Pragmatička sankcija iz 1713.

Pragmatička sankcija iz 1713. je bila zakonska odredba kojom je Mariji Tereziji, kćerki Karla VI, cara Svetog Rimskog Carstva, da naslijedi njegove habsburške posjede.

Događaji koji su prethodili sankciji

Dinastija Habsburg za vrijeme cara Karla V zavladala je Španijom i njenim američkim kolonijama, postavši tako najmoćnija evropska dinastija. Kneževi izbornici njemačkih državica bojali su se da će on i njegovi potomci postati premoćni, te je pod njihovim pritiskom Karlo V svoje austrijske posjede prepustio mlađem bratu, Ferdinandu I, a španske posjede sinu, Filipu II. Tako se dinastija Habsburg podijelila na austrijski i španski ogranak. Austrijski ogranaj kasnije je dobio krune Ugarske, Češke, i Hrvatske, a španski ogranak nakratko je zavladao i Portugalom.

Međutim, španski ogranak je izumro 1700. godine smrću mentalno nesposobnog kralja Karla II. Njega je nakon Rata za špansko naslijeđe naslijedio Filip V, unuk njegove tada već umrle sestre Marije Terezije, kraljice Francuske. Time je na španski tron došla dinastija Burbon čiji članovi od tada pa do danas vladaju Španijom.

Izdavanje sankcije

Kako nisu uspjeli dobiti špansku krunu, austrijski Habsburgovci, tada na čelu sa carem Leopoldom I, shvatili su da njihovoj dinastiji počinje ponestajati muških članova i muških linija. Leopold I i njegovi sinovi, Josip i Karlo, potpisali su dokument zvani Pactum mutuae successionis. Njime se odredilo da će, ukoliko nijedan od Leopoldovih sinova ne ostavi iza sebe muškog nasljednika, austrijske zemlje naslijediti Josipova najstarija kćerka.

Leopold I je umro 1705. godine i naslijedio ga je sin, Josip I. Josip I je umro 1711. godine, ostavivši iza sebe dvije neudate kćerke, Mariju Josipu i Mariju Amaliju. Josipa I je naslijedio njegov mlađi brat, Karlo VI, posljednji muški član dinastije. Ni Karlo nije ostavio sinova, pa je izdao Pragmatičku sankciju kojom se dozvoljava ženskim potomcima da naslijede habsburške posjede u slučaju izumiranje muške linije. Međutim, Karlo je dao prednost svojim kćerima, Mariji Tereziji i Mariji Ani, a ne kćerima svoga starijeg brata koje su bile seniorne.

Ugarska je 1687. godine prihvatila Habsburgovce za svoje kraljeve, ali nije prihvatila ženske potomke za nasljednike. Karlo VI se složio da će Ugarska i Češka nakon njegove smrti moći birati novoga kralja, ali je na kraju ipak izabrana Marija Terezija. Već 1712. godine Hrvatska je dozvolila ženama nasljeđivanje hrvatskog kraljevskog trona u slučaju da muška linija izumre.^[1]

Neuspjeh Pragmatičke sankcije

Karlo VI je posljednje godine svoje vladavine proveo pripremajući svoje zemlje za ženskog vladara, ali nije pripremao svoju kćerku, nadajući se da će ipak dobiti sina. Prije smrti 1740. godine uspio je u nastojanju da sve evropske zemlje priznaju njegovu kćer za nasljednicu. Međutim, nakon njegove smrti Francuska, Pruska, Bavarska, i Saksonija su opovrgle obećanje dato Karlu, i osporile Terezijino pravo na vlast, čime je započet Rat za austrijsko naslijeđe. Austrija je u tom ratu izgubila Šleziju, ali je Marija Terezija sebi ipak osigurala vlast u Austriji. Kruna cara Svetog Rismkog Carstva data je zetu cara Leopolda I, Karlu Bavarskom. Time prvi put u stotinu godina car Svetog Rimskog Carstva nije bio Habsburg. Kao Karlo VII, izgubio je Bavarsku u ratu sa Marijom Terezijom i ubrzo potom umro. Njegov sin Maksimilijan priznao je Mariju Tereziju za vladaricu, a ona mu je u zamjenu vratila Bavarsku. Potom je za cara Svetog Rimskog Carstva izabran Franjo Stjepan Lotarinški, muž Marije Terezije, čime je ona postala carica.

Rat za austrijsko naslijeđe završen je Sporazumom iz Aix-la-Chapelle 1748. godine, i tek je time priznato Marijino Terezijino pravo da vlada Austrijom.

Reference

1. "Hrvatska pragmatička sankcija iz 1712. godine". Arhivirano s originala, 3. 12. 2010. Pristupljeno 4. 8. 2008.

Vanjski linkovi

• Tekst Pragmatičke sankcije na njemačkom jeziku Arhivirano 18. 10. 2008. na Wayback Machine
• Ključna zbivanja u hrvatskoj povijesti od 1527. do 1868. godine