Bitka za Čaldiran
From Wikipedia, the free encyclopedia
Bitka za Čaldiran (perzijski: جنگ چالدران; turski: Çaldıran Muharebesi) se desila 23. augusta 1514. na ravnici Čaldiran (blizu grada Makua, današnji sjeverozapadni Iran) između Safavida i Osmanlija, a predstavlja dio Otomansko-perzijskih ratova (1514–1555). Završena je odlučnom pobjedom Osmanlijskog Carstva nad Safavidskim carstvom. Kao rezultat toga, Osmanlije su pripojile istočnu Anadoliju i sjeverni Irak koji su do tada pripadali Safavidskom Iranu.[1] To je označilo prvo tursko širenje u istočnu Anadoliju i zaustavljanje širenja Safavida na zapad. Ova bitka bila je tek početak 41 godinu dugog i razornog rata, koji se završio tek 1555. godine sporazumom iz Amasije. Iako su Mezopotamiju i istočnu Anatoliju na kraju ponovo pokorili Safavidi pod vladavinom šaha Abasa I Velikog, oni će biti trajno izgubljeni od Osmanlija 1639. godine Zuhabskim ugovorom.
Prije početka bitke u Čaldiranu Osmanlije su imale veću, bolje opremljenu vojsku koja je brojala između 60.000 - 100.000 vojnika, kao i veliki broj teškog artiljerijskog oruđa, dok je vojska Safavida imala između 40.000 - 80.000 vojnika i nije imala na raspolaganju artiljeriju. Ismail I, vođa Safavida, bio je ranjen i gotovo zarobljen tokom bitke. Njegove supruge zarobio je otomanski vođa Selim I,[2] i barem jednu od njih je udao za jednog od Selimovih državnika.[3] Ismail I se povukao u svoju palatu, a također se povukao i iz državne uprave[4] nakon ovog poraza i nikada više nije učestvovao u vojnim pohodima. Nakon njihove pobjede, otomanske snage su marširale dublje u Perziju, nakratko zauzele glavni grad Safavida, Tabriz, i temeljito opljačkale perzijsku carsku riznicu.[5][6]
Bitka za Čaldiran je od velike historijske važnosti jer nije samo poricala ideju da je muršid (duhovni autoritet) iz šiitskog-Kizilbaša bio nepogrešiv,[7] već je i naveo kurdske plemenske vođe da potvrde svoju vlast i promijene svoju odanost od Safavida na Osmanlije.[8]