Brutalistička arhitektura
From Wikipedia, the free encyclopedia
Brutalistička arhitektura ili Brutalizam je arhitektonski stil koji je proizašao iz moderne arhitekture a koji je napredovao od 1950-ih do 1970-ih godina. Početci ovog stila su ponajviše bili inspirisani od strane švicarskog arhitekte Le Corbusier-a (specifično sa primjerom zgrade Unité d'Habitation) i od strane njemačkog arhitekte Ludwig Mies van der Rohe-a. Izraz potiče od francuske riječi béton brut ili sirovi beton. Pored betona, koristi se i opeka, staklo, čelik i grubo obrađeni kamen.[1][2]
Ovaj članak je dio serije o modernoj arhitekturi. |
Brutalistička arhitektura |
De Stijl |
Ekspresionistička arhitektura |
Futuristička arhitektura |
Funkcionalizam |
Međunarodni stil |
Organska arhitektura |
Vizionarska arhitektura |
Brutalna arhitektura počela se razvijati nakon Drugog svjetskog rata kada su vlade i njene intitucije postali investitori, sa velikim brojem primjera na engleskom govornom području (Velika Britanija, USA, Kanada, Australija), Zapadna Evropa (Francuska, Njemačka, Italija), SSSR, istočni blok (Slovačka, Bugarska) i mnogim drugim zemljama (Japan, Indija, Brazil, Filipini, Izrael).
Brutalizam se kao arhitektonski stil također ponekad udruživao sa socijalističkim utopijskim ideologijama kojima su sami dizajneri bili skloni, posebno Alison i Peter Smithson. Stil je posebno bio popularan u evropskim komunističkim zemljama od sredine 1960-ih do kasnih 1980-ih godina: (Bugarska, Čehoslovačka, Istočna Njemačka, SSSR, Jugoslavija)
Ipak propust naprednih zajednica da prihvate Brutalizam te zbog urbanog propadanja nakon Drugog svjetskog rata doprinijelo je da sam arhitektonski stil kao i ideologija izgubi na popularnosti.[3]