbar, India's Greatest Mughal. Rowman & Littlefield Publishers. ISBN978-1-5381-7790-7.* Sharma, Sri Ram (1988). The Religious Policy of the Mughal Emperors. Munshiram Manoharlal Publishers. ISBN81-215-0395-7.
Syed, Jawad (2011). "Akbar's multiculturalism: lessons for diversity management in the 21st century". Canadian Journal of Administrative Sciences. 28 (4): 402–412. doi:10.1002/CJAS.185.
Thackeray, Frank W.; Findling, John E. (2012). Events That Formed the Modern World. 1. ABC-CLIO. ISBN978-1-59884-902-8.
Wiegand, Wayne A.; Davis, Donald G., ured. (1994). "India". Encyclopedia of Library History. Garland Publishing, Incorporated. ISBN0-8240-5787-2.
Abu'l-Fazl ibn MubarakAkbar-namah Edited with commentary by Muhammad Sadiq Ali (Kanpur-Lucknow: Nawal Kishore) 1881–83 Three Vols. (Persian)
Abu al-Fazl ibn Mubarak Akbarnamah Edited by Maulavi Abd Al-Rahim. Bibliotheca Indica Series (Calcutta: Asiatic Society of Bengal) 1877–1887 Three Vols. (Persian)
Haji Muhammad 'Arif Qandahari Tarikh-i-Akbari (Better known as Tarikh-i-Qandahari) edited & Annotated by Haji Mu'in'd-Din Nadwi, Dr. Azhar 'Ali Dihlawi & Imtiyaz 'Ali 'Arshi (Rampur Raza Library) 1962 (Persian)
Martí Escayol, Maria Antònia. "Antoni de Montserrat in the Mughal Garden of good government European construction of Indian nature", Word, Image, Text: Studies in Literary and Visual Culture, ed. Shormistha Panja et al., Orient Blackswan, New Delhi, 2009. ISBN978-81-250-3735-4