Italijanski[1] jezik (italijanski: italiano ili lingua italiana) je romanski jezik koji govori oko 68 miliona ljudi[2], od kojih većina živi u Italiji. Standardni italijanski temelji se na firentinskom narječju, mada je općeprihvaćeno mišljenje da italijanski jezik vodi porijeklo iz Firenci obližnjeg grada Siene (Siena). Ima duple (ili duge) samoglasnike, kao latinski (za razliku od drugih romanskih jezika, kao francuski i španski). Kao kod drugih romanskih jezika, izuzev francuskog, naglasak riječi je različit. Italijanski se piše latinicom.
| Italijanski / talijanski Italiano | |
|---|---|
| Regije govorenja | Uglavnom Zapadna Evropa |
| Države govorenja | Italija i 29 drugih država |
| Jezička porodica |
|
| Broj govornika | 64 miliona kao maternji, preko 3 miliona kao drugi jezik |
| Službeni status | |
| Služben u | Evropska Unija, Italija, Švicarska, San Marino, Vatikan, Slovenija, Hrvatska, Suvereni malteški vojni red |
| Regulator(i) | Accademia della Crusca |
| Jezički kod | |
| ISO 639-1 | it |
| ISO 639-2 / 5 | ita |
| Također pogledajte: Jezik | Jezičke porodice | Spisak jezika | |
Italijanski je službeni jezik u Italiji i San Marinu, te u švicarskim kantonima Ticino i Grigioni. Italijanski je uz latinski drugi službeni jezik u Vatikanu, uz slovenski je služben i u slovenskim primorskim općinama Koper, Izola i Piran, te se uz hrvatski koristi i u Istri gdje živi italijanska manjina a također je i službeni jezik Suverenog malteškog vojnog reda. Dosta je raširen i među potomcima iseljenika u Luksemburgu, SAD-u i Australiji. Također je široko razumljiv i podučavan na Malti, gdje je bio jedan od službenih jezika do 1934. kad ga je zamijenio engleski. Mnogo manje se govori u bivšim afričkim kolonijama Italije, kao što su Somalija, Libija i Eritreja.
Italijanski je peti po redu jezik na svijetu koji se uči u školama (poslije engleskog, francuskog, španskog i njemačkog).
Italijanska abeceda ima 21 slovo. U usporedbi sa bosanskim, nedostaju j, k, č, š , ž, a dodano je slovo q. Kao u bosanskom, samoglasnici su a e i o u, a ostalo su suglasnici.
Neki italijanski fonemi se zapisuju drugačije nego u bosanskom jeziku, npr:
- đ = gi
- dz = z
- nj = gn
- gli = lj
Italijansko slovo c se čita k ili č. Ako slovo slijedi a o u ili suglasnik, onda je k. Ako slovo slijedi i ili e, onda se čita č. Kada hoćemo čitati k ispred i i e, moramo pisati chi ili che. To je jedina upotreba slova h u italijanskom jeziku. Obratno, kada hoćemo čitati ča čo ču, moramo pisati cia cio ciu. Potpuno jednako pravilo vrijedi za g, koje se ispred i i e pretvara u dž.
| pišemo. . . . . . . | čitamo |
|---|---|
| ca - ga | ka - ga |
| che - ghe | ke - ge |
| chi - ghi | ki - gi |
| co - go | ko - go |
| cu - gu | ku - gu |
| cia - gia | ća - đa |
| ce - ge | će - đe |
| ci - gi | ći - đi |
| cio - gio | ćo - đo |
| ciu - giu | ću - đu |
Italijansko slovo z se čita slično našem c, s tim da postoji malo razlika jer se prilikom izgovora jezik postavlja odmah iza dva prednja zuba, dok je pri izgovoru našeg slova "c" malo udaljeniji.
Italijansko slovo s se čita s u svim oblicima, osim između dva samoglasnika, kada se čita z (rosa čitaj roza).
Naš glas š se na italijanskom piše sci, sa sličnim pravilom koje vrijedi za k/č:
| pišemo | čitamo |
|---|---|
| scia | ša |
| sce | še |
| sci | ši |
| scio | šo |
| sciu | šu |
Slovo q stoji uvijek ispred u i samoglasnikom. Jedini mogući izuzeci su qua que qui quo, kad čitamo kuà kuè kuì kuò (nikada kva kve kvi kvo, premda bi nam to bilo lakše izgovoriti).
Morfosintaksa italijanskog jezika je općenito konformna modelu drugih italozapadnih jezika, sadržajući bogat vokabular sa sintaksom koja slijedi red subjekt – glagol – objekt. Imenice ne predstavljaju deklinacije po padežima za razliku od bosanskog jezika. Italijanski jezik opisuje dva roda, odnosno muški i ženski rod, te dva broja tj. jedninu i množinu. Glagoli se konjugiraju po načinu (indicativo, congiuntivo, condizionale, imperativo, infinito, participio e gerundio), vremenu (presente, imperfetto, passato remoto, futuro, passato prossimo, trapassato prossimo, futuro anteriore, trapassato remoto), diatezi (attiva, passiva, riflessiva), licu i broju (čak i u prošlom participu). Kao i na drugim italozapadnim jezicima često se primijećuje sintaksa rečenice bez ličnih zamjenica jer sama glagolska konjugacija odražava prirodu lične zamjenice. Za razliku od drugih zapadnih romanskih jezika (španski, francuski, itd.) koji određuju množinu dodavajući sufiks -s jednini, italijanski je određuje promjenom posljednjeg glasa jednine.[3]
Naglasak
Kada je u italijanskom naglasak (accento) na zadnjem slogu, nalazi se na zadnjem samoglasniku, i treba ga označiti s kvačicom suprotno od ć (à,è,ì,ò,ù). U sredini riječi naglasak ne pišemo.
Važno mjesto u italijanskom jeziku ima apostrof "'" (apostrofo), koji nadomješta ispuštene samoglasnike na kraju riječi. Tako naprimjer ne smijemo pisati quella amica (= ova prijateljica), nego quell'amica; upotreba apostrofa je obavezna.
Član
Član (articolo) je promjenjiva vrsta riječi koja stoji uz imenicu i prati njen rod i broj, i koja ne postoji u bosanskom jeziku. Član može biti određeni ili neodređeni. Određeni član (il" za muški rod) i ( "la za ženski rod) obično prevodimo sa taj-to, a neodređeni (un, una) sa neki-neka. Primjer: il cavallo znači taj konj ili konj, o kojem govorimo; un cavallo je neki konj ili konj, o kojem nemamo podataka. Osim muškog člana "il" postoji još i član "lo" koji je stavlja ispred svih riječi muškog roda koje počinje sa slovom "s" iza kojeg slijedi suglasnik (primjer "lo scolaro" - učenik) i sa slovom "z" ("lo zaino" - ruksak).[4]
Rasprostranjenost u Evropskoj Uniji
Eurobarometar, periodični statistički upitnik Evropske Komisije procjenjuje da je italijanski maternji jezik za 13% stanovnika Evropske Unije te ga stavlja na drugo mjesto po broju govornika (zajedno sa engleskim jezikom), poslije njemačkog jezika. Uzimajući u obzir ukupan broj govornika (oni koji govore italijanski kao maternji jezik i oni koji ga govore kao drugi jezik) ovom procentu se treba dodati 3% , te ista studija procjenjuje ukupan broj govornika italijanskog na 72 miliona osoba u Evropskoj Uniji. Studija je obavljena po prvi put 2006. godine[5], a isti rezultat je potvrđen istraživanjima Eurobarometra iz 2012. godine[6].
Italijanski u Italiji
Italijanskim jezikom govori velika većina stanovnika Italije. Osim toga ovim jezikom se koriste različite starosne skupine u svim komunikacijskim sredinama, kako neformalnim (komunikacija unutar porodice i prijatelja) tako i formalnim (javni razgovori i službeni dokumenti).
.svg)
U neformanoj komunikaciji (ponekad i u formalnoj) u različitim geografskim sredinama i starosnoj dobi korištenje italijanskog jezika se miješa sa korištenjem dijalekata, regionalnih jezika te također sa jezicima nacionalnih manjina. Stoga u svim razmatranjima prirode današnjeg italijanskog jezika treba imati u vidu heterogenost govornog jezika tj. prisustvo dijalekata koji su prevalentno vezani za geografsko područje regija današnje Italije. Heterogenost govornog jezika stoga je proizvod historijsko-političkih razlika koje su prisutne na Apeninskom poluostrvu.
Prema ispitivanjima "ISTAT" iz 2006. godine, uzimajući u obzir 24.000 porodica u Italiji (što pretpostavlja okvirno 54.000 ispitanika), 72,8% ispitanika je izjavilo da koristi "samo ili većinom" italijanski jezik u razgovorima sa individuama izvan vlastite porodice, dok je 19% ispitanika izjavilo da govori "italijanskim jezikom i lokalnim dijalektom". U istoj studiji italijanskog Instituta za statistiku 5,4% ispitanika izjavilo je da govori "samo ili većinom" lokalnim dijalektom italijanskog jezika, te je naposljetku 1,5% ispitanika izjavilo da u komunikaciji sa osobama izvan porodice koristi "drugi jezik/jezike". Treba uzeti u obzir da je suma četiri gore navedena odgovora iz studije jednaka 98,7% te da se 1,3% ispitanika nisu izjasnili.[7]
Rasprostranjenost i svakodnevno korištenje regionalnih dijalekata je također u funkciji regionalnog porijekla govornika prema istraživanju nacionalnog Instituta za statistiku - ISTAT.[8]
Italijanski u Švicarskoj
Italijanski je jedan od četiri službena jezika Švicarske. Prema popisu stanovništva iz 2013. godine italijanskim kao maternjim jezikom govori preko 600.000 stanovnika, odnosno 8.3% ukupnog stanovništva. Od gore navedene brojke ukupnog stanovništva koje govori italijanski kao maternji jezik većina jesu stanovnici Kantona Ticino, gdje je italijanski ne samo jedini službeni jezik, već i maternji jezk za 87,7% populacije. Važnost italijanskog jezika je prepoznata već u prvom ustavu iz 1848. godine (prvi ustav koji definiše Švicarsku kao federalnu državu) time što je prema članu 4. ustava navedeno: "Službeni jezici su njemački, francuski, italijanski i retoromanski jezik".
Italijanski u Hrvatskoj
Italijanski je jedan od službenih jezika Istarske regije (Regione Istriana) kojim se koristi 7,69% stanovništva kao maternjim jezikom prema podacima popisa stanovništva iz 2001. godine. Prema podacima Istarskog demokratskog sabora i studije Ethnologue-a italijanskim govori najmanje 25% stanovništva Istre.[9]
U Istri, Rijeci i Dalmaciji kao rezultat rezultat historijskog prisustva prvo Mletačke republike, potom i same Italije sve do Osimskog ugovora iz 1975. godine italijanski je prisutan ne samo kao jezik istoimene nacionalne manjine, već i kao jezik kulture, školstva, sa ustavnim garancijama.
Krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka Institut Italijanske Enciklopedija (l'Istituto dell'Enciclopedia Italiana) je zadužio Injacija Baldeli (Ignazio Baldelli) da sačini prvu studiju glede razloga koji motivišu javnost za učenjem italijanskog jezika. Studija je pokazala postojanje dva principijelna razloga, tj. prestiž italijanske kulture, te italijansko porijeklo. Ista studija je također procijenila broj ljudi koji uče italijanski jezik na više od 700.000, od kojih žene čine dvije trećine, te od ukupnog broja osoba 70% čine učenici i studenti a ostatak većinom zaposleni.[10]
Na inicijativu Ministarstva Vanjskih Poslova R. Italije 21. i 22. oktobra 2014. godine u Firenci se održala konferencija pod nazivom „ Stanje italijanskog jezika u svijetu“, da bi se karakterizirala trenutna situacija i definisala buduća strategija za širenje prisustva italijanskog jezika na globalnom nivou. Rezultat ove konferencije je knjiga pod nazivom „Italijanski u svijetu koji se mijenja“ koja procjenjuje broj učenika italijanskog jezika kao stranog jezika na preko milion osoba, sa najvećim brojem u Njemačkoj (244.000), Australiji (203.000) te Sjedinjenim Američkim Državama (145.000). Naredna konferencija sa istom tematikom se održala u Firenci 17. i 18. oktobra 2016. godine.[11]
- Giosuè Carducci (1906. godine Italija)
- Grazia Deledda (1926. godine, Italija)
- Luigi Pirandello (1934. godine, Italija)
- Salvatore Quasimodo (1959. godine, Italija)
- Eugenio Montale (1975. godine, Italija)
- Dario Fo (1997. godine, Italija)[12]
- Simone, Raffaele (2010). Enciclopedia dell'italiano. Treccani.
- Palermo, Massimo (2015). Linguistica italiana. Il Mulino. ISBN 9788815258847.
- Berloco, Fabrizio (2018). The Big Book of Italian Verbs: 900 Fully Conjugated Verbs in All Tenses. With IPA Transcription, 2nd Edition. Lengu. ISBN 9788894034813.
- Diadori, Pierangela; Palermo, Massimo; Troncarelli, Donatella (2009). Manuale di didattica dell'italiano L2. ISBN 9788855701945
Wikiwand in your browser!
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
