From Wikipedia, the free encyclopedia
Mišićne distrofije (MD) su genetički i klinički heterogena grupa rijetkih mišićnih poremećaja koje vremenom uzrokuju progresivnu slabost i slom skeletnih mišića.[1] Poremećaji se razlikuju u pogledu toga koji su mišići primarno pogođeni, stepenu slabosti, brzini pogoršanja i dobi kada simptomi počinju.[1] Neki tipovi povezani su i s problemima u drugim tjelesnim organima.[2]
Preko trideset različitih poremećaja klasificirani su kao mišićne distrofije.[1][2] Od njih, Duchenneova mišićna distrofija (DMD) čini približno 50% slučajeva i početak pogađa muškarce oko uzrasta od četiri godine.[1] Ostale relativno česte mišićne distrofije uključuju Beckerovu, facioscapulohumerusnu i miotonusnu distrofiju,[1], dok mišićna distrofija udovi-pojas i urođena mišićna distrofija pripadaju grupi od nekoliko genetičkih poremećaja, obično ultrararijetkih.
Mišićne distrofije uzrokovane su mutacijama u genima koji su uključeni u stvaranje mišićnih proteina.[2] Ove mutacije su ili naslijeđene od roditelja ili mogu se javiti spontano tokom rane embriogeneze.|[2] Mišićne distrofije mogu biti X-vezane recesivne, autosomno recesivne ili autosomno dominantne.[2] Dijagnoza često uključuje krvne testove i genetičko testiranje.[2]
Ne postoji lijek za bilo koji poremećaj iz grupe mišićnih distrofija.[1] U razvoju je nekoliko lijekova dizajniranih za rješavanje osnovnog uzroka, uključujući gensku terapiju i antisensne lijekove.[2] Ostali lijekovi koji se koriste uključuju steroide za usporavanje mišićne degeneracije, antikonvulzive za kontrolu napada i neke mišićne aktivnosti i imunosupresive za odgađanje oštećenja odumiranjem mišićnih ćelija.[1] Kod nekih simptoma mogu pomoći fizioterapija, pomagala i korektivna operacija,[1] dok je pomoćna ventilacija možda potrebna kod onih sa slabošću mišića za disanje.[2]
Ishodi ovise o specifičnoj tipu poremećaja.[1] Mnoge pogođene osobe na kraju će postati nesposobne za hodanje[2], a naročito je Duchenneova mišićna distrofija povezana sa skraćenim očekivanim životnim vijekom.
Znakovi i simptomi mišićne distrofije su:[3]
Ta stanja su uglavnom naslijeđena, a različite mišićne distrofije imaju različite obrasce nasljeđivanja. Osobe mogu naslijediti mišićne distrofije kao X-vezane, recesivne ili dominantne poremećaje. Nadalje, to može biti uzrokovano spontanom mutacijom, što znači greškom u replikaciji DNK i spontanim lezijama. Spontane lezije nastaju uslijed prirodnog oštećenja DNK, gdje su najčešće depurinacija i dezaminacija.[4][5]
Dijagnoza mišićne distrofije zasniva se na rezultatima biopsije mišića, povećane kreatin-fosfokinaze (CpK3), elektromiografije i genetičkog testiranja. Fizički pregled i anamneza pacijenta pomoći će ljekaru da odredi tip mišićne distrofije. Na određene mišićne grupe utiču različiti tipovi mišićne distrofije.[6]
Poremećaj | OMIM | Gen | Opis |
---|---|---|---|
Beckerova mišićna distrofija | OMIM: 300376 | DMD | Beckerova mišićna distrofija (BMD) je manje teška varijanta Duchenneove mišićne distrofije i uzrokovana je proizvodnjom krnjeg, ali djelomično funkcionalnog oblika distrofina.[7] Preživljavanje je obično do starosti i pogađa samo dječake (uz izuzetno rijetke izuzetke).[8] |
Kongenitalna mišićna distrofija | Multipla | Multipla | Dob početka je od rođenja, simptomi uključuju opću slabost mišića i moguće deformacije zglobova, bolest polahko napreduje i životni vijek se skraćuje.
Kongenitalna mišićna distrofija uključuje nekoliko poremećaja s nizom simptoma. Mišićna degeneracija može biti blaga ili ozbiljna. Problemi se mogu ograničiti na skeletne mišiće ili degeneracija mišića može biti uparena s efektima na mozak i druge organske sisteme. Nekoliko oblika urođenih mišićnih distrofija uzrokovano je nedostacima u proteinima za koje se smatra da imaju određenu vezu sa distrofin-glikoproteinskim kompleksom i vezama između mišićnih ćelija i njihove ćelijske strukture koja ih okružuje. Neki oblici urođene mišićne distrofije pokazuju ozbiljne malformacije mozga, kao što su lisencefalija i hidrocefalus.[7] |
Duchennova mišićna distrofija | OMIM: 310200 | DMD | Duchennova mišićna distrofija (DMD) najčešći je oblik mišićne distrofije u djetinjstvu; uglavnom pogađa samo dječake (uz izuzetno rijetke izuzetke), što postaje klinički vidljivo kada dijete počne hodati. Do 10. godine djetetu će trebati proteza za šetnju, a do 12. godine većina pacijenata više neće moći hodati.[9] Lifespans range from 15 to 45, though a few exceptions occur.[9] Researchers have identified the gene for the protein dystrophin, which, when absent, causes DMD.[10] Since the gene is on the X chromosome, this disorder affects primarily males, and females who are carriers have milder symptoms. Sporadic mutations in this gene occur frequently.[11]
Distrofin je dio složene strukture koja uključuje nekoliko drugih proteinskih komponenata. "Distrofin-glikoproteinski kompleks" pomaže usidrivanju strukturnog skeleta (citoskelet) unutar mišićnih ćelija, kroz vanjsku membranu (sarkolemu) svake ćelije, u tkivni okvir (vanćelijski matriks) koji okružuje svaku ćeliju. Zbog nedostataka na ovom sklopu, kontrakcija mišića dovodi do poremećaja vanjske membrane mišićnih ćelija i eventualnog slabljenja i trošenja mišića..[7] |
Distalna mišićna distrofija | OMIM: 254130 | DYSF | Dob početka distalnih mišićnih distrofija je oko 20. do 60. godine; simptomi uključuju slabost i trošenje mišića ruku, podlaktica i potkoljenica; napredak je spor i nije opasan po život.[12]
Miyoshijeva miopatija, jedna od distalnih mišićnih distrofija, uzrokuje početnu slabost mišića potkoljenice, a uzrokovana je oštećenjima istog gena, odgovornog za jedan oblik distrofije udova i pojasa.[7] |
Emery-Dreifussova mišićna distrofija | OMIM: 310300, OMIM: 181350 | EMD, LMNA | Emery-Dreifussova mišićna distrofija obično se javlja u djetinjstvu i ranim tinejdžerskim godinama, s kontrakturama. Klinički znacii uključuju mišićnu slabost i gubitak, počevši od distalnih mišića udova i napredujući tako da zahvataju mišiće udova i pojasa. Većina pacijenata pati i od srčanih defekata i aritmija.[13][14]
Tri podtipa Emery-Dreifuss MD razlikuju se po obrascu nasljeđivanja: X-vezano, autosomno dominantno i autosomno recesivno. X-vezani obrazac je najčešći. Svaki tip varira u prevalenciji i simptomima. Bolest je uzrokovana mutacijama gena LMNA, ili češće, gena EMD . Oba gena kodiraju proteinske komponente jedarne ovojnice. Međutim, kako ove mutacije uzrokuju patogenezu nije dobro poznato.[15] |
Facioskapulohumerusna mišićna distrofija | OMIM: 158900 | DUX4 | Facioskapulohumerusna mišićna distrofija (FSHD) uzrokuje progresivnu slabost, u početku u mišićima lica, ramena i nadlaktica. Često su pogođeni i dodatni mišići.[16] Symptoms usually manifest in adolescence.[7] Pogođene osobe mogu imati ozbiljnu invalidnost, a 20% ih treba invalidska kolica do 50. godine.[17] Obrazac nasljeđivanja je autosomno dominantno za najčešći podtip (FSHD1); 30% slučajeva uključuje spontane mutacije.[17] Čini se da su penetracija i ozbiljnost niže kod žena u odnosu na muškarce.[17][18]
Uzrok je depresija DUX4, koja počiva na dvije mutacije: jedna mutacija uzrokuje demetilaciju regije DUX4, omogućavajućitranskripciju DUX4 i još jedna mutacija koja formira poliadenilacijske sekvence, nizvodno od DUX4, omogućavajući stabilnost na iRNK DUX4, uz povećanu vjerovatnoću za translaciju.[17][19] |
Mišićna distrofija udovi-pojas | Multipla | Multipla | Mišićna distrofija udovi-pojas (LGMD) pogađa i dječake i djevojčice.[20] Svi LGMD-ovi pokazuju sličnu raspodjelu mišićne slabosti, koja pogađa i nadlaktice i noge. Identificirani su mnogi oblici LGMD, koji pokazuju različite obrasce nasljeđivanja (autosomno recesivni nasuprot autosomno dominantnim). U autosomnom recesivnom obrascu nasljeđivanja, osoba prima dvije kopije oštećenog gena, po jednu od svakog roditelja. Recesivni LGMD-ovi su češći od dominantnih i obično imaju početak u djetinjstvu ili tinejdžerstvu. Dominantni LGMD obično imaju prvu pojavu kod odraslih. Neki recesivni oblici povezani su s defektima u proteinima koji čine kompleks distrofin-glikoproteina.[7] Iako osoba normalno ima normalan život uz određenu pomoć, u nekim ekstremnim slučajevima, smrt od LGMD-a nastaje zbog kardioplićnih komplikacija.[21] |
Miotonusna mišićna distrofija | OMIM: 160900, OMIM: 602668 | DMPK, CNBP | Miotonusna mišićna distrofija je autosomno dominantno stanje koje se javlja sa miotonijom (odgođeno opuštanje mišića), uz gubitak i slabost mišića.[22] Miotonusna MD varira u težini i manifestacijama i utiče na mnoge tjelesne sisteme, pored skeletnih mišića, uključujući srce, endokrine organe i oči.[23]
Miotonusna MD tip 1 (DM1) najčešći je oblik mišićne distrofije kod odraslih. Rezultat je širenja kratkog (CTG) ponavljanja u DNK sekvenci gena protein-kinaze miotonusne distrofije. Miotonusna mišićna distrofija tipa 2 (DM2) rjeđa je i rezultat je ekspanzije CCTG ponavljanja u genu proteina 9 cinkovog prsta.[7] |
Okulofarinksna mišićna distrofija | OMIM: 164300 | PABPN1 | Okulofarinksna MD počinje u dobi od 40 do 70 godina; simptomi utiču na mišiće kapaka, lica i grla praćeni slabošću mišića karlice i ramena; pripisuje se ekspanziji kratkih ponavljanja u genomu koji regulira translaciju nekih gena u funkcionalne proteine.[7] |
Do danas ne postoji lijek za mišićnu distrofiju. U smislu upravljanja, preporučuju se izioterapija, radna terapija, ortotskaa intervencija (npr. ortoza gležnja i stopala), [24][25] a mogu biti od pomoći i logopedska i respiratorna terapija.[24] U održavanju mišićnog tonusa, mogu pomoć kortikosteroidi niskog intenziteta kao što su prednizon i deflazakort [26] U nekim slučajevima ortoza (ortopedski uređaji koji se koriste za podršku) možda će biti potrebna i korektivna ortopedska hirurgija za poboljšanje kvaliteta života.[2] The cardiac problems that occur with EDMD and myotonic muscular dystrophy may require a pacemaker.[27] Miotonija (odgođeno opuštanje mišića nakon jake kontrakcije), koja se javlja kod miotonusne mišićne distrofije može se liječiti lijekovima kao što je kinin.[28]
Radna terapija pomaže osobama koji boluju od MD-a da se uključe u svakodnevni život (kao što su samohranjenje i samopomoć) i aktivnosti u slobodno vrijeme na najnezavisnijoj mogućoj razini. To se može postići upotrebom adaptivne opreme ili tehnika za uštedu energije. Radna terapija može provesti promjene u čovjekovom okruženju, kod kuće ili na poslu, kako bi se povećala funkcija i dostupnost osobe; nadalje, bavi se psihosocijalnim promjenama i padom kognitivnih sposobnosti koji mogu pratiti MD, te pruža podršku i obrazovanje o bolesti u porodici pogođenih.[29]
Prognoza ovisi o pojedinačnom obliku MD. U nekim slučajevima, osoba s bolestima mišića postat će sve slabija do te mjere da skraćuje životni vijek zbog komplikacija srca i disanja. Međutim, neke bolesti mišića uopće ne utiču na očekivani životni vijek, a kontinuirano istraživanje pokušava pronaći lijekove i tretmane za usporavanje mišićnog slabljenja.[2]
Tokom 1860-ih opisi dječaka koji su postupno postajali sve slabiji, izgubili sposobnost hoda i umrli u ranoj dobi postali su sve istaknutiji u medicinskim časopisima. U narednoj deceniji,[30] Francuski neurolog Guillaume Duchenne dao je sveobuhvatan prikaz najčešćeg i najtežeg oblika bolesti, koji sada nosi njegovo ime – Duchennova MD.[31]
U 1966. američka organizacija Udruženje mišićne distrofije započela je svoj godišnji Jerry Lewis MDA Telethon, koji je vjerovatno učinio više za podizanje svijesti o mišićnoj distrofiji nego bilo koji drugi događaj ili inicijativa. Zagovornici prava osoba s invaliditetom, međutim, kritizirali su teleton zbog prikazivanja onih koji žive s tom bolešću kao da zaslužuju sažaljenje, a ne poštovanje.[32]
Dana 18. decembra 2001. u SAD-u potpisan je MD CARE Act; mijenja se Zakon o javnoj zdravstvenoj službi, kako bi se omogućilo istraživanje različitih mišićnih distrofija. Ovim zakonom je također uspostavljen Koordinacioni odbor za mišićnu distrofiju, koji pomaže usredotočenju istraživačkih napora putem koherentne strategije.[33][34]