Vesta ili Vestia je božica djevica, božica vatre, zaštitnica ognjišta, doma i porodice u rimskoj mitologiji.[1] Iako se često spominje da je ona rimski pandan Hestije iz grčke mitologije, ona je imala velike, ali tajanstvene uloge u rimskojreligiji dugo prije nego se Hestija pojavila u grčkoj kulturi. Vesta je puno važnija za Rimljane, nego Hestija za Grke. Vesta je vrlo rijetko prikazivana, kao i Hestija.
Vesta je kćer Saturna i Ops, koji su vladali svijetom tokom zlatnog doba. Braća su joj Jupiter, Neptun i Pluton, a sestre Cerera i Junona. Jupiter je kastrirao svog oca i proglasio se kraljem. Vesti je dao vlast nad Rimom, Cereri nad Zemljom, Neptunu nad morem i Plutonu nad podzemljem, a sebi je preuzeo nebo i zrak. Vesta je imuna na Venerine moći, ne može se zaljubiti, te nema muža ni djecu. Vesta je i božica srca te središta. Ona predstavlja srce Rimskog Carstva. Vestina se prisutnost vidi po svetoj vatri. Budući da se vatra pali u hramovima i na ognjištima, ona je vrlo važna božica, štovana svuda.
Vestine su svećenice vestalke, a najpoznatija je Marsova ljubavnica Reja Silvija. Svećenice su čuvale svetu vatru u hramovima. To su činile do 391. kad je uvedeno krščanstvo, a štovanja svih poganskih božanstava su zabranjena. Vestalke su morale biti djevice, iako se u mitologiji spominje da je Reja Silvija začela sa Marsom Romula i Rema. Vestalke su bile poput redovnica, a živjele su u kući kraj Foruma. Ako bi optuženika vodili na pogubljenje, a on bi vidio vestalku, oslobodili ga, što svjedoči o važnosti Veste. Vestalke su bile samostalne i slobodne, te su smjele izlaziti izvan grada. Vestin je festival Vestalia. Vesta je i zaštitnica kuće, štovana bacanjem hrane u vatru.
Brulé, Pierre (1987). La Fille d'Athènes: la religion des filles à l'époque classique: mythes, cultes et société (jezik: francuski). Paris: Belles lettres. ISBN978-2-25160-363-6.
Cecere, M. G. Granino (2003). "Vestali non di Roma". Studi di Epigrafia Latina (jezik: italijanski). 20.
Deroux, Carl (2008). Studies in Latin Literature and Roman History. 315. Latomus.
DiLuzio, Meghan J. (2016). A Place at the Altar: Priestesses in Republican Rome. Princeton University Press. ISBN978-0-691-16957-6.
Dixon-Kennedy, Mike (1998). Encyclopedia of Greco-Roman Mythology. ISBN978-1-57607-094-9.
Dubourdieu, Annie (1989). Les Origines et le développement du culte des pénates à Rome (jezik: francuski). École française de Rome. ISBN978-2-72830-162-1.
Dumézil, Georges (1974). "2". La religion romaine archaïque, avec un appendice sur la religion des Étrusques (jezik: francuski). Paris: Payot. part 2.
Fraschetti, Augusto (2001). Roman Women. Prevod: Linda Lappin. University of Chicago Press. ISBN978-022626093-8.
Frazer, James George (1929). Fastorum libri sex. IV. London: Macmillan and Co.
Frothinghom, A. L. (1914). "Circular Templum and Mundus. Was the Templum Only Rectangular?". American Journal of Archaeology. 18.
Paschalis, Michael (1977). Virgil's Aeneid: Semantic Relations and Proper Names. Clarendon Press Oxford. ISBN978-0-19-814688-9.
Salzman, Michele Rene (1990). On Roman Time: The Codex-Calendar of 354 and the Rhythms of Urban Life in Late Antiquity. University of California Press. ISBN978-0-520-06566-6.
Schroeder, Jeanne Lorraine (1998). The Vestal and the Fasces: Hegel, Lacan, Property, and the Feminine. London: University of California Press. ISBN978-0-520-21145-2.