From Wikipedia, the free encyclopedia
Dermatoglifika (od grč. δέρμα – derma = koža + γλύφω – glif = rezbarenje, urezivanje) je naučno istraživanje otisaka prstiju, za razliku od površno sličnih pseudonaučnih „gledanja u dlan“ (hiromantija).
Dermatoglifi se također odnose na stvaranje prirodnih grebenova i njihovih konfiguracija na određenim dijelovima tijela, kao što su dlanovi, prsti (šake i nožni) i tabani. Ovo su područja na kojima dlaka obično ne raste, a ti grebeni omogućavaju pojačanje poluge pri skupljanju predmeta ili bosonogom hodanju. Istovremeno, imaju značajnu ulogu u amortizaciji pritiska na tvrdu površinu i u funkcioniranju čula dodira.
Kod ljudskog embriona počinju se diferencirati u šestoj i sedmoj sedmici intrauterinog života, na određenim područjima dlanova i tabana, a potpuno se oformljuju u 21. sedmici plodonošenja. Između ostalog, kao fenomen koji prati rast i diferencijaciju i ukupni razvoj, oni mogu biti i pokazatelji zbivanja u ranom intrauterinom dobu. To im daje posebnu važnost u studijama razvojne morfologije i medicinske patologije. Izvorno formirani dermatoglifi ostaju nepromijenjeni tokom cijelog života, jer nisu podložni uticajima vanjskih faktora, izuzev traumatskih oštećenja. Ta pojava i njihova individualno-ekskluzivna specifičnost, odavno su im dali značaj osnovnog pokazatelja za utvrdjivanje identiteta (jer se čak i monozigotni blizanci po nekim detaljima njihove konfiguracije međusobno razlikuju). Ipak, zbog visoke intraparske korelacije upotrebljavaju se i kao jedna od dodatnih metoda za određivanje zigotnosti. Genealoške studije su takođe dokazale primjenljivost izučavanja dermatoglifa u određivanju konsagviniteta (krvnog srodstva) i roditeljstva. Populacijske studije pokazuju da određena svojstva dermatoglifa mogu biti jedan od genetičkih markera u proučavanju međupopulacijskih sličnosti i razlika odnosno njihovih mogućih faktora.
Rezultati populacijskogenetičkih istraživanja dermatoglifa na blizancima, kojima su obuhvaćene familije sa hromosomskim anomalijama, pokazuju da se najvjerojatnije radi o poligenskom svojstvu, pri čemu u adiciji efekata gena sa više lokusa nema dominacije. Genetička analiza dermatoglifa otežana je zbog varijabilnosti u konfiguraciji papilarnih linija i njihovih svojstava, kako međuindividualno, tako i po pojedinim ekstremitetima i prstima iste osobe.
Područja kože sa epidermskim grebenom nemaju dlaka ni žlijezda lojnica, ali posjeduju niz znojnih žlijezda, čiji se izvodni kanali otvaraju duž grebenova. Posmatranjem male površine dlana, mogu se uočiti nizovi paralelnih grebenova u kojima se uočavaju promjene njihovog smjera. Osobine dermatoglifa jednog malog područja zovu se mimitije, a čine ih: otok, kratki greben, prsten (zaton), češljasta formacija i završetak epidermnog grebena. Između epidermskih grebenova mogu se vidjeti uske strukture, koje samo rijetko mogu imati pore; to su sekundarni grebenovi i izostavljaju se pri brojanju (sem ako nemaju pore). O šarama dermatoglifa govori se u slučajevima diskontinuiteta paralelnog toka epidermalnih grebenova.
U izvještaju iz 2009. Nacionalna akademija nauka SAD ispitivala je naučnu osnovu koja se temelji na dermatoglifima zbog oslanjanja discipline na subjektivne usporedbe umjesto na zaključke iz naučnog metoda.[1]
Početak naučnog proučavanja papilarnih grebena ruku i nogu označen je radom Jana Evangelistea Purkyněa, 1823.[2] Do 1858. godine Sir William Herschel, drugi Baronet, dok je bio u Indiji, postao je prvi Europljanin koji je shvatio vrijednost otisaka prstiju za identifikaciju. Sir Francis Galton proveo je opsežno istraživanje važnosti uzoraka kožnih i grebenih pokazujući njihovu postojanost i napredujući u nauci o identifikaciji otisaka prstiju u svojoj knjizi „Otisci prstiju“ (Fingerprints) iz 1892. godine.
U 1893., Sir Edward Henry objavljuje je knjigu Klasifikacija i upotreba otisaka prstiju (The classification and uses of fingerprints) koja je označila početak moderne ere identifikacije otisaka prstiju i osnova je za ostale klasifikacijske sisteme.
Zatim su 1929. Harold Cummins i Charles Midlo M.D. zajedno s drugima objavili su utjecajnu knjigu Otisci prstiju, dlanova i stopala (Fingerprints, Palms and Soles), bibliju o području dermatoglifike. A 1945. godine Lionel Penrose, inspiriran radovima Cumminsa i Midla-a, proveo je vlastita dermatoglifska istraživanja u sklopu svojih istraživanja Downovog sindroma i drugih urođenih medicinskih poremećaja.
U 1976., Schaumann i Alter objavili su knjigu Dermatoglifika u medicinskim poremećajima (Dermatoglyphics in Medical Disorders) koja sažima nalaze dermatoglifskih obrazaca u bolesnim poremećajima.
Godine 1982., Seltzer i suradnici proveli su studiju na pacijentima oboljelim od karcinoma dojke i zaključili da prisustvo šest ili više vijuga na prstima žene ukazuje da je pod visokim rizikom za karcinom dojke.
Iako proučavanje dermatoglifa ima određenu pomoćnu vrijednost u dijagnozi genetički uzrokovanih sindroma (vidi primjere u nastavku), nema dovoljno dokaza koji bi ukazivali na postojanje bilo kakve vrijednosti njihovih obrazaca za dijagnozu bolesti ili za utvrđivanje osjetljivosti na bolest.
Dermatoglifi, kada su u korelaciji sa genetičkim abnormalnostima, pomažu u dijagnozi kongenitalne malformacije, pri samom rođenju ili ubrzo nakon toga.
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.