Hvarsko-lisičićka kultura
From Wikipedia, the free encyclopedia
Hvarsko-lisičićka kultura je kulturna grupa iz vremena mlađeg neolita u periodu 4.200-3.500. godine pne,[1] nastala na području istočnog Jadrana.[2] Ime je dobila po dva najznačajnija nalazišta, Grapčeva špilja na Hvaru i Lisičiči kod Konjica. Dvojni naziv se koristi da bi se naznačile dvije zone ove civilizacije, sa nekim međusobnim razlikama.
Hvarska kultura, koja je djelimično naslijedila i smijenila Danilsku kulturu prvobitno je otkrivena na otoku Hvaru u Grapčevoj špilji, ali su uskoro nalazišta ove kulture otkivena na cijelom potezu od tršćanskog zaljeva do južnodalmatinskih otoka pa i u kontinentalnim kajevima (dolina Neretve i Lika). Zbog toga se uslovno dijeli na nekoliko varijanti:[3]
- na srednjodalmatinskim otocima je klasična hvarska kultura (Grapčeva, Bablja i Markova špilja na Hvaru, Gambera i Rača špilja na Lastovu, Vela i Jakasova špilja na Korčuli)
- u Hercegovini, u dolini Neretve, egzistira lisičićka varijanta (Lisičići, Zelena pećina, Ravlića pećina, zatim Čaire, Hateljska pećina, Lazaruša i Jejinovača kod Stoca, pa Vukova njiva i Žukovička pećina kod Posušja i Popov do kod Goražda kao najudaljenije nalazište ove kulture.)[4]
- u sjevemoj Dalmaciji je prisutna Smilčićka varijanta
- zasebnu varijantu čine nalazi u Istri i hrvatskom primorju
Mlađi neolit na teritoriji doline Neretve, prvenstveno na njenoj zapadnoj strani, ne samo da je usklađen sa razvojem na obali Jadrana, već i obogaćuje ukupan izraz ove kulture, pa u u bosanskohercegovačkoj literaturi nosi naziv Hvarsko - lisičićka kultura.