Jorge Luis Borges
From Wikipedia, the free encyclopedia
From Wikipedia, the free encyclopedia
Jorge Luis Borges (
audio) (Buenos Aires, Argentina, 24. august 1899 - Geneva, Švicarska, 14. juni 1986),[1] argentinski pisac.
Jorge Luis Borges | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 24. august 1899. Buenos Aires, Argentina |
| Smrt | 14. juni 1986 (86 godina) Geneva, Švicarska |
Horhe Luis Borhes je rođen 1899. godine u Buenos Airesu, Argentina. Osnovno obrazovanje je stekao najvećim dijelom u kući, od roditelja i bake, Engleskinje. U toku Prvog svjetskog rata Borhesova porodica je putovala po Evropi, da bi se nastanili u Švicarskoj.
Godine 1961. privukao je međunarodnu pažnju kada je dobio prvu nagradu Formentor, koju je podijelio sa Samuelom Beckettom. Godine 1971. osvojio je Jerusalimsku nagradu. Njegova međunarodna reputacija učvršćena je 1960-ih, potpomognuta sve većim brojem prevoda na engleski, latinoameričkim bumom i uspjehom Sto godina samoće Garsije Markesa.[2] Svoje završno djelo, The Conspirators, posvetio je gradu Ženevi u Švicarskoj.[3] Pisac i esejista JM Coetzee je o njemu rekao: "On je, više od ikoga, obnovio jezik fikcije i tako otvorio put izuzetnoj generaciji špansko-američkih romanopisaca."[4]
Sa deset godina, Horhe Luis Borhes je preveo Srećnog princa Oskara Vajlda na španski. Objavljena je u lokalnom časopisu, ali Borgesovi prijatelji su mislili da je pravi autor njegov otac.[5] Borges Haslam je bio pravnik i nastavnik psihologije koji je gajio književne težnje. Borhes je rekao da je njegov otac "pokušao da postane pisac i nije uspio u pokušaju", uprkos opusu El caudillo iz 1921. Horhe Luis Borhes je napisao: "Kako su većina mojih ljudi bili vojnici i znao sam da to nikada neću biti, postidio sam se, prilično rano, što sam knjiška vrsta osobe, a ne čovjek od akcije." [6]
U Argentinu se vratio 1921. godine, a 1923. je počeo karijeru pisca.
Od prvog broja, Borges je bio stalni saradnik Sura, koji je 1931. osnovala Viktorija Okampo. Tada je to bio najvažniji argentinski književni časopis i pomogao je Borhesu da pronađe svoju slavu.[7] Okampo je Borhesa upoznao sa Adolfom Bioyom Casaresom, još jednom poznatom likom argentinske književnosti koji je trebao postati čest saradnik i blizak prijatelj. Zajedno su napisali niz djela, neka pod imenom H. Bustos Domecq, uključujući parodijske detektivske serije i fantastične priče. Tokom ovih godina, porodični prijatelj, Macedonio Fernández, postao je veoma uticajan na Borhesa. Njih dvojica bi vodili razgovore u kafićima, u seoskim domovima ili u Fernandezovom malom stanu u četvrti Balvanera. On se pojavljuje po imenu u Borgesovom Dijalogu o dijalogu,[8] u kojem njih dvojica raspravljaju o besmrtnosti duše.
Borhes je 1967. godine započeo petogodišnji period saradnje sa američkim prevodiocem Normanom Thomasom di Giovannijem, preko kojeg je postao poznatiji na engleskom govornom području.[9][10][11] Di Giovanni je tvrdio da je Borhesova popularnost posljedica njegovog pisanja s više jezika na umu i namjernog korištenja latinskih riječi kao mosta od španskog do engleskog.[12]
Umro je 1986. godine u Ženevi. Posebno je poznat po svojim kratkim pričama koje imaju metafizičke, fantastične osobine. Jedna je od glavnih spisateljskih ličnosti 20. vijeka.
Wardrip-Fruin i Montfort tvrde da je Borhes „možda bio najvažnija ličnost u književnosti na španskom jeziku od Servantesa. Očigledno je bio od ogromnog utjecaja, pisao je zamršene pjesme, kratke priče i eseje koji su instancirali koncepte vrtoglave moći." [13] Borhesov rad se poredi sa Homerovim i Miltonovim.[14] Zaista, kritičar Harold Bloom svrstava Borhesa među ključne ličnosti zapadnog književnog kanona.[15]
Makedonski književnik Vlado Urošević, dobar poznavalac Borhesa kaže: ”Doprinos Borhesa u razbijanju stvarnosne literature bio je ključan. Pitanje je da li bi postmoderne uopće bilo bez ovog pisca. Danas se Borhes možda manje čita, više djeluju poruke koje su drugi, kasniji pisci izvukli iz njegovog djela.”
U bosanskohercegovačkoj književnosti uticaj Borhesa se uočava kod Irfana Horozovića,[16] Dževada Karahasana, Mirka Kovača, Aleksandra Hemona i Karima Zaimovića.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
