Neionizirajuće zračenje
From Wikipedia, the free encyclopedia
Neionizirajuće zračenje ili neionizirajuća radijacija odnosi se na bilo koju vrstu elektromagnetnog zračenja koja ne posjeduje dovoljno energije po kvantu da može izazvati ionizaciju — odnosno da ukloni elektron iz atoma ili molekule.[1] Umjesto stvaranja iona prilikom prolaska kroz materiju, elektromagnetno zračenje ima dovoljno energije samo za ekscitaciju, odnosno prelazak elektrona na više energetsko stanje. Uočeni su različiti biološki efekti za različite vrste neionizirajućeg zračenja.[2][3]
Blisko ultraljubičasto, vidljivo, infracrveno, mikrovalno, radiotalasi i niskofrekventne RF (dugi talasi) su primjeri neionizirajućeg zračenja. Vidljivo i blisko ultraljubičasto zračenje mogu podstaći fotohemijske reakcije, ionizirati neke molekule ili ubrzati radikalske reakcije, kao npr. fotohemijsko starenje boja.[4] ili razlaganje aromatskih komponenata u pivu što dovodi do promjene okusa.[5] Sunčeva svjetlost koja dospije na Zemlju je velikim dijelom neionizirajuće zračenje, sa izuzetkom ultraljubičastog zračenja. Većina ionizirajućeg zračenja se filtrira preko Zemljine atmosfere. Statička polja nisu izvor zračenja.[3]