El-Gazali
perzijski sunitski učenjak i mistik (1058–1111) / From Wikipedia, the free encyclopedia
Ebu Hāmid Muhammad ibn Muhammad el-Gazālī (5. juli 1057-19 decembar 1111) (arapski: أَبُو حَامِدٍ مُحَمَّدُ بْنُ مُحَمَّدٍ ٱلطُّوسِيُّ ٱلْغَزَّالِيُّ),[1] poznat i kao Algazel[2] u srednjevjekovnoj Evropi. Rodio se u Tusu, perzijskoj proviniciji (današnji Iran) Bio je sunitski polimatičar.[3][4][5][6][7] Jedan je od najistaknutijih i najuticajnijih pravnika, pravnih teoretičara, muftija, filozofa, teologa, logičara i mistika u islamskoj historiji.[8][9][10][11]
Smatra se mudžadidom iz 11. stoljeća,[12][13] obnoviteljem vjere koji se, prema proročkom hadisu, pojavljuje jednom u 100 godina da bi obnovio vjeru muslimanske zajednice.[14][15][16] El-Gazalijeva djela su bila toliko cijenjena od strane njegovih savremenika da mu je dodijeljena počasna titula "Dokaz islama" (Ḥujjat al-Islām).[17] El-Gazali je bio istaknuti mudžtehid u šafijskoj školi prava.[18]
Veliki dio El-Ghazalijevog rada proizašao je iz njegovih duhovnih kriza nakon njegovog imenovanja za šefa Univerziteta Nizzamiyya u Bagdadu – što je bila najprestižnija akademska pozicija u muslimanskom svijetu u to vrijeme.[19][20] To je dovelo do njegovog konačnog nestanka iz muslimanskog svijeta na više od 10 godina, shvativši da je izabrao put statusa i ega umjesto Boga.[21][22] U tom periodu napisana su mnoga njegova najveća djela.[21] Vjerovao je da je islamska duhovna tradicija zamrla i da su duhovne nauke koje je podučavala prva generacija muslimana zaboravljene.[23] Ovo vjerovanje ga je navelo da napiše svoj magnum opus pod naslovom Iḥyā’ ‘ulūm ad-dīn ("Oživljavanje religijske naukw").[24] Među njegovim drugim djelima, Tahāfut al-Falāsifa ("Nekoherentnost filozofa") je orijentir u historiji filozofije, jer unapređuje kritiku aristotelovske nauke razvijene kasnije u Evropi u 14. vijeku.[11]