Infracrveno zračenje
Oblik elektromagnetnog zračenja / From Wikipedia, the free encyclopedia
Infracrveno zračenje ili infracrvena svjetlost (lat. infra = "ispod"; skraćenica IR od eng. infrared) jeste elektromagnetsko zračenje s talasnim dužinama većim od talasne dužine vidljive crvene svjetlosti, a manjim od talasne dužine radiotalasa. Stoga je nevidljiv ljudskom oku. To je raspon od približno 700 nm do 1 mm. Duže IR talasne dužine (30 μm-100 μm) su ponekad uključeni kao dio opsega terahercnog zračenja.[1]
Infracrveno zračenje ima široku primjenu. Vojska ga koristi za aktivno otkrivanje ciljeva u mraku. Termalno infracrveno zračenje koje emituju sva tijela zavisno od svoje temperature koristi se za pasivni nadzor prostora (alarmni uređaji), otkrivanje požara i u medicini. Blisko se infracrveno zračenje koristi u slobodnom prostoru za daljinsko upravljanje i komunikacije malog dometa, a kada ga se usmjeri pomoću svjetlovoda omogućuje vrlo brzi prijenos podataka i na veće udaljenosti.
Gotovo svo zračenje crnog tijela iz objekata blizu sobne temperature je na infracrvenim valnim dužinama. Kao oblik elektromagnetnog zračenja, IR širi energiju i zamah, vrši pritisak zračenja i ima svojstva koja odgovaraju i osobinama talasa i čestice, fotona.
Odavno je poznato da požar emituje nevidljivu toplotu; 1681. pionirski eksperimentator Edme Mariotte pokazao je da staklo, iako prozirno za sunčevu svjetlost, sprečava zračenje toplote.[2][3] Godine 1800. astronom Sir William Herschel je pomoću djelovanja na termometar otkrio da je infracrveno zračenje vrsta nevidljivog zračenja u spektru manje energije od crvene svjetlosti.[4] Nešto više od polovine Sunčeve energije je konačno, kroz Herschelove studije, došlo na Zemlju u obliku infracrvenog zračenja. Ravnoteža između apsorbovanog i emitovanog infracrvenog zračenja ima važan uticaj na klimu Zemlje.
Infracrveno zračenje emituju ili apsorbuju molekuli kada se menjaju rotaciono-vibracioni pokreti. On pobuđuje vibracione modove u molekuli kroz promjenu dipolnog momenta, što ga čini korisnim frekvencijskim opsegom za proučavanje ovih energetskih stanja za molekule odgovarajuće simetrije. Infracrvena spektroskopija ispituje apsorpciju i transmisiju fotona u infracrvenom opsegu.[5]
Infracrveno zračenje se koristi u industrijskim, naučnim, vojnim, komercijalnim i medicinskim aplikacijama. Uređaji za noćno osvjetljavanje koji koriste aktivno blisko infracrveno osvjetljenje omogućavaju posmatranje ljudi ili životinja bez otkrivanja posmatrača. Infracrvena astronomija koristi teleskope opremljene senzorima za prodiranje u prašnjave regije svemira kao što su molekularni oblaci, za otkrivanje objekata kao što su planete i za gledanje objekata sa visokim crvenim pomakom iz ranih dana svemira.[6] Infracrvene termalne kamere se koriste za otkrivanje gubitka toplote u izolovanim sistemima, za posmatranje promjene protoka krvi u koži i za otkrivanje pregrijavanja električnih komponenti.[7]
Vojne i civilne primjene uključuju sticanje ciljeva, nadzor, noćni vid, navođenje i praćenje. Ljudi na normalnoj tjelesnoj temperaturi zrače uglavnom na talasnim dužinama oko 10 μm (mikrometara). Nevojne namjene uključuju analizu toplotne efikasnosti, praćenje okoliša, inspekcije industrijskih objekata, detekciju rasta, daljinsko mjerenje temperature, bežičnu komunikaciju kratkog dometa, spektroskopiju i vremensku prognozu.