Teorija o etnogenezi Ilira
From Wikipedia, the free encyclopedia
Teorija o etnogenezi Ilira je teza o Ilirima kao autohtonom elementu na teritoriji Balkanskog poluostrva. Na osnovu Kurganske hipoteze Marije Gimbutas, i uvažavajući mišljenje albanskih i jugoslavenskih arheologa (Milutina Garašanina, Borivoja Čovića), Alojz Benac iznio je teoriju autohtonosti, kojom opovrgava teoriju dolaska Ilira kao gotovog narodnosnog elementa i njihovo stvaranje objašnjava etnogenezom kulturnih elemenata na Balkanskom poluostrvu. Njihovo mišljenje se zasniva na činjenici da nije bilo prekida u kontinuitetu kulturnog razvoja arheološkog materijala između bronzanog i željeznog doba, pa je stoga, u skladu sa teorijom o etnogezi, kultura ilira stvorena na jednom mjestu (Zapadni Balkan) tokom tog vremena.
Teoriju su podržali jugoslavenski i albanski arheolozi ističući činjenicu o kontinuitetu nalaza u područjima kao što su Donja Dolina, Glasinac u srednjoj Bosni, zapadnoj Srbiji i sjevernoj Crnoj Gori i rijeka Mati u Albaniji.
Aleksandar Slipčević prihvata toriju za teritorije Bosne i Hercegovine, zapadne Srbije i Albanije, ali misli da se ne može prihvatiti za područja plemena Liburni i Japodi.
Njemački filolog i historičar Gustav Kossinna, nakon pojave rasizma krajem 19. stoljeća, iznio je nacionalistički nastrojenu tezu po kojoj je pradomovina Indoevropljana današnja germanska (njemačka) teritorija, što je bio temelj za kasnije nacionalsocijalističko viđenje arijevske rase. Bio je proponent ideje o kontinuiranom lokalnom razvoju Praindoevropljana koji je počeo u paleolitu. Nakon toga, došlo je do raseljavanja po Evropi formiranih etničkih cjelina, Kelta, Ilira, Slavena, Tračana i romanskih naroda. Konkretno, Iliri su se na Balkan doselili sa prostora Lužice u današnjoj Njemačkoj. Migracijama su stigli do zapadne Mađarske, gdje okupljaju razna plemena i nastavljaju prema jugu Panonije, gdje oko 1000 god prije n.e. počinje istorija Ilira. Ovakav pristup definirao je evropsku arheološku teoriju i praksu sve do vremena nakon II. svjetskog rata.[1][2]