ruski dramaturg i pisac (1860-1904) From Wikipedia, the free encyclopedia
Anton Pavlovič Čehov (29. januar 1860 – 15. juli 1904) bio je ruski[1] dramaturg i pisac kratkih priča koji se smatra jednim od najvećih književnika svih vremena. Njegova karijera dramaturga proizvela je četiri klasika, a njegove najbolje kratke priče pisci i kritičari visoko cijene.[2][3] Uz Henrika Ibsena i Augusta Strindberga, Čehova se često spominje kao jedna od tri temeljne ličnosti u rađanju ranog modernizma u pozorištu.[4] Čehov je bio ljekar po profesiji. "Medicina je moja zakonita žena", rekao je jednom, "a književnost je moja ljubavnica."[5]
| Anton Pavlovič Čehov | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 29. januar 1860. Taganrog, Rusija |
| Smrt | 15. juli 1904 (44 godine) Badenweiler, Njemačka |
| Zanimanje | pisac |
| Jezik | Ruski jezik |
| Period | od 1870 |
Poznata djela | |
| Suprug(a) | Olga Knipper |
Čehov se odrekao pozorišta nakon prijema Galeba 1896. godine, ali je predstavu ponovo oživio da bi dobio priznanje 1898. u Moskovskom umjetničkom pozorištu Konstantina Stanislavskog, koje je potom produciralo i Čehovljevog Ujka Vanju i premijerno izvelo njegove posljednje dvije drame, Tri sestre i Višnjik. Ova četiri djela predstavljaju izazov glumačkom ansamblu[6] kao i publici, jer umjesto konvencionalne radnje Čehov nudi "pozorište raspoloženja" i "potopljeni život u tekstu".[7] Drame koje je Čehov pisao nisu bile složene, ali su bile lake za praćenje i stvarale su pomalo zastrašujuću atmosferu za publiku.[1]
Čehov je isprva pisao priče da bi zaradio novac, ali kako su njegove umjetničke ambicije rasle, napravio je formalne inovacije koje su utjecale na evoluciju moderne kratke priče.[8] Nije se izvinio za poteškoće koje je ovo predstavljalo čitaocima, insistirajući da je uloga umjetnika da postavlja pitanja, a ne da na njih odgovara.[9]
Anton Pavlovič Čehov rođen je u Taganrogu u trgovačkoj porodici. 1869. godine upisao se u taganrošku gimnaziju koja je nosila pečat provincijalne prizemnosti duha. Kada je 1875. godine očeva radnja propala, Čehov se sa porodicom preselio u Moskvu. Kada je završio gimnaziju 1879. godine dobio je stipendiju od 25 rubalja i upisao se na medicinski fakultet u Moskvi. 1886. godine izašla je njegova prva zbirka priča Šarene priče. Organizovao je pomoć gladnim seljacima, osuđuje zloupotrebu vlasti i korupciju. Čehov je majstor ruske novele. Kroz svoje mnogobrojne pripovijetke on piše o ruskoj stvarnosti 19. vijeka.
Kroz njih opisuje karijerizam, malograđanstvo, primitivizam ruskog seljaštva kao i događaje koji su se zbili raznim ljudima.
Čehovljeve drame se grade na unutrašnjoj dramatičnosti, obilnom tekstu i lirskim elementima. To nisu drame zbivanja već raspoloženja, a po tome Čehov postaje jedan od začetnika moderne dramaturgije.
Neke njegove pripovijetke su zapravo komedije a druge tragedije. Pisao je o ruskom egoizmu i hvalisanju pojedinih lica. U svojim pričama i dramama on stvara jedinstvenu atmosferu. Čehov ne opisuje uzroke društvenog ponašanja i ne ocenjuje postupke likova već ih opisuje, ismijava ako treba i također opisuje njihove živote. Mnoge Čehovljeve drame se igraju danas u pozorištima. Stvorio je jedinstvenu sliku ruskog realizma koji se može doživeti kroz smijeh ili kroz suze.
U književnoj kritici je dosta često mišljenje da Čehov nije imao snage da napiše roman. I sam Čehov je rekao: "Ne umijem da pišem veće stvari". Većina njegovih pripovijetki je komična pa je zato on od smijeha stvorio sopstveno oružje protiv ružnih pojava života: eksplozijom smijeha je ismijavao laži, korumpirane ljude i one na vlasti.
Pola vijeka poslije svoje smrti, Čehov je ostao u sijenci ruskih romansijera. Tek kasnije ljudi su shvatili njegov značaj i u njemu otkrili genijalnog umjetnika.
Nekoliko mjeseci prije smrti, Čehov je piscu Ivanu Bunjinu rekao da misli da bi ljudi mogli nastaviti čitati njegove spise sedam godina. "Zašto sedam?", upitao je Bunin. „Pa sedam i po“, odgovorio je Čehov. "To nije loše. Ostalo mi je još šest godina života."[10] Čehovljeva posthumna reputacija je uveliko premašila njegova očekivanja. Ovacije za predstavu Višnjik u godini njegove smrti poslužile su da pokažu priznanje ruske javnosti za pisca, što ga je postavilo na drugo mjesto po književnoj slavi, odmah nakon Tolstoja, koji ga je nadživio šest godina.
Čehovljev rad je takođe naišao na pohvale nekoliko najuticajnijih ruskih radikalnih političkih mislilaca. Ako je iko sumnjao u mračno i jadno siromaštvo Rusije 1880-ih, anarhistički teoretičar Peter Kropotkin je odgovorio: "čitajte samo Čehovljeve romane!"[11] Raymond Tallis tvrdi da je Vladimir Lenjin vjerovao da ga je čitanje pripovjetke Odjel br. 6 učinio revolucionarom".[12] Po završetku priče, Lenjin je rekao da je primjetio: „Apsolutno sam imao osećaj da sam i sam bio zatvoren u Odjelu 6!“[13]
Tokom života, britanski i irski kritičari uglavnom nisu imali pozitivno mišljenje o njegovom radu; E. J. Dillon je smatrao da je "učinak na čitaoca Čehovljevih priča bio odbojnost prema galeriji ljudskog otpada koju predstavljaju njegovi nestalni, beskičmeni, lutajući ljudi", a R. E. C. Long je rekao da su "Čehovljevi likovi bili odvratni i da je Čehov uživao u tome da skida posljednje krpe dostojanstvo iz ljudske duše."[14] Posle njegove smrti, Čehov je ponovo ocenjen. Prevodi Constance Garnett su osvojili čitalačku publiku na engleskom jeziku i divljenje pisaca kao što su James Joyce, Virginia Woolf i Katherine Mansfield, čija je priča „Dijete koje je bilo umorno“ slična Čehovljevom „Pospanom“.[15] Ruski kritičar D. S. Mirsky, koji je živio u Engleskoj, objasnio je Čehovljevu popularnost u toj zemlji njegovim "neobično potpunim odbacivanjem onoga što bismo mogli nazvati herojskim vrijednostima".[16] U samoj Rusiji Čehovljeva drama je nakon revolucije izašla iz mode, ali je kasnije ugrađena u sovjetski kanon. Lik Lopahina, na primjer, ponovo je izmišljen kao heroj novog poretka, izdigavši se iz skromnog porijekla da bi na kraju posjedovao vlastelinska imanja.[17][18]
Uprkos reputaciji Čehova kao dramskog pisca, William Boyd tvrdi da njegove kratke priče predstavljaju veće dostignuće.[19] Raymond Carver, koji je napisao kratku priču "Errand" o Čehovovoj smrti, vjerovao je da je Čehov bio najveći od svih pisaca kratkih priča:
Čehovljeve priče su divne (i neophodne) sada kao i kada su se pojavile. Ne radi se samo o ogromnom broju priča koje je napisao – jer je nekoliko pisaca, ako ih uopće ima, ikada uradilo više – to je nevjerojatna učestalost s kojom je stvarao remek-djela, priče koje nas užasavaju, kao i oduševljavaju i pokreću, koje su ogolile naše emocije na načine koje samo prava umjetnost može postići.[20]
Jedan od prvih nerusa koji je hvalio Čehovove drame bio je George Bernard Shaw, koji je u svom djelu Heartbreak House jedan podnaslov nazvao "Fantazija u ruskom maniru na engleske teme" i ukazao na sličnosti između problema britanske zemaljske klase i one njihovih ruskih pandana kako ih je prikazao Čehov: "isti fini ljudi, ista potpuna uzaludnost".[21]
Ernest Hemingway, još jedan pisac na kojeg je uticao Čehov, bio je više kritičan: „Čehov je napisao šest dobrih priča. Ali on je bio pisac amater.“ [22] Vladimir Nabokov je kritikovao Čehovljevu „mješavinu strašnih prozaizama, gotovih epiteta, ponavljanja“ .[23] Također je izjavio "ipak, to su njegova djela koja bih ponio na put na drugu planetu" [24] i nazvao Damu sa psetancetom "jednom od najvećih priča ikada napisanih" u svom prikazu problematičnog odnosa, i opisao Čehova kako piše "na način na koji se jedna osoba odnosi prema drugoj najvažnije stvari u svom životu, polako, a opet bez prekida, pomalo prigušenim glasom".[25]
Za pisca William Boyd, Čehovljevo historijsko dostignuće bilo je da napusti ono što je William Gerhardie nazvao "zapletom događaja" radi nečeg više "zamagljenog, prekinutog, pokvarenog ili na drugi način izmenjenog životom".[26]
Virginia Woolf razmišljala je o jedinstvenom kvalitetu priče o Čehovu u The Common Reader (1925):
Ali je li to kraj, pitamo se? Radije imamo osjećaj da smo prekoračili svoje signale; ili kao da je melodija kratko stala bez očekivanih akorda da je zatvore. Ove priče su neuvjerljive, kažemo, i nastavljaju da uokviruju kritiku zasnovanu na pretpostavci da priče treba da se zaključuju na način koji mi prepoznajemo. Na taj način postavljamo pitanje naše vlastite spremnosti kao čitaoca. Tamo gdje je pjesma poznata, a kraj naglašen – ljubavnici ujedinjeni, zlikovci uznemireni, intrige razotkrivene – kao što je to u većini viktorijanske fikcije, teško da možemo pogriješiti, ali tamo gdje je melodija nepoznata, a kraj bilješka ispitivanja ili samo informacija da su nastavili da pričaju, kao što je to kod Čekova, potreban nam je veoma hrabar i budan smisao za književnost da bismo čuli melodiju, a posebno one poslednje note koje upotpunjuju harmoniju.[27]
Michael Goldman je rekao o neuhvatljivoj kvaliteti Čehovljevih komedija: "Naučivši da je Čehov komičan... Čehov je komičan na vrlo poseban, paradoksalan način. Njegove drame zavise, kao i komedija, od vitalnosti glumaca da učine užitkom ono što bi inače bilo bolno nespretno – neprikladni govori, propuštene veze, promašaji, posrnuli, djetinjasti – ali kao dio dubljeg patosa; spoticanja nisu zapleti, već energično, graciozno rastvaranje svrhe.”[28]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
