From Wikipedia, the free encyclopedia
Haške konvencije iz 1899. i 1907. su niz međunarodnih sporazuma i deklaracija dogovorenih na dvije međunarodne mirovne konferencije u Den Haagu, Holandija. Uz Ženevske konvencije, Haške konvencije bile su među prvim formalnim izjavama zakona o ratu i ratnim zločinima u tijelu sekularnog međunarodnog prava. Treća konferencija bila je planirana za 1914. i kasnije pomjerena za 1915., ali nije održana zbog početka Prvog svjetskog rata.[1]
Haške konvencije iz 1899. i 1907. godine bile su prvi multilateralni sporazumi koji su se bavili vođenjem ratovanja i uglavnom su bili zasnovani na Lieberovom kodeksu, koji je potpisao i izdao američki predsjednik Abraham Lincoln snagama Unije Sjedinjenih Država 24. aprila 1863. tokom američkog građanskog rata. Lieberov kodeks je bio prvi zvanični sveobuhvatni kodifikovani zakon koji je postavio propise za ponašanje u vremenima vanrednog stanja; zaštita civila i civilne imovine i kažnjavanje prekršaja; dezerterstvo, ratni zarobljenici, taoci i pljačka; gerilska borba; špijuni; primirja i razmjena zarobljenika; uslovno otpuštanje bivših pobunjeničkih trupa; uslove bilo kakvog primirja i poštovanje ljudskog života; ubistva i ubistva vojnika ili građana na neprijateljskoj teritoriji; i status pojedinaca uključenih u stanje građanskog rata protiv vlade.
Kao takav, zakonik se smatrao najboljim sažetkom prvih običajnih zakona i običaja ratovanja u 19. vijeku. To su pozdravile i usvojile vojne ustanove drugih naroda. Briselska deklaracija iz 1874. godine, koju nikada nisu usvojile sve velike nacije, navodi 56 članova koji su crpili inspiraciju iz Lieberovog kodeksa.[2] Veliki dio propisa u Haškim konvencijama preuzet je iz Lieberovog kodeksa.[3][4][5][6][7]
Obje konferencije uključivale su pregovore o razoružanju, ratnim zakonima i ratnim zločinima. Veliki napor na obje konferencije bilo je stvaranje obavezujućeg međunarodnog suda za prinudnu arbitražu za rješavanje međunarodnih sporova, što se smatralo neophodnim da zamijeni instituciju rata.
Ovaj pokušaj je propao na obje konferencije. Umjesto toga, osnovan je dobrovoljni forum za arbitražu, Stalni arbitražni sud. Većina prisutnih zemalja, uključujući Sjedinjene Države, Veliku Britaniju, Rusiju, Francusku, Kinu i Perziju, zalagala se za proces obavezujuće međunarodne arbitraže, ali je na tu odredbu stavilo veto nekoliko zemalja, na čelu s Njemačko Carstvo.
Prva haška konferencija organizovana je na prijedlog ruskog cara Nikole II, 24. augusta 1898. godine.[8] Nikola i grof Mihail Nikolajevič Muravjov, njegov ministar vanjskih poslova, bili su ključni u pokretanju konferencije. Konferencija je otvorena 18. maja 1899. godine, na Carev rođendan. Sporazumi, deklaracije i završni akt konferencije potpisani su 29. jula te godine, a stupili su na snagu 4. septembra 1900. Ono što se naziva Haškom konvencijom iz 1899. sastojalo se od tri glavna sporazuma i tri dodatne deklaracije:
(I): Konvencija za pacifičko rješavanje međunarodnih sporova[9]
Ova konvencija je uključivala stvaranje Stalnog arbitražnog suda, koji postoji do danas. Odeljak su ratifikovale sve velike sile i mnoge manje sile – ukupno 26 potpisnica, uključujući Austro-Ugarsku, Belgiju, Bugarsku, Kinu, Dansku, Njemačku, Francusku, Grčku, Italiju, Japan, Luksemburg, Meksiko, Crnu Goru, Holandiju, Osmanlijsko Carstvo, Perzija, Portugal, Rumunija, Rusija, Srbija, Sijam, Španija, Švedska i Norveška, Švicarska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države.[10]
(II): Konvencija o zakonima i običajima ratovanja na kopnu Ova obimna konvencija sadrži zakone koji će se koristiti u svim ratovima na kopnu između potpisnika. On precizira postupanje prema ratnim zarobljenicima, uključuje odredbe Ženevske konvencije iz 1864. o liječenju ranjenika i zabranjuje upotrebu otrova, ubijanje neprijateljskih boraca koji su se predali, pljačku grada ili mjesta i napad ili bombardovanje nebranjenih gradova ili naselja. Stanovnici okupiranih teritorija ne mogu biti prisiljeni na vojnu službu protiv vlastite zemlje, a kolektivno kažnjavanje je zabranjeno. Odjeljak su potpisale sve gore navedene velike sile osim Kine.[11] (III): Konvencija o prilagođavanju pomorskom ratovanju principa Ženevske konvencije od 22. avgusta 1864. Ova konvencija predviđa zaštitu obilježenih bolničkih brodova i zahtijeva od njih liječenje ranjenih i brodolomaca svih zaraćenih strana, ratificirale su ga sve velike sile.[12]
(IV. 1): Deklaracija o zabrani ispuštanja projektila i eksploziva iz balona ili drugim novim analognim metodama Ova deklaracija predviđa da se u periodu od pet godina, u bilo kom ratu između sila potpisnica, ne ispaljuju projektili ili eksplozivi iz balona, "ili drugim novim metodama slične prirode". Deklaraciju su ratificirale sve gore navedene velike sile, osim Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država.[13]
(IV. 2): Deklaracija o zabrani upotrebe projektila sa jedinim ciljem za širenje zagušljivih otrovnih plinova U ovoj deklaraciji se navodi da će se, u svakom ratu između sila potpisnica, strane suzdržavati od upotrebe projektila "čiji je jedini cilj širenje zagušljivih ili štetnih gasova". Ratificirale sve velike sile, osim Sjedinjenih Država.[14]
(IV. 3): Deklaracija o zabrani upotrebe metaka koji se mogu lako proširiti ili promijeniti svoj oblik unutar ljudskog tijela, kao što su meci s tvrdim omotom koji ne pokrivaju u potpunosti jezgro ili koji sadrže udubljenja U ovoj deklaraciji se navodi da će se u svakom ratu između država potpisnica strane uzdržavati od upotrebe "metaka koji se lako šire ili spljoštavaju u ljudskom tijelu". Ovo je direktno zabranilo metke sa mekim vrhom (koji su imali djelomični metalni omotač i otvoren vrh) i metke s "ukrštenim vrhom" (koji su imali urez u obliku križa na vrhu kako bi pomogli u ekspanziji, nazvani "dum dum" od Duma Dum Arsenal u Indiji). Ratificirale su ga sve velike sile, osim Sjedinjenih Država.[15]
.png)
Druga Haška konferencija, 1907. godine, rezultirala je konvencijama koje su sadržavale samo nekoliko značajnih pomaka u odnosu na Konvenciju iz 1899. godine. Međutim, susret velikih sila je predočio pokušaje međunarodne saradnje kasnije 20. vijeka.
Druga konferencija je sazvana na prijedlog američkog predsjednika Theodore Roosevelt 1904. godine. Odgođena je zbog rata između Rusije i Japana. Druga mirovna konferencija održana je od 15. juna do 18. oktobra 1907. Namjera konferencije bila je proširenje Haške konvencije iz 1899. modificiranjem nekih dijelova i dodavanjem novih tema; Konferencija iz 1907. imala je povećan fokus na pomorskom ratovanju.[16]
Britanci su pokušali osigurati ograničenje naoružanja, ali su ti napori poraženi od strane drugih sila, predvođenih Njemačkom, koja se plašila britanskog pokušaja da zaustavi rast njemačke flote. Kako je Britanija imala najveću svjetsku mornaricu, ograničenja za pomorsko širenje očuvala bi tu dominantnu poziciju. Njemačka je također odbila prijedloge za prinudnu arbitražu. Međutim, konferencija je proširila mašineriju za dobrovoljnu arbitražu i uspostavila konvencije koje regulišu naplatu dugova, pravila ratovanja i prava i obaveze neutralnih država.
Sporazumi, deklaracije i završni akt Druge konferencije potpisani su 18. oktobra 1907. godine; stupile su na snagu 26. januara 1910. Konvencija iz 1907. se sastoji od trinaest ugovora – od kojih je dvanaest ratifikovano i stupilo na snagu – i jedne deklaracije:
(I): Konvencija za pacifičko rješavanje međunarodnih sporova[17]
Ova konvencija potvrđuje i proširuje Konvenciju (I) iz 1899. Od februara 2017., ova konvencija je na snazi za 102 države,[18] a 116 država je ratificiralo jednu ili obje Konvencije iz 1907. i Konvenciju iz 1899. (I), koji su zajedno osnivački dokumenti Stalnog arbitražnog suda.[19]
(II): Konvencija o poštivanju ograničenja upotrebe sile za naplatu dugova po ugovoru[20]
(III): Konvencija o otvaranju neprijateljstava[21]
Ova konvencija utvrđuje prihvaćenu proceduru za državu koja objavljuje rat.
(IV): Konvencija o poštovanju zakona i običaja ratovanja na kopnu
Ova konvencija potvrđuje, uz manje izmjene, odredbe Konvencije (II) iz 1899. godine. Ratificirale su je sve velike sile.[22]
(V): Konvencija o pravima i dužnostima neutralnih sila i osoba u slučaju rata na kopnu[23] (VI): Konvencija o pravnom položaju neprijateljskih trgovačkih brodova na početku neprijateljstava[24]
(VII): Konvencija o pretvaranju trgovačkih brodova u ratne[25]
(VIII): Konvencija o postavljanju automatskih podmorskih kontaktnih mina[26]
(IX): Konvencija o bombardovanju pomorskih snaga u vrijeme rata[27]
(X): Konvencija o prilagođavanju pomorskom ratovanju principa Ženevske konvencije (od 6. jula 1906.)
Ova konvencija je ažurirala Konvenciju (III) iz 1899. kako bi odražavala izmjene i dopune Ženevske konvencije iz 1864. godine. Konvenciju (X) ratificirale su sve veće države osim Britanije.[28] Kasnije je zamijenjena Drugom Ženevskom konvencijom.
(XI): Konvencija o određenim ograničenjima u pogledu ostvarivanja prava na zarobljavanje u pomorskom ratu[29]
(XII): Konvencija o osnivanju Međunarodnog suda za nagradu
Ova konvencija bi uspostavila Međunarodni sud za nagradu za rješavanje suprotstavljenih zahtjeva u vezi sa zarobljenim brodovima tokom rata. To je jedina konvencija koja nikada nije stupila na snagu. Ratificirala ga je samo Nikaragva.[30]
(XIII): Konvencija o pravima i dužnostima neutralnih sila u pomorskom ratu[31]
(XIV): Deklaracija o zabrani ispuštanja projektila i eksploziva iz balona
Ova deklaracija je proširila odredbe Deklaracije (IV,1) iz 1899. godine do završetka planirane Treće mirovne konferencije (koja nikada nije održana). Među velikim silama, ovo su ratificirale samo Kina, Britanija i Sjedinjene Države.[32]
Brazilsku delegaciju je predvodio Ruy Barbosa, čiji doprinosi danas neki analitičari smatraju ključnim za odbranu principa pravne jednakosti nacija.[33] Britansku delegaciju činili su Sir Edward Fry, Sir Ernest Satow, 11. Lord Reay (Donald James Mackay) i Sir Henry Howard kao delegati i Eyre Crowe kao tehnički delegat.[34] Rusku delegaciju je predvodio Friedrich Martens. Urugvajsku delegaciju je predvodio José Batlle y Ordóñez, branilac ideje prinudne arbitraže.
Sa Louis Renaultom i Léonom Bourgeoisom, Paul Henri d'Estournelles de Constant bio je član francuske delegacije za 1899. i 1907. delegaciju. Kasnije je dobio Nobelovu nagradu za mir 1909. za svoje napore. Predstavnik SAD-a, u rangu ambasadora, bio je bivši predsjednik Američke advokatske komore U. M. Rose. Predstavnik kineskog carstva bio je Lu Zhengxiang, koji će postati premijer Republike Kine 1912.
Iako se o njemu ne pregovara u Hagu, Ženevski protokol uz Haške konvencije smatra se dodatkom konvencijama. Potpisan 17. juna 1925. i koji je stupio na snagu 8. februara 1928., njegov jedinstveni član trajno zabranjuje upotrebu svih oblika hemijskog i biološkog ratovanja. Protokol je proizašao iz sve većeg negodovanja javnosti protiv hemijskog rata nakon upotrebe iperita i sličnih agenasa u Prvom svjetskom ratu, te straha da bi hemijski i biološki rat mogao dovesti do užasnih posljedica u svakom budućem ratu. Protokol je od tada proširen Konvencijom o biološkom oružju (1972) i Konvencijom o hemijskom oružju (1993).
Mnoga pravila utvrđena Haškim konvencijama su prekršena u Prvom svjetskom ratu. Njemačka invazija na Belgiju, na primjer, bila je kršenje Konvencije (III) iz 1907. godine, koja kaže da neprijateljstva ne smiju započeti bez eksplicitnog upozorenja.[35] Otrovni gas su uvodile i koristile sve glavne zaraćene strane tokom čitavog rata, kršeći Deklaraciju (IV, 2) iz 1899. i Konvenciju (IV) iz 1907. godine, koje su izričito zabranjivale upotrebu "otrova ili otrovanog oružja".[36]
Pišući 1918. godine, njemački stručnjak za međunarodno pravo i neo-kantovski pacifista Walther Schücking nazvao je skupštine "međunarodnom unijom haških konferencija". Schücking je haške konferencije vidio kao jezgro buduće međunarodne federacije koja će se sastajati u redovnim intervalima kako bi ostvarila pravdu i razvila međunarodnopravne procedure za mirno rješavanje sporova, tvrdeći da je "definitivna politička unija država svijeta uspostavljena stvoreno sa Prvom i Drugom konferencijom".[37]
Nakon Drugog svjetskog rata, sudije vojnog suda za suđenje njemačkim glavnim ratnim zločincima na suđenjima u Nürnbergu utvrdile su da su do 1939. pravila utvrđena Haškom konvencijom iz 1907. priznata od strane svih civiliziranih naroda i smatrana su deklarativnim zakonima. i običaji ratovanja. Prema ovoj poslijeratnoj odluci, država nije morala ratifikovati Hašku konvenciju iz 1907. da bi bila obavezna za njihovo sprovođenje.[38]
Iako je njihov sadržaj u velikoj mjeri zamijenjen drugim ugovorima, Haške konvencije iz 1899. i 1907. i dalje ostaju simboli potrebe za ograničenjima rata i poželjnosti njegovog potpunog izbjegavanja. Od 2000. godine Konvenciju (I) iz 1907. o pacifičkom rješavanju međunarodnih sporova ratificiralo je još 20 država.[18]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
