Suha igla je grafička tehnika duboke štampe, dobijena mehaničkom metodom direktnog graviranja u metalnu ploču,[1] karakteristična je po svojim baršunastim linijama.
Historijski pregled
Graviranje suhom iglom poznato je još u XV vijeku. Kao samostalna tehnika pojavljuje se oko 1480. godine. U početku je služila kao početna faza u bakrorezu. Umjetnici često koriste suhu iglu u kombinaciji sa drugim tehnikama, iz razloga što matrica izrađena suhom iglom ne pruža mogućnost velikog tiraža. Takve primjere kombinovane tehnike nalazimo kod umjetnika kao što su Rembrandt, Francisco Goya i mnogi drugi.
Postupak rada
Iglom se urezuju linije na bakarnoj ploči, čime se dobija plitki reljefni trag. Jačim ili slabijim pritiskom igle ostvaruje se dublja ili plića linija. Izražajnost zavisi i od ugla graviranja. S obzirom da se trag brzo zgnjeći s ploče je moguće odštampati desetak grafičkih listova. Ova tehnika nalazi svoju primjenu i kao dopuna pri oblikovanju i korekciji drugim tehnikama duboke štampe.
Literatura
- Dževad Hozo, Umjetnost multiorginala, 1988.
Također pogledajte
Reference
Vanjski linkovi
Wikiwand in your browser!
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
