film Francisa Forda Coppole iz 1979. From Wikipedia, the free encyclopedia
Apokalipsa danas američki je epski avanturistički ratni film snimljen 1979. čija se radnja dešava za vrijeme Vijetnamskog rata. Producent i režiser filma je Francis Ford Coppola, a glavne uloge tumače Marlon Brando, Martin Sheen i Robert Duvall. Film prati lik američkog kapetana Benjamina L. Willarda (Sheen), zaduženog za specijalne operacije sa zadatkom da ubije odmetnutog i, pretpostavlja se, poludjelog pukovnika Waltera Kurtza (Brando), zapovjednika specijalnih jedinica.
| Apokalipsa danas | |
|---|---|
 Originalni poster filma | |
| Režiser | Francis Ford Coppola |
| Producent | Francis Ford Coppola |
| Scenarist(i) | John Milius Francis Coppola |
| Uloge | Marlon Brando Robert Duvall Martin Sheen Frederic Forrest Albert Hall Sam Bottoms Larry Fishburne Dennis Hopper Harrison Ford |
| Muzika | Carmine Coppola Francis Ford Coppola |
| Kinematografija | Vittorio Storaro |
| Montaža | Richard Marks Walter Murch Gerald B. Greenberg Lisa Fruchtman |
| Produkcija | Omni Zoetrope |
| Distributer | United Artists |
| Premijera | 10. maj 1979. |
| Trajanje | 153 minute[1] |
| Zemlja | SAD |
| Jezik | engleski |
| Budžet | 31,5 miliona $[2][3] |
| Zarada | 150 miliona $ |
Scenarij Johna Miliusa i Coppole djelimično se zasniva na romanu Josepha Conrada Srce tame. Za vrijeme snimanja filma postojali su mnogi problemi. Ovi problemi su prikazani u dokumentarcu Srca tame: Apokalipsa režisera, i govori o gojaznom Brandu koji je dolazio na snimanja potpuno nespreman, zatim skupi setovi sa snimanja koje uništava jako nevrijeme, glavni glumac (Sheen) doživljava skoro fatalni srčani udar dok je snimao na lokaciji. Problemi su se nastavili i nakon snimanja - objavljivanje je odgađano nekoliko puta jer je Coppola ponovo montirao hiljade metara filmske trake.
Po objavljivanju film je dobio mnoga priznanja. Mnogi kritičari ga smatraju jednim od najvećih filmova ikada snimljenih.[4][5][6] Film je nagrađen Zlatnom palmom na Filmskom festivalu u Cannesu 1979, a nominovan je za Oscara za najbolji film i Zlatni globus za najbolji film - drama. Magazin Sight and Sound rangirao ga je na 14. mjesto u njihovoj anketi o najvećim filmovima. Nacionalni filmski registar pri Kongresnoj biblioteci 2000. godine ocijenio ga je "kulturno, historijski i estetski značajnim", a izabran je za čuvanje u istoj biblioteci.
Godina je 1969. i u toku je rat u Vijetnamu. Kapetan američke vojske za specijalne operacije veteran Benjamin L. Willard (Martin Sheen) nalazi se u jeftinom hotelu u Saigonu, i čeka novi zadatak. On se opija i prisjeća svog života i propalog braka. Nakon posebno loše provedene noći, u kojoj Willard halucinira o svojoj prethodnoj smjeni u Vijetnamu, prisustvuje neformalnom sastanku s vojnim obavještajcem general-potpukovnikom Cormanom (G. D. Spradlin), pukovnikom Lucasom (Harrison Ford) i jednim civilom (po svoj prilici agentom CIA-e) poznatim samo kao "Jerry". Sva trojica ocjenjuju Willarda kao pravog operativca i nude mu zadatak da se preko rijeke Nung prebaci u udaljenu džunglu, i pronađe odbjeglog pukovnika Waltera E. Kurtza zapovjednika specijalnih snaga. Kurtz je, navodno, poludio i sada zapovijeda trupama sastavljenim od domaćeg stanovništva unutar neutralne Kambodže, gdje ga tretiraju kao božanstvo. Willardu je naređeno da se infiltrira među pukovnikove trupe i da je jedini cilj operacije njegova eliminacija.
Neodlučan oko misije, Willard se ukrcava u partolni čamac kojim zapovjeda "Chief" (Albert Hall), a članovi posade su Lance (Sam Bottoms), "Chef" (Frederic Forrest) i "Mr. Clean" (Larry Fishburne). Oni zajedno kreću uzvodno. Iako Chief tolerira Lancea i Chefa zbog njihovog nevojničkog ponašanja, on se dosta zaštitnički ponaša prema Mr. Cleanu, koji je očito još tinejdžer. Willard pregleda sve dokumente o Kurtzu, i ubrzo shvata da je on bio oficir za primjer drugima i mogući budući general, i počinje sumnjati u svoju misiju. Oni se sastaju sa razuzdanim potpukovnikom Billom Kilgorom (Robert Duvall), zapovjednikom eskadrile jurišnih helikoptera, kako bi razgovarali o njegovom daljem putovanju uz rijeku Nung. Kilgore im se u početku ruga, ali se sprijateljuje s Lanceom, s kojim dijeli strast prema plovidbi, i slaže se da ih isprati kroz teriroriju koju su držali Viet Cong sve do ušća rijeke kao i zbog teških uvjeta za navigaciju ("Charlie ne zna ploviti!"). U zoru započinje helikopterski napad na jedno malo selo i Kilgor pušta preko zvučnika helikoptera Wagnerovu ariju Ritt der Walküren, zbog svog negativnog psihološkog efekta na neprijatelja i istovremeno motivira svoje vojnike koji munjevito napreduju. Usred napada Kilgore poziva na upotrebu napalma protiv lokalnih branilaca i zauzimaju ušće rijeke. Kilgore naređuje iskrcavanje na plažu, usred neprijateljske vatre, dok se nostalgično prisjeća prethodnih udara ("Volim miris napalma ujutro") i zatim priželjkuje kraj rata. Nakon što su se prevezli helikopterom, Willard ukrcava svoje ljude u patrolni čamac, i počinje putovanje uzvodno.
Dok su bezbrižno bili u potrazi za mangom u džungli, Willard i Chef nailaze na tigra. Chief je bio sav prestravljen pojavom tigra i pun emocija obećava da nikad više neće napustiti čamac. Willard nastavlja sa čitanjem dokumentacije o Kurtzu i počinje da se divi njegovim vojnim dostignućima. Uskoro dolaze do logističkog centra gdje prisustvuju divljoj zabavi organiziranoj za američke vojnike gdje se pojavljuju igračice iz Playboya. Willard nastavlja sa čitanjem pukovnikovog dosijea, i saznaje da, iako efikasne, njegove zapovijedne odluke su postajale sve čudnije što je duže ostajao u zemlji. Napetost raste između Chiefa i Willarda jer Willard vjeruje da on zapovijeda čamcem, dok Chief daje prioritet nekim drugim ciljevima u odnosu na Willardovu tajnu misiju. U međuvremenu, Lance, Chef i Mr. Clean su neprestano pod utjecajem droga. Dok su polahko plovili uzvodno, Willard otkriva Chiefu dio svoje misije kako bi odagnao njegovu zabrinutost zbog njegove misije koja bi trebala imati prednost. Međutim, Chief kako bi dokazao ko je glavni, naređuje posadi da pregleda civilni čamac kojeg sumnjiči za krijumčarenje uprkos Willardovih primjedbi zbog kašnjenja. Mr. Clean paniči tokom pretraživanja i rafalom ubija sve civile u čamcu. Chieff odlučuje da transportuje do ambulante teško ranjenu mladu djevojku iz čamca, ali Willard je hladnokrvno ubija i tako sprječava daljnje odlaganje njegove misije. U Do Long bazi Willard dobija specijalnu poštu lično dostavljenu njemu, kao i ostalu poštu za posadu. U želji da saznaju nešto više o mjestu gdje se nalaze, Willard i Lance nastavljaju kroz bazu tražeći informacije. Do Long je baza u potpunom neredu, stalno pod neprijateljskim napadima i bez prisustva zapovjednika. Lance, pod stalnom dozom LSD-a, dokazuje da je bez koristi Willardu. Pošto nije pronašao nikakve informacije, Willard sa gorčinom naređuje Chiefu da nastavi uzvodno dok pritajeni neprijatelj pokreće napade na bazu.
Sutradan, Willard saznaje iz depeša da se još jedan zapovjednik specijalnih jedinica (SOG), kapetan Colby (Scott Glenn), koji je ranije bio poslan u sličnu misiju kao i Willard, sada vodi kao nestao u akciji. U međuvremenu, dok ostatak posade čitaju pisma od kuće, Lance, koji je namazao lice s maskirnim bojama, iz zabave aktivira dimnu bombu sa ljubičastim dimom. Ovo privlači pažnju neprijatelja skrivenog po drveću i oni pucaju prema čamcu, ubijaju Mr. Cleana što čini Chiefa još kivnijim prema Willardu. Posada čamca napreduje dalje uzvodno kao da ih doziva neka nevidljiva sila. Što čamac putuje dalje magla postaje sve gušća, a sve više leševa je vidljivo na obali. Opet upadaju u zasjedu, koju postavljaju domaći Montagnard ratnici, posada uzvraća vatru dok Willard pokušava da ih smiri. Posada prekida vatru kada je Chief smrtno pogođen kopljem. Sa zadnjim naporom snage Chief pokušava da ubije Willarda sa vrškom koplja, ali umire tokom borbe. Nakon Chiefove smrt Lance se povlači, i on obavlja ritual sahrane na vodi za Chiefa. Willard se sad oslanja ne Chefa, koji se u početku ljuti i nakratko se prepire sa Willardom. Chef nevoljno pristaje da nastave uzvodno, gdje su pronašli sela u plamenu i duž obala koje su ritualno ukrašene unakaženim tijelima Viet Conga.
Čamac napokon stiže do Kurtzovog logora. Willard i dvojica preživjelih mornara dočekani su od strane američkog slobodnog fotografa (Dennis Hopper), koji manijakalno hvali Kurtzovu genijalnost. Dok Willard i Chef nastavljaju pješice da obilaze logor oni opažaju sve više neidentificiranih leševa i odrubljenih glava, razbacanih oko hrama koji služi kao Kurtzova rezidencija. Dok lutaju logorom nailaze na Colbyja, koji djeluje sumanuto zajedno sa drugim američkim vojnicima, koji su sada u službi Kurtzove otpadničke vojske. Po povratku do čamca, Willard kasnije sa Lanceom odlazi do obližnjeg sela, ostavljajući iza sebe Chefa s naredbom da pozove zračne napade na selo ako se ne vrate.
U logoru, Willard je savladan, vezan i doveden pred Kurtza (Marlon Brando) u zamračenom hramu, gdje ga Kurtz ismijava kao potrčka. U međuvremenu, Lance se pridružuje domorocima dok se Chef priprema da pozove zračne napade. Kasnije, Willard je izložen mučenju i biva zatvoren. On vrišti bespomoćno kad mu je Kurtz bacio u krilo Chefovu odrubljenu glavu, što znači da neće biti zračnih napada. Nakon nekoliko dana, Willard je pušten da slobodno luta logorom. Kurtz mu drži predavanja o svojoj teoriji rata, humanosti i civilizaciji, hvaleći bezobzirnost i posvećenost Viet Conga. Iako Willard sam sebi priznaje da je Kurtz poludio, ovi "razgovori" su dali Willardu uvid u to kako licemerje vođenja "moralnog" rata može odvesti jednu osobu, časnog ratnika i čovjeka od principa, u ludilo. Kurtz govori o svojoj porodici i traži od Willarda da njegovom sinu kaže "istinu" o njemu u slučaju njegove "smrti". Zbog Willardovog ličnog divljenja prema Kurtzu, te riječi su samo učvrstile Willardovu odlučnost da pomogne pukovniku da povrati malo dostojanstva.
Te noći, dok su seljaci ritualno klali bivola, Willard potajno ulazi u Kurtzovu rezidenciju gdje ga zatiče dok se snima na traku, i napada ga mačetom. Ležeći smrtno ranjen na zemlji, Kurtz, sa svojim posljednjim dahom, šapuće: "... užas ... užas ...". Willard otkriva opširne spise koje je otipkao Kurtz. Dok prelistava stranice, na jednoj stranici riječi "Baci bombu sve ih istrijebiti" podvučene su crvenom olovkom. Willard odnosi stranice sa sobom prije nego je izašao iz hrama. Seljani su sada shvatili da nešto nije u redu u Kurtzovoj rezidenciji, i videći Willarda kako izlazi sa krvavom mačetom u ruci, počinju mu se klanjati. Willard silazi niz stepenice Kurtzove rezidencije i baca svoje oružje. Seljani čine isto i dopuštaju Willardu da uzme Lancea za ruku i povede ga do čamca. Njih dvojica se odvoze niz rijeku dok Kurtzove posljednje riječi jezivo odjekuju kroz mrkli mrak.
Nekoliko glumaca koji su bili, ili su kasnije postali, velike zvijezde imaju sporedne uloge u filmu, uključujući Harrison Ford, G. D. Spradlin, Scott Glenn, R. Lee Ermey i Laurence Fishburne. Fishburne je imao samo četrnaest godina kada je počelo snimanje u martu 1976., i on je lagao o svojim godinama kako bi dobio ulogu.[7] Filmu je toliko dugo trebalo da se završi da je Fishburneu bilo već sedamnaest godina (ista dob kao i njegov lik) u vrijeme objavljivanja.
Iako je bio inspirisan romanom Josepha Conrada Srce tame, film u velikoj mjeri odstupa od izvornog materijala. Roman, na osnovu Conradovog iskustva kao kapetana parobroda u Africi, dešava se u Kongu 19. vijeka.[8] Kurtz i Marlow "koji je dobio ime Willard u filmu" radili su za belgijsko trgovačko preduzeće koje je brutalno iskorištavalo domaće afričke radnike. Kada Marlow stiže do Kurtzove ispostave, on otkriva da je Kurtz poludjeo i da ga malo pleme tretira kao božanstvo. Roman završava tako što Kurtz umire na putu nazad i narator razmišlja o tami ljudske psihe: "srcu ogromne tame".
U romanu, Marlow je pomorac na riječnom brodu koji je poslan da prikuplja slonovaču iz Kurtzove ispostave, i on je samo postepeno postajao opčinjen Kurtzom. U stvari, kada je otkrio da je Kurtz u užasnom zdravstvenom stanju, Marlow čini napor da ga dovede kući na sigurno. U filmu, Willard je ubica poslan da ubije Kurtza. Ipak, prikaz Kurtza kao božanstva za pleme domorodaca i njegova malarična groznica, zatim Kurtzov napisani uzvik "istrijebi divljake!" u filmu se pojavljuje kao "Baci bombu. Istrijebi ih sve!", te njegove zadnje riječi: "Užas! Užas!" uzeti su iz Conradovog romana.
Coppola tvrdi da su mnoge scene u filmu, kao što su scene napada na čamac sa kopljem i strijelama, izraz poštovanja prema duhu romana, a posebno predstavlja kritiku koncepta civilizacije i napretka. Ostale scene koje je prilagodio Coppola su: zabavljačice "Sirene" Playboya, izgubljene duše, Kurtzovo pleme sa ofarbanim licima u bijelo, domoroci koji kanuima kao da oslikavaju vrata pakla za Willarda, Chef i Lance ulaze u logor koji podsjeća na Vergilija i Danteov "Pakao". Coppola je zamijenio Evropu i kolonijalizam sa SAD-om i politikom intervencionizma, što čini poruku Conradove knjige još uvijek jasnom.[9]
Coppolino tumačenje lika Kurtza pretpostavlja se da je bilo po uzoru Tonyja Poea, zapovjednika paravojnih formacija CIA-e za posebne aktivnosti.[10] Akcije Poea u Vijetnamu i tokom "tajnog rata" u susjednom Laosu, a posebno njegove vrlo neuobičajene, i često divljačke metode ratovanja, pokazuju mnoge sličnosti sa onima od izmišljenog lika Kurtza; na primjer, Poe je bio poznat po tome što je bacao odrubljene glave u sela pod kontrolom neprijatelja kao oblik psihološkog rata i koristio je odrezane ljudske uši kao brojač ubijenih neprijateljskih vojnika. On bi zatim poslao te uši nazad do svojih nadređenih kao dokaz efikasnosti njegovih akcija duboko u Laosu.[11] Coppola je negirao da je Poe imao primarni utjecaj i izjavio je da je lik bio djelimično zasnovan na pukovniku Robertu B. Rheaultu iz specijalnih snaga, čije je hapšenje 1969. zbog ubistva dvostrukog agenta iz Tajlanda Khac chuyệna u Nha Trang-u privuklo veliku pažnju medija.[12]
Dok je radio kao Coppolin asistent na filmu Kišni ljudi, George Lucas i Steven Spielberg su ohrabrivali svog prijatelja i filmaša Johna Miliusa da napiše scenarij za film sa tematikom iz Vijetnamskog rata.[13] Milius je želio da dobrovoljno ide u rat, ali je bio razočaran kada je bio odbijen zbog astme.[14] Milius je došao na ideju za prilagodi radnju Conradovog romana Srce tame za vrijeme Vijetnamskog rata. On je pročitao roman kada je bio tinejdžer a pažnju mu je skrenuo jedan od njegovih predavača sa koledža koji je spomenuo nekoliko neuspješnih pokušaja da se roman prilagodi za film. Međutim, režiser Carroll Ballard tvrdio je da je Apokalipsa danas bila njegova ideja iz 1967. godine prije nego što je Milius napisao svoj scenarij. Ballard je imao dogovor sa producentom Joelom Landonom i oni su pokušali da otkupe prava na Conradovu knjigu, ali su bili neuspješni u tome. Lucas je otkupio prava, ali nije ništa rekao Ballardu i Landonu.[15] Coppola je platio Miliusu 15.000 dolara da napiše scenarij uz obećanje da će dobiti dodatnih 10.000 kada se snimanje privede kraju.[16] Milius tvrdi da je napisao scenarij 1969. i da ga je prvobitno nazvao Psihodelični vojnik.[17] Htio je da iskoristi Conradov roman kao "neku vrstu alegorije. Bilo bi previše jednostavno pratiti knjigu u potpunosti".[16]
Likove Willarda i Kurtza, Milius je kreirao na osnovu svog prijatelja, Freda Rexera. Rexer je tvrdio da je lično vidio scene vezane za Brandov lik u kojima su ruke seljana bile odsjecane od strane Viet Conga. Kurtz je bio zasnovan na stvarnom zapovjedniku specijalnih snaga u Vijetnamu Robertu B. Rheaultu.[18] Historičari nikada nisu pronašli nikakve dokaze da potvrde Rexerovu tvrdnju, niti je bilo sličnog ponašanja kod Viet Conga, i smatraju to sve urbanom legendom.[19] Jednom je Coppola rekao Miliusu: "Napiši svaku scenu onako kako si zamišljao cijeli film"; on je napisao deset nacrta, na preko hiljadu stranica.[20] Milius je promijenio naslov filma u Apokalipsa danas nakon što je bio inspirisan sa značkom koja je bila popularna kod hipija tokom 1960-ih na kojoj je pisalo: "Nirvana sada". On je također bio pod utjecajem članka koji je napisao Michael Herr pod naslovom, "Bitka za Khe Sanh", koji je pisao o drogama, rock and rollu, i o ljudima koji pozivaju zračne udare sami na sebe.[15] On je također bio inspirisan sa filmom Dr Strangelove.
Milius kaže da je za čuveni dijalog iz filma "Charlie ne surfa" bio inspirisan komentarom Ariela Sharona tokom Šestodnevnog rata, kada je otišao da se kupa nakon okupacije palestinske teritorije kojom prilikom je izjavio: "Jedemo njihove ribe". On kaže da mu je dijalog "Volim miris napalma ujutro" došao na pamet sasvim slučajno.[21] Milius nije imao želju da režira film i smatrao je da je Lucas bio prava osoba za taj posao. Lucas je zajedno sa Miliusom radio četiri godine na razvoju filma, kao i na drugim filmovima, uključujući i njegov scenarij za Zvjezdane ratove On je pristupio Apokalipsi sada kao crnoj komediji, a namjeravao je da snima film, nakon filma THX 1138. Glavno snimanje je trebalo započeti 1971. godine.[16] Lucasov prijatelj i producent Gary Kurtz putovao je na Filipine, istraživajući pogodne lokacije za snimanje. Oni su namjeravali da snimaju film na poljima riže između Stocktona, Kalifornija i Sacramenta, Kalifornija i na lokacijama u Vijetnamu, sa budžetom od 2 miliona dolara, u stilu Cinéma vérité, sa 16 mm kamerama, i pravim vojnicima, dok je rat još uvijek trajao.[15][22] Međutim, zbog sigurnosnih razloga i Lucasove zauzetosti sa snimanjem filmova Američki grafiti i Zvjezdani ratovi, Lucas je odlučio da privremeno odloži projekat. .[16]
Coppolu je privukao Miliusov scenarij, koji je opisao kao "komediju i zastrašujuću psihološku horor priču".[23] U proljeće 1974. godine, Coppola je razgovarao sa prijateljima i koproducentima Fredom Roosom i Gray Frederiksonom o ideji za rad na filmu.[24] On je pitao Lucasa, a zatim Miliusa da režira Apokalipsu danas, ali obojica su bili zauzeti sa drugim projektima; u Lucasovom slučaju, dobio je zeleno svjetlo da režira Zvjezdane ratove, i odbio je ponudu da režira Apokalipsu danas.[15] Coppola je bio odlučan da snimi film i krenuo je sa poslom. On je zamišljao film kao ključni dokument o prirodi modernog rata, razliku između dobra i zla, i uticaja američkog društva na ostatak svijeta. Režiser je rekao da želi da publici "bez presedana predstavi iskustvo rata i da reagiraju na isti način kao i oni koji su prošli kroz rat".[23] Dok je promovirao film Kum 2 u Australiji 1975. godine, Coppola i njegovi producenti obilazili su moguće lokacije za Apokalipsu danas u gradu Cairnsu na sjeveru Queenslanda, koji je imao džungle nalik na one u Vijetnamu.[25] On je odlučio da snimi svoj film na Filipinima zbog boljeg pristupa američkoj opremi i jeftinom radnom snagom. Koordinator produkcije Fred Roos je već ranije tamo uradio dva niskobudžetna filma za Monte Hellmana, i imao je prijatelje i kontakte u zemlji.[23] Coppola je proveo posljednjih nekoliko mjeseci 1975. godine prepravljajući Miliusov scenarij i pregovarao je sa United Artists da osiguraju sredstva za snimanje. Prema Frederiksonu, budžet je bio procijenjen između 12-14 miliona dolara.[26] Coppolina produkcijska kuća American Zoetrope skupila je 8 miliona dolara od distributera izvan Sjedinjenih Država i 7,5 miliona dolara od United Artistsa, koji je mislio da će u filmu glumiti Marlon Brando, Steve McQueen i Gene Hackman.[23] Frederikson je otišao na Filipine i imao je večeru sa tadašnjim predsjednikom Filipina Ferdinandom Marcosom da formalizira njegovu podršku za snimanje i omogući im da koriste neku vojnu opremu u zemlji.[27]
Steve McQueen je bio Coppolin prvi izbor da glumi Willarda, ali on nije prihvatio ulogu jer nije htio da napusti Ameriku na 17 sedmica. Al Pacino je također dobio ponudu, ali ni on nije želio da bude odsutan za dugo vremena i bojao se da bi se mogao razboliti u džungli kao što mu se to bilo desilo u Dominikanskoj Republici za vrijeme snimanja Kuma 2.[23] Jack Nicholson, Robert Redford i James Caan također su dobili ponude da igraju bilo Kurtza ili Willarda.[22]
Coppola i Roos su bili impresionirani sa audicijom Martina Sheena za ulogu Michaela u Kumu 2, tako da je on postao njihov prvi izbor za ulogu Willarda, ali glumac je već bio prihvatio još jedan projekt i Harvey Keitel je dobio ulogu na osnovu njegovog rada na filmu Martina Scorsesea Mean Streets.[28] Glavno snimanje je započelo sa tri sedmice zakašnjenja. Već nakon nekoliko dana, Coppola nije bio zadovoljan sa glumom Harveyja Keitela u ulozi Willarda, rekavši da je glumcu "bilo teško da igra ulogu kao pasivni posmatrač". Nakon analiziranja ranih snimaka, režiser je sjeo na avion za Los Angeles i zamijenio Keitela sa Martinom Sheenom. Do početka 1976. godine, Coppola je uspio nagovoriti Marlona Branda da igra Kurtza uz ogromnu platu od 3,5 miliona dolara za mjesec dana rada na lokaciji tokom septembra 1976. Dennis Hopper je dobio ulogu nekog pomoćnika Zelenih beretki i kada je Coppola čuo kako on non-stop priča na lokaciji, sjetio je se da stavi na njega košulju domorodaca, i tako se pojavio u sceni, gdje dočekuje vojnike sa čamca".[22] James Caan je bio prvi izbor za ulogu pukovnika Lucasa. Caan je želio previše novca za ono što se smatralo manje od sporedne uloge u filmu. Harrison Ford je na kraju dobio ulogu pukovnika Lucasa.
1. marta 1976. godine, Coppola i njegova porodica odletili su za Manilu i tamo iznajmili veliku kuću za pet mjeseci snimanja.[22] Zvučna i oprema za snimanje dopremane su iz Kalifornije još od kraja 1975. Tajfun Olga je bio uništio setove u mjestu Iba, u provinciji Zambales 26. maja 1976. godine, tako da je snimanje bilo otkazano.[29] Dean Tavoularis se sjeća da je "počela kiša sve jače i jače da pada dok se doslovno nije moglo ništa vidjeti napolju, a sva stabla su bila nageta četrdeset pet stepeni". Jedan dio tima je bio blokiran u hotelu, a ostali su bili u malim kućama koje je ispomijerala oluja. Playboy Playmate set je bio uništen, što je odložilo snimanje za mjesec dana. Većina glumaca iz ekipe vratila se u Sjedinjene Države na period od šest do osam sedmica. Tavoularis i njegov tim ostali su da izviđaju nove lokacije i da ponovo izgrade Playmate set na drugom mjestu. Isto tako, tokom snimanja bili su prisutni tjelohranitelji koji su stalno stražarili tokom noći i jednom je cijela kasa sa platnim spiskom bila ukradena. Prema Coppolinoj supruzi, Eleanori, film je kasnio šest sedmica sa preko 2 miliona dolara budžeta.
Coppola se vratio avionom nazad u SAD, u junu 1976. godine. Tada je čitao knjigu o Džingis Kanu kako bi imao bolju predstavu o liku Kurtza.[29] Nakon što je snimanje započelo, Marlon Brando je stigao u Manilu vrlo gojazan i onda je počeo raditi sa Coppolom na verziji kraja filma.[30] Režiser je prikrivao Brandovu debljinu tako što ga je oblačio u crnu odjeću, snimajući samo njegovo lice, imajući u vidu drugog, duplo višljeg glumca od njega, u pokušaju da prikaže Kurtza kao gotovo mitskog lika. Nakon Božića 1976. godine, Coppola je pregledao prve grube snimke, ali još uvijek mu je bilo potrebno da improvizira kraj. On se vratio na Filipine početkom 1977. godine i nastavio snimanje.[30] 5. marta 1977. godine, Sheen je imao srčani udar i bilo je potrebno prevaliti četvrtinu milje do prve hitne pomoći.[31] On se kasnije vratio na set 19. aprila. Glavna sekvenca na francuskoj plantaži koja je koštala stotine hiljada dolara, bila je izrezana iz konačne verzije filma. Glasine su počele da kruže da je Apokalipsa danas imala nekoliko završetaka, ali prema Richardu Beggsu, koji je radio na zvuku, rekao je, "nikada nije bilo pet završetaka, nego samo jedan, čak i da je bilo drugačijih montiranih verzija". Ove glasine su nastale zbog Coppolinog čestog mijenjanja originalnog scenarija. Coppola je priznao da nije imao kraj filma jer je Brando bio predebeo da bi igrao scene onako kako je bilo napisano u originalnom scenariju. Uz pomoć Dennisa Jakoba, Coppola je odlučio da kraj bude "klasični mit o ubici koji stiže preko rijeke, ubija gospodara i na kraju sam postaje gospodar.[31]
U jednoj sceni jedan bivo je bio zaklan mačetom. Scena je bila inspirisana ritualom koji izvodi lokalno Ifugao pleme, a Coppola je zajedno sa suprugom bio svjedokom rituala. Oni su snimili ritual koji je kasnije bio prikazan u dokumentarcu Srca tame: Apokalipsa režisera. Iako je film bio američka produkcija na koju se odnose američki zakoni o okrutnosti prema životinjama, scene kao što je ova snimljene su na Filipinima i nije bilo nikakve kontrole. Organizacija za zaštitu životinja American Humane Association dala je filmu rejting "neprihvatljivo".[32]
Japanski kompozitor Isao Tomita trebao je da uradi originalnu muziku, ali Coppola je želio da muzika filma zvuči kao Tomitina elektronska adaptacija kompozicije Planete Gustava Holsta. Tomita je otišao sa filmskom ekipom na Filipine, ali problemi sa ugovorom na kraju su spriječili njegovo učešće. U ljeto 1977. godine, Coppola je dao Walteru Murchu četiri mjeseca rok da odradi zvuk. Murch je shvatio da je scenarij sačinjavala naracija, ali Coppola se predomislio tokom snimanja.[32] Murch je mislio da postoji način da se uradi film bez naracije, ali da će za to biti potrebno deset mjeseci i odlučio je da ipak pokuša.[33] Uradio je ponovo sve ali sam. U septembru, Coppola je rekao svojoj supruzi da je osjetio "da postoji samo oko 20% šanse za uspjeh filma".[34] Murch je imao problema pokušavajući da uradi stereo zvuk, jer zvučna arhiva nije imala stereo snimke oružja. Zvučni materijal koji se vratio sa Filipina bio je neodgovarajući, jer ekipa nije imala vremena ni resursa za snimanje zvukova džungle i zvukova ambijenta. Murch i njegova ekipa simulirali su zvukove džungle na filmu. Apokalipsa danas je imao neobičnu tehniku zvuka za film, jer je Murch insistirao na najmodernijem načinu snimanja pucnjave i upotrijebio je Dolby Stereo sistem. Ovaj sistem je koristio dva kanala zvuka koji su se nalazili iza publike kao i tri kanala zvuka iza ekrana filma.[34] 35mm izdanje koristilo je novi Dolby Stereo optički stereo sistem, koji je imao jedan surround kanal i tri ekranska kanala.
U maju 1978. godine, Coppola je odgodio objavljivanje filma sve do proljeća 1979. godine, a prikazan je kao "rad u progresu" za 900 ljudi u aprilu 1979. koji su filmu dali slabu ocjenu.[35] Iste godine, dobio je poziv da prikaže film na Kanskom filmskom festivalu.[36] Iz United Artistsa nisu bili oduševljeni da se prikazuje nedovršeni film pred toliko novinara, ali Coppola je imao na umu činjenicu da je njegov film Razgovor osvojio Zlatnu palmu i pristao je; za manje od mjesec dana prije početka festivala, film Apokalipsa danas se prikazao u Kanu. Sedmicu dana prije početka festivala, Coppola je zakazao tri prikazivanja neznatno različitih verzija. On je dozvolio kritičarima da prisustvuju projekcijama i vjerovao je da će oni poštovati embargo postavljen na recenzije. 14. maja, Rona Barrett je ocijenila film na televiziji i nazvala ga "razočaravajućim neuspjehom".[36] U Kanu, tehničari Zoetrope-a radili su tokom noći prije projekcije filma na instaliranju dodatnih zvučnika na zidovima kina, kako bi postigli 5.1 Surround Sound zvučni efekat za koji se zalagao Murch.[36] Tri sata duga verzija filma prikazana je Kanu kao "rad u progresu" a publika je na kraju nagradila film sa produženim aplauzom.[37] Na konferenciji za novinare, Coppola je kritizirao medije zbog napada na njega i filmsku ekipu dok je imao problema sa snimanjem na Filipinima i tom prilikom je izgovorio čuvenu rečenicu: "Imali smo previše novca, previše opreme, i malo po malo smo poludjeli", zatim: "Moj film nije o Vijetnamu, to jeste ustvari Vijetnam".[37]
15. augusta 1979 Apokalipsa danas puštena je za prikazivanje u 15 kina u SAD-u koji su bili opremljeni sa Dolby Stereo 70mm filmskom tehnologijom i stereo surround zvukom. Apokalipsa danas dobro je prošla sa zaradom na blagajnama kina kada je objavljena u augustu 1979.[37] Film se počeo prikazivati u kinima u New Yorku, Torontu, i Hollywoodu, zaradivši 322.489 dolara za prvih pet dana. Prikazivan je isključivo na ovim trima lokacijama tokom četiri sedmice prije otvaranja u dodatnih 12 kina 3. oktobra 1979. godine, a zatim se proširilo u još nekoliko stotina kina sljedeće sedmice.[38] Film je zaradio više od 78 miliona na domaćem američkom tržištu, dok je na svjetskom tržištu zaradio ukupno oko 150 miliona dolara.[39] Film je ponovno pušten u kinima 28. augusta 1987. godine u šest gradova kako bi iskoristili uspjeh filmova Vod smrti, Bojevi metak, kao i drugih ratnih filmova o Vijetnamu.[40]
U vrijeme objavljivanja filma, diskusije i glasine cirkulisali su o mogućim završecima Apokalipse danas. Coppola je izjavio da je originalni kraj bio napisan na brzinu, gdje je Kurtz uvjeravao Willarda da udruže snage i zajedno odbiju zračne udare na logor. Coppola je rekao da se nikada u potpunosti nije složio da Kurtz i Willard umiru sa fatalističkim eksplozivnim intenzitetom, preferirajući da okonča film na puno uvjerljiviji način. Kada je Coppola prvobitno napisao kraj, on je imao na umu dva dosta različita kraja za film. Jedan je uključivao Willarda vodeći Lancea za ruku, dok svi u Kurtzovom logoru bacaju oružje, a završava se sa scenom Willardovog čamca kako polahko isplovljava iz logora; završna scena prikazuje lice kamenog idola, koji onda nestaje u mraku. Druga opcija je prikazala zračni napad koji je bio uspješno pozvan i logor je dignut u zrak na spektakularan način, i tako ubija svakoga ko je ostao u njemu.[39]
Sve do danas, bilo je mnogo varijacija sa kreditima na kraju, počevši sa 35mm izdanjem, gdje je Coppola izabrao da pokaže kredite iznad snimaka eksplozija u Kurtzovom logoru.[39] Verzije za rentanje koje kruže sa ovim krajem, mogu se naći u rukama nekolicine kolekcionara. Neke od ovih verzija imale su podnaslove "Izdanje United Artistsa", dok su druge imale "Omni Zoetrope izdanje". Verzija za televizijske mreže imala je kredite koji su završavali sa "... from MGM/UA Entertainment Company" (film je imao svoju tv premijeru ubrzo nakon spajanja MGMa i United Artistsa). Jedna varijacija sa kreditima na kraju može se vidjeti i na YouTube-u i kao dodatak na izdanje Lionsgate-a na Blu-ray.
Kasnije, kada je Coppola čuo da publika ovo tumači kao zračni napad koji je pozvao Willard, on je povukao 35 mm verziju filma, i stavio je kredite na crnu pozadinu ekrana. Međutim, izdanje sa snimkama "zračnog napada" nastavilo je da cirkuliše na "repertoaru" kina tokom 1980-ih. U DVD komentaru, Coppola objašnjava da nije bila namjera da scene eksplozija budu dio priče; namjera je bila da se prikaže kao potpuno odvojena sekvenca filma. On je dodao eksplozije kao grafičku pozadinu za kredite.
Coppola je objasnio da je uspio snimiti sada već kultne-snimke prilikom rušenja setova. Uništavanje i uklanjanje setova je zahtijevala filipinska vlada. Coppola je snimio scene rušenja sa više kamera opremljenih različitim vrstama filmova i objektiva kako bi snimao eksplozije različitim brzinama. On je imao namjeru da upotrijebi ove dramatične snimke i na kraju je odlučio da ih doda u sekciju kredita.[5]
2001. godine, Coppola je objavio kino-verziju Apokalipsa danas redux, a potom na DVD. Ovo je proširena verzija koja uključuje 49 minuta scena izrezanih iz originalnog filma. Coppola je nastavio da cirkuliše originalnu verziju, kao i dvije verzije koje se nalaze zajedno na DVD-u Complete Dossier, objavljenom 15. avgusta 2006. godine i na Blu-ray izdanju objavljenom 19. oktobra 2010. godine. Najduža sekcija koja je dodata u Reduxu je poglavlje koje uključuje plantaže kaučuka porodice de Marais, kao zaostavština kolonizacije Francuske Indokine. Coppolina dva sina Gian-Carlo Coppola i Roman Coppola pojavili su se kao djeca francuske porodice. Ove scene su bile uklonjene 1979. godine, kada je film bio premijerno prikazan na Kanskom filmskom festivalu. U dokumentarcu Srca tame, Coppola izražava svoju ljutnju na setu, zbog tehničkih problema oko scene, što je bilo rezultat finansijskih problema. U vrijeme Redux verzije, bilo je moguće digitalno poboljšati snimke i tako ostvariti Coppolinu viziju. U scenama, francuska porodica raspravlja o pozitivnim stranama kolonijalizma u Indokini i osuđuju izdaju vojno sposobnih muškaraca tokom prvog rata u Indokini. Hubert de Marais tvrdi da su francuski političari žrtvovali cijeli bataljon u bici kod Dien Bien Phu-a, i kažu Willardu da su SAD stvorile Viet Cong kako bi otjerali japanske osvajače.
Ostali dodati materijali uključuju: snimke borbe prije nego što je Willard upoznao Kilgorea, humoristična scena u kojoj Willardov tim krade Kilgoreovu dasku za surfanje, scene plesa Playboy zabavljačica, u kojima Willardov tim nailazi na njih dok čekaju evakuaciju nakon što je njihov helikopter ostao bez goriva, oni mijenjaju dva bureta goriva za dva sata plesa, zatim scena Kurtza koji čita članak o ratu iz magazina TIME, okružen kambodžanskom djecom.
Nakon premijere, Apokalipsa danas je dobio gotovo univerzalne kritike. U svom originalnom pregledu, Roger Ebert je napisao: "Apokalipsa danas dostiže veličinu ne putem analiziranja našeg iskustva o Vijetnamu, nego stvarajući novo iskustvo, kroz likove i slike".[41] U svom pregledu za Los Angeles Times, Charles Champlin je napisao: "kao primjer plemenitog korištenja medija i kao neumorni izraz nacionalne patnje, film zasjenjuje sve što su američki režiseri pokušavali da urade dugo vremena ".[38] Ebert je dodao Coppolin film na svoju listu najvećih filmova, navodeći: "Apokalipsa danas je najbolji film o Vijetnamu, jedan od najvećih od svih filmova, jer je otišao dalje od drugih, sve do mračnih predjela duše. Ne radi se tu toliko o ratu koliko o tome kako rat otkriva istine koje bismo bili sretni da se nikada ne otkriju".[41]
Ostale recenzije bile su manje pozitivne; Frank Rich iz magazina TIME, rekao je: "Dok većina snimaka oduzima dah, Apokalipsa danas je emocionalno tup i intelektualno prazan".[42] Razni komentatori su raspravljali da li je film anti-ratnog ili pro-ratnog karaktera. Dokazi nekih komentatora zasnovani su na anti-ratnim porukama koje uključuju besmislenu brutalnost rata, odsustvo vojnog zapovijedanja, kao i prizori uništavanja prirode.[43] Zagovornici pro-ratnog stava filma, međutim, vidjeli su ove iste elemente kao veličanje rata i potvrdu američke nadmoći. Prema Franku Tomasulu: "SAD nameće svoju kulturu u Vijetnamu, uključujući i razaranje sela, tako da vojnici mogu surfati, to potvrđuje pro-ratnu poruku filma."[43] Pored toga, marinac po imenu Anthony Swaffort ispričao je kako je njegov vod gledao Apokalipsu danas prije nego što je bio poslat u Irak 1990. godine kako bi bili ohrabreni za rat.[44] Prema Coppoli, film se može smatrati anti-ratnim, ali je još više kao anti-lažnim: "... činjenica da kultura može lagati o tome šta se stvarno događa za vrijeme rata, da su ljudi brutalno mučeni, sakaćeni, i ubijani, i to sve nekako predstaviti kao moralnost, to je ono što me užasava, što otvara mogućnost za dalja ratovanja".[45]
Danas, mnogi smatraju film remek djelom Nove holivudske ere, a često se navodi kao jedan sa spiska najvećih filmova svih vremena.[4][5][6] Magazin Sight and Sound je 2002. anketirao nekoliko kritičara da imenuju najbolji film u posljednjih 25 godina i Apokalipsa danas je zauzeo poziciju broj jedan. Također je naveden kao drugi najbolji ratni film od strane gledalaca Kanala 4 od ukupno 100 najvećih ratnih filmova i bio je drugi ratni film svih vremena na Movifone listi (nakon Shindlerove liste), a na listi ratnih filmova IMDB-a bio je drugi nakon filma Najduži dan. U anketi iz 2004. britanskih ljubitelja filma, Kilgoreov citat o napalmu izabran je kao najbolji filmski citat.[46] Scene helikopterskog napada sa arijom Valkyries izabrane su kao najupečatljivije filmske scene od strane magazina Empire (iako je ista numera ranije korištena 1915. godine sa sličnim efektom za nijemi film Rađanje jednog naroda). Ova scena se ponovo pojavila u posljednjem činu videoigre iz 2012. Far Cry 3 kao pjesma koja svira dok lik puca iz helikoptera.[47] Udruženje filmskih kritičara Londona glasali su 2009. godine za Apokalipsu danas kao najbolji film u posljednjih 30 godina.[48] U augustu 2009. godine, Njemačka finansijska kontrola rekla je Odboru za finansije Bundestaga da bi neuspjeh DEPFA banke, koja je u potpunosti bila pod nadzorom irskih banaka, mogao dovesti do kolapsa njemačke banke i tako prisiliti Berlin da plati kauciju 102 milijarde eura. Odboru je rečeno da bi alternativa bila propast njemačke banke i eventualno kolapsa evropskog sistema finansija - "nešto kao da se probudite u ponedjeljak ujutro u filmu Apokalipsa danas".
Na 52. dodjeli "Oscara" film je imao ukupno 8 nominacija od kojih je osvojio nagrade u sljedećim kategorijama:
Coppola je bio nominiran za naboljeg režisera izgubivši od Roberta Bentona a u kategoriji za najbolji film izgubio je od filma Kramer protiv Kramera.
Na 37. dodjeli "Zlatnog globusa" film je imao ukupno 4 nominacije od kojih je osvojio nagrade u sljedećim kategorijama:
U kategoriji za najbolji film - drama izgubio je također od Kramera protiv Kramera.
Na 33. dodjeli nagrade "BAFTA" film je imao ukupno 8 nominacija od kojih je osvojio nagrade u sljedećim kategorijama:
Od nominacija ističu se nominacije za najbolji film i najboljeg glavnog glumca za Martina Sheena.
Na 32. Kanskom filmskom festivalu film je osvojio Zlatnu palmu, dok je za nagradu FIPRESCI imao nominaciju.
Od ostalih nagrada ističu se nagrada "David di Donatello", u kategoriji za najboljeg stranog režisera za Coppolu, njemački "Zlatni ekran", srebrna medalja na Telluride filmskom festivalu povodom 35-godišnjice objavljivanja filma, te nagrada za najbolji film Udruženja filmskih kritičara Londona 1981. da bi ponovo osvojio istu nagradu 2010. povodom 30.-godišnjice.[50]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
