![cover image](https://wikiwandv2-19431.kxcdn.com/_next/image?url=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/d/d8/Thomas_Hobbes_%2528portrait%2529.jpg/640px-Thomas_Hobbes_%2528portrait%2529.jpg&w=640&q=50)
Thomas Hobbes
From Wikipedia, the free encyclopedia
Thomas Hobbes (Tomas Hobs; 5. april 1588 – 4. decembar 1679) bio je engleski filozof koji je najpoznatiji po svojim teorijama društvenog ugovora. Njegovo najpoznatije djelo je Levijatan (Leviathan). U tom djelu on daje doktrinu modernih prirodnih prava.[1][2]
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/d/d8/Thomas_Hobbes_%28portrait%29.jpg/640px-Thomas_Hobbes_%28portrait%29.jpg)
On stvara u periodu kada robna proizvodnja u Engleskoj dovodi do antagonizma privatnih interesa, koji proizvode opsesivni egoizam. U takvim uslovima se zakoni tržišta izražavaju kao zakoni džungle. To je jedno teško, depresivno, socijalno-patološko stanje gdje Hobs zaključuje da u robnoj tržišnoj utakmici vlada zakon "Homo homini lupus est" ("Čovjek je čovjeku vuk"). Hobs zaključuje da se u ovakvom vučijem svijetu kategorije dobra i zla, pravde i nepravde, ne mogu regulisati i riješiti sa individualnog, već isključivo sa općeg društvenog stajališta. Stoga je, po njemu, nužno potrebna država. Hobs je tvorac koncepcije duplog ugovora o nastanku i funkcionisanju države; na društveni ugovor, gdje su se ljudi dogovorili o općem dobru, nadovezuje se kraljevski ugovor gdje narod ovlaštenja prenosi na kralja. Ovaj njegov koncept o društveno-kraljevskom ugovoru, sa političkog stajališta, bio je prihvatljiv za različite političke opcije, i za liberalnu i socijalnu i monarhističku, jer je svaki od njih mogao u njemu naći nešto za sebe.[3][4]
Hobsov politički koncept ugovora je u historiji Engleske imao fundamentalno značenje, jer je postojao kompromis između stranaka a ne politički radikalizam koji vodi političkim revolucijama, a to prema Hobsu stvara haotično stanje.
Hobs ostaje stalno bitan, njegova strogo minimalna metafizika (materijalizam) i etika (vrsta egoizma), i njegova netrepeljivost prema teoriji koja se ne suočava neposredno sa osnovnim istinama, čine ga stalnim uzorom za skeptične i pragmatične filozofe.