more From Wikipedia, the free encyclopedia
„Jadran” preusmjerava ovdje. Za ostala značenja, v. Jadran (razvrstavanje).Jadransko more je ogranak Sredozemnog mora koji odvaja Apeninski poluotok od Balkanskog poluotoka, te Apeninskog gorja od Dinarskog gorja. Jadran je najsjeverniji rukavac Mediterana, koji je s njim spojen preko Otrantskih vrata (morski prolaz između Jadranskog i Jonskog mora). Države na obalama Jadranskog mora su Albanija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Italija i Slovenija. U Jadranu se nalazi preko 1300 otoka, većinom smještenih na istočnoj strani, tj. hrvatskoj obali. Dijeli se na tri bazena, sjeverni koji je najplići i južni koji je najdublji, s najvećom dubinom od 1233 metra. Morske struje putuju u smjeru obrnutom od kazaljke na satu, ulazeći kroz Otrantska vrata uz istočnu obalu mora i vraćajući se uz zapadnu (talijansku) obalu. Morske mijene nisu pretjerano izražene, iako se povremeno mogu dogoditi veće razlike u njihovim amplitudama. Slanost Jadrana je manja od Sredozemnog zato što tekućice u Jadranskom slivu čine trećinu pritoka Sredozemnog mora. Površinska temperatura mora varira od 24o ljeti do 7o zimi.
Jadransko more | |
|---|---|
 Satelitska fotografija Jadranskog mora | |
| Lokacija | Južna Evropa |
| Koordinate | 43°N 15°E |
| Granična mora | Jonsko more |
| Površina | 138.600 km² |
| Zapremina | 35.000 km³ |
| Prosječna dubina | 252,5 m |
| Najveća dubina | 1233 m |
| Najveća širina | 200 km |
| Najveća duljina | 800 km |
| Površina sliva | 235.000 km² |
| Širi sliv | sredozemni |
| Glavni pritoci | Adige, Bojana, Cetina, Drim, Krka, Neretva, Soča, Pad, Zrmanja |
| Akumulacijski period | 3 – 3,8 god. |
| Temperatura | 9 – 24 °C |
| Salinitet | 38 – 39 ‰ |
| Otoci | 1246 |
| Duljina obale | 3739,1 km |
| Obalne države |  Albanija Crna Gora Bosna i Hercegovina Hrvatska Slovenija Italija |
More leži na Jadranskoj mikroploči, koja se u Mezozoiku odvojila od Afričke ploče. Kretanje ploče i sudar s Euroazijskom pločom je znatno utjecalo na uzdizanje okolnih planinskih lanaca. U Jadranu su nađeni svi tipovi sedimenata koje je najvećim dijelom donijela rijeka Po, najveća rijeka u Jadranskom slivu. Zapadna obala je aluvijalna ili terasasta, dok je istočna vrlo razvedena i kraška. Na Jadranu je mnogo zaštićenih područja, kako bi se zaštitila bioraznolikost u kršu. More je obilato florom i faunom i u njemu obitava više od 7000 vrsta, od kojih su mnoge rijetke, endemske i ugrožene.
Jadransku obalu nastanjuje preko 3,5 milijuna ljudi. Najveći gradovi su Bari, Venecija, Trst, Rijeka i Split. Najstariji stanovnici jadranske obale su bili Etrušćani i ostala italska plemena, Iliri i Stari Grci. Do 2. vijeka pr.n.e. obala je bila pod kontrolom Rimske Republike. U Srednjem vijeku, Jadranska obala i more su kontrolirale razne države, od kojih su najznačajnije bile Bizantsko Carstvo, Mletačka Republika, Habsburška Monarhija i Osmansko Carstvo. Nakon ujedinjenja Italije, Kraljevina Italija je imala velike pretenzije na kontrolu istočne obale, a time ujedno i cijelog Jadrana koje je trajalo cijeli 20. vijek. Nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske i Osmanskog Carstva, na istočnoj obali su nastale dvije nove države: Slobodna Država Rijeka (1920-24.), Kraljevina Jugoslavija i Albanija. Nakon odvajanja jugoslavenskih saveznih republika, pomorske i teritorijalne granice su se prenijele na novoosnovane države.
Glavne djelatnosti uz obalu su ribarstvo i turizam. Hrvatski i crnogorski turizam je ekonomski najbrže rastući u regiji. Pomorski transport je također vrlo bitna djelatnost, a na obali Jadranskog mora postoji 19 većih pomorskih luka kroz koje godišnje prođe preko milijun tona robe. Najveća Jadranska pomorske luke za teretni transport su Venecija, Trst, Kopar i Rijeka, dok se venecijanska i splitska luka najveće putničke luke.
Jadransko more je poluzatvoreno more[1], omeđeno s jugozapada s Apeninskim poluotokom, sa sjeverozapada s talijanskim regijama Veneto i Furlanija-Julijska krajina, na sjeveru i istoku sa Slovenijom, Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom, Crnom Gorom i Albanijom, tj. Balkanskim poluotokom. Na jugu se spaja s Jonskim morem, a dijele ih 72 km široka Otrantska vrata.[2] Međunarodna hidrografska organizacija (eng. International Hydrographic Organization, IHO) definira granicu između Jadranskog i Jonskog mora kao liniju koja spaja ušće rijeke Butrint u Albaniji s rtom Karagol na otoku Krfu, preko rta Kephali do rta Santa Maria di Leuca na Apeninskom poluotoku.[3] More se proteže u duljini od oko 800 km od sjevera prema jugu, te na oko 200 km širine od istoka do zapada. Pokriva površinu od oko 138.600 četvornih kilometara i volumena je 35.000 kubičnih kilometara. Jadran se proteže prema sjeveru od 40° do 45°47' predstavljajući najsjeverniju točku Sredozemnog mora.[2] Geografski je podijeljeno na Sjeverni Jadran, Srednji Jadran i Južni Jadran.[4] Sliv Jadranskog mora obuhvaća površinu od 235.000 četvornih kilometara, pri čemu je omjer kopna i mora 1.8. Prosječna nadmorska visina sliva je 782 metra, sa srednjim nagibom od 12,1o. Glavne rijeke koje se ulijevaju u Jadran su Po, Neretva, Soča, Krka, Drim, Bojana i Vjosa.[5] Krajem 19. vijeka, Austro-Ugarska je osnovala geodetsku mrežu s mjerenjem nadmorske visine koristeći srednju razinu Jadranskog mora u luci Sartorio u Trstu, Julija. Mjerenja je zadržala Austrija, koje je kasnije prihvatila Jugoslavija i na posljetku su prenesena na države nastale njezinim raspadom.[6]
| Duljina Jadranske obale u kilometrima[7][8] | ||||
|---|---|---|---|---|
| Država | Kopno | Otoci | Ukupno | Zračna linijaa |
| Hrvatska | 1777,3 | 4058 | 5835,3 | 526 |
| Italija | 1249 | 23b | 1272 | 926 |
| Albanija | 396 | 10 | 406 | 265 |
| Crna Gora | 249 | 11 | 260 | 92 |
| Slovenija | 46,6 | 0 | 46,6 | 17 |
| Bosna i Hercegovina | 21,2 | 0 | 21,2 | 10,5 |
| Ukupno | 3739,1 | 4102 | 7841,1 | 1836,5 |
| Napomene: a Udaljenost između najudaljenijih točaka obale svake države, b Ne uključuje otoke u obalnim lagunama | ||||
U Jadranskom moru leži više od 1300 otoka i otočića, od kojih se velika većina nalazi na istočnoj obali, osobito na hrvatskom dijelu obale s 1246 otoka,[9] čime je ona jedna od najrazvedenijih obala na svijetu. Broj uključuje otoke, otočiće, stijene i hridi svih veličina, ubrajajući i one koji se vide samo u vrijeme trajanja oseke.[10] Među hrvatskim otocima su i najveći u Jadranskom moru, Krk i Cres, od kojih oba pokrivaju područje od oko 405,78 četvornih kilometara i najviši otok u Jadranu, Brač, čiji najviši vrh doseže 780 metara nadmorske visine. Otoci Cres i Lošinj su odvojeni samo uskim plovnim kanalom iskopanim u antičko dobu.[11] Originalni cijeli otok je kod Starih Grka bio znan kao "Apsyrtides".[12] Od mnogo hrvatskih otoka, 48 je stalno naseljenih, a najviše stanovnika imaju Krk i Korčula.[13] Za razliku od vrlo razvedene istočne, otoci uz zapadnu obalu su brojčano i veličinom manji. Najpoznatije je 117 otoka na kojima leži grad Venecija.[14] Sjeverna obala grčkog otoka Krfa prema IHO-u također leži u Jadranskom moru.[15] IHO-ove granice su u Jadran smjestile i par manjih grčkih otoka koji se nalaze sjevernije od Krfa.[3]
Prosječna dubina Jadrana je 252,5 metara, a njegova maksimalna dubina je 1233 metra. Međutim, Sjeverni Jadran je rijetko dublji od 100 metara.[7] Sjeverni Jadran, koji se prostire između Venecije i Trsta do linije koja povezuje Anconu i Zadar, je na svom najsjevernijem dijelu dubok samo 15 metara, dok se postepeno prema jugu ta dubina povećava.[16] Srednji Jadran se prostire južnije od linije Ancona-Zadar, s 270 metara dubokom Srednje Jadranskom jamom. Na jugu Srednjeg Jadrana se nalazi 170 metara duboki Palagruški prag, koji odvaja Srednji od 1200 metara duboke depresije u Južnom Jadranu. Dalje prema jugu, morsko dno se uzdiže do 780 metara dubokog Otrantskog praga na granici Jadranskog i Jonskog mora. Južni Jadran je po mnogočemu sličan sjevernom dijelu Jonskog mora.[17] Poprečno, Jadransko more je asimetrično kao i Jonsko. Obala Apeninskog poluotoka je relativno slabo razvedena s vrlo malo otoka. Kao kontrast, obala Balkanskog poluotoka je vrlo razvedena s mnogo otoka, osobito u Hrvatskoj. Na razvedenost obale su utjecali Dinaridi koji su vrlo blizu obale, dok su Apenini mnogo dalje od obalne crte.[16]
Dinamiku priobalnih voda najviše određuje asimetrična obala i protok vode iz Mediterana kroz Otrantska vrata uz istočnu obalu.[18] "Glatka" talijanska obala (s vrlo malo izbočenja i otoka) omogućava miran protok Zapadne jadranske struje, koja se sastoji od površinske relativno svježe vodene mase i dublje hladne i guste vodene mase.[19] Obalne struje na suprotnoj obali su mnogo kompleksnije, zbog krševite obale, mnogo otoka i blizine Dinarida. Blizina Dinarida je uzrok značajnih temperaturnih varijacija između mora i zaleđa, što dovodi do pojave Bure. Razlike između morskih mijena su blage, najčešće manje od 30 centimetara.[20]
Normalne visine plime i oseke se mogu značajno povećati, što dovodi do poplavljanja obale; ovaj fenomen je najpoznatiji u Italiji, osobito gradu Veneciji. Takve varijacije mogu povećati normalne razine za više od 140 cm[21], a najviša visine plime od 194 cm je izmjerena 4. studenog 1966. godine.[22] Takvo drastično povećanje amplitude plime uzrokuje kombinacije nekoliko faktora, uključujući položaj Sunca i Mjeseca, meteorološke faktore kao olujni udari Juga i geometrijski oblik uvale (koji smanjuje ili povećava astronomski faktor).[23] Nadalje, oblik Jadranskog mora koje je izduženo i usko je uzrok oscilacija u kretanju vode uz glavne osi bazena.[24] Na posljetku, Venecija je najugroženija takvim poplavama zbog slijeganja obalnog tla čime ona "tone" sve niže.[25] Neobično visoke plime su zabilježene i drugdje na Jadranu, primjerice u Kopru, Zadru i Šibeniku.[26][27][28]
Procjenjuje se da se cijeli volumen Jadrana izmjeni kroz Otrantska vrata za 3,4±0,4 godina, što je vrlo kratko razdoblje (za usporedbu, oko 500 godina je potrebno da se izmjeni sva voda u Crnom moru). Ovako kratko razdoblje je iznimno važno zbog isteka rijeka u Jadransko more koji iznosi do 5700 m3/s. Ova brzina isteka iznosi 0.5% ukupnog volumena Jadrana, ili sloj od 1,3 metra slatke vode svake godine. Najveći doprinos pritoka ima rijeka Po (28%)[29], s prosječnim istjekom od 1569 m3/s. Ako gledamo najveće pritoke u Mediteranu, rijeka Po je na drugom mjestu, a prate ju Neretva i Drin koje su na trećem i četvrtom. Značaje pritoke slatke vode čine i podzemne tekućice koje izviru pod vodom - vrulje.[30] Procjenjuje se da se kroz podzemne vode slije više od 29% ukupnog pritoka slatke vode u Jadranu. Podzemni izvodi uključuju i termalne izvore, koji su otkriveni blizu grada Izola. Termalna voda je bogata sumporovodikom, temperature od 22 od 29,6 oC i omogućava razvoj specifičnog ekosustava.[31] Jadranski sliv čini trećinu ukupnog volumena dotoka slatke vode u Sredozemnom moru.[32]
Temperature na površini Jadrana su ljeti od 22 do 24oC ili 12 do 14oC zimi ako izuzmemo sjeverni dio Jadrana u kojem se temperatura zimi spušta do 9oC. Sezonske temperaturne razlike se javljaju kao longitudinalni gradijent u Sjevernom Jadranu i transverzalni gradijent u Srednjem i Južnom Jadranu[33] zbog geografskih karakteristika mora; pliće je i bliže obali (izduženog oblika).[34] Tokom posebno hladnih zima, more se na nekim plićim mjestima može zalediti, osobito u Venecijanskoj laguni, ali bilo je takvih slučajeva i mnogo južnije kod grada Tisno.[35][36] Južni Jadran je zimi topliji 8o do 10oC od sjevernijih područja.[37] Razlike u slanosti mora su također prisutne i variraju između 38 i 39 promila.[33] Južni Jadran je nešto slaniji zbog dotoka slanije vode iz istočnog Sredozemlja.[37]
Kao i kod većine područja na Sredozemlju, Jadransko more i kopnene mase koje ga okružuju imaju Mediteransku klimu, vrstu suptropske klime. Pošto se more nalazi na srednjim geografskim dužinama ima promjenjivu sezonsku klimu. Ljeta su topla do vruća i suha, a zime su blage do hladne i kišovite. Godišnja prosječna temperatura zraka se mijenja u opsegu od oko 20oC.[33] Prema Köppenovoj klasifikaciji klime Južni i Srednji Jadran je klasificiran da ima mediteransku klimu s vrućim ljetima (Csa), a sjeverni dio Jadrana da ima vlažnu suptropsku klimu (Cfa).[38][39] Dominantni vjetrovi zimi su Jugo i Bura. Bura puše kroz klance i prevoje na Dinaridima i donosi hladan i suh zrak s kontinenta. Najveće brzine dostiže u područjima Trsta, Senja i Splita, s naletima vjetra koji dostižu brzine do 180 km/h. Jugo donosi vlažan i topao zrak i često sa sobom nosi pijesak iz Sahare čime uzrokuje prljave kiše.
| Klimatske karakteristike nekih većih gradova na Jadranu | ||||||
|---|---|---|---|---|---|---|
| Grad | Srednja temperatura (dnevni maksimum) | Srednja količina padalina (kišni dani) | ||||
| siječanj | srpanj | siječanj | srpanj | |||
| °C | °C | mm | dana | mm | dana | |
| Bari | 12,1 | 28,4 | 50,8 | 7,3 | 27,0 | 2,6 |
| Dubrovnik | 12,2 | 28,3 | 95,2 | 11,2 | 24,1 | 4,4 |
| Rijeka | 8,7 | 27,7 | 134,9 | 11,0 | 82,0 | 9,1 |
| Split | 10,2 | 29,8 | 77,9 | 11,1 | 27,6 | 5,6 |
| Venecija | 5,8 | 27,5 | 58,1 | 6,7 | 63,1 | 5,7 |
| Izvor: Svjetska meteorološka organizacija[40] | ||||||
| Najveći gradovi na Jadranskoj obali | ||||||||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
|
broj | grad | država | regija/županija | stanovništvo (gradsko) |
| ||||
| 1 | Bari | Italija | Apulija | 320.475 | ||||||
| 2 | Venecija | Italija | Veneto | 270.884 | ||||||
| 3 | Trst | Italija | Furlanija-Julijska krajina | 205.535 | ||||||
| 4 | Split | Hrvatska | Splitsko-Dalmatinska | 165.893 | ||||||
| 5 | Ravenna | Italija | Emilia-Romagna | 159.497 | ||||||
| 6 | Rimini | Italija | Emilia-Romagna | 142.579 | ||||||
| 7 | Rijeka | Hrvatska | Primorsko-Goranska | 127,498 | ||||||
| 8 | Pescara | Italija | Abruzzo | 123.103 | ||||||
| 9 | Drač | Albanija | Drač | 115.550 | ||||||
| 10 | Ancona | Italija | Marke | 101.210 | ||||||
| Izvori: Hrvatski popis stanovništva 2011.,[41] Talijanski nacionalni statistički institut (2011.),[42] Albanski popis stanovništva 2011.[43] | ||||||||||
Na obalama i otocima Jadranskog mora nalazi se mnogo manjih naselja i samo nekoliko većih gradova. Među najvećima su talijanski Bari, Venecija, Trst, Ravenna i Rimini, hrvatski Split, Rijeka i Zadar, albanski Drač i Valona i slovenski Kopar. Ukupno na Jadranskim obalama živi oko 3,5 milijuna ljudi.[44]
Grad Venecija je sagrađen na skupini otoka koji se nalaze uz obalu i u opasnosti je zbog slijeganja sedimenta, a ista opasnost je prisutna u delti rijeke Po. Slijeganje uzrokuje voda koje odnosi sa sobom sedimentno tlo, a efekt se pojačava iskopavanjem pijeska za industriju, korištenjem vode za agrikulturu i crpljenjem podzemnih izvora vode.[45][46]
Potapanje Venecije je usporeno nakon odluke donesene 1960-ih da se zabrane arteški bunari, ali je grad i dalje bio u opasnosti od potopa za vrijeme većih plima. Nedavne provedene studije pokazuju da grad više ne tone,[47][48] ali unatoć tome je i dalje spreman za hitne obrane od poplava. Bivši talijanski premijer Silvio Berlusconi je u svibnju 2003. predstavio projekt MOSE (tal. Modulo Sperimentale Elettromeccanico, u prijevodu eksperimentalni elektromehanički modul) koji bi trebao u budućnosti čuvati grad od poplava. Prijedlog projekta je da se položi 79 pokretnih pontona duž morskog dna na trima ulazima u Venecijansku lagunu. Kada razina plime prijeđe 110 cm, pontoni bi se napunili zrakom tvoreći branu i blokirali nadolazeći plimni val s Jadranskog mora. Predviđeno je da će projekt biti dovršen do 2014. godine.[49]
Geofizičke i geološke informacije pokazuju da su Jadransko more i dolina rijeke Po dio litosferne ploče nazvane Jadranska mikroploča. Pretpostavlja se da se ta ploča odvojila od Afičke ploče u Mezozoiku. Odvajanje je počelo tokom srednjeg i kasnijeg trijasa, kada je i počelo taloženje vapnenca. Između stadija Norik i Gornje krede stvorio se debeli niz karbonatnih sedimenata (dolomita i vapnenca) dubok gotovo 8 kilometara i tvorili takozvanu Jadransku karbonatnu platformu.[50] Ostaci te platforme se mogu naći u Jadranskom moru i okolnom mladom nabranom gorju (Južne Alpe i Dinaridi). Tokom Eocena i ranog Oligocena, ploča se pomaknula na sjever i sjeveroistok i zajedno s Afričkom i Euroazijskom pločom imala je utjecaja na Alpsku orogenezu tokom koje su uzdignuti Dinaridi i Alpe. U kasnije Oligocenu, kretanje ploče se okrenulo i zajedno s Euroazijskom pločom sudjelovalo u Apeninskoj oregenezi tokom koje je uzdignut Apeninski poluotok i gorski masiv Apenini.[51] Neprekinuti obruč povećane seizmičke aktivnosti u Jadranu, zajedno s obručem navlaka (rasjed), orijentiranog sjeveroistok-jugozapad i identičnom orijentacijom Apenina i Dinarida pokazuje da se ploča okreće suprotno od kazaljke sata.[52] Aktivni rasjed dužine 200 km se nalazi sjeverozapadno od Dubrovnika, uzdižući Dalmatinske otoke kako Jadranska mikroploča podvlači pod Euroazijsku. Nadalje, rasjed izaziva primicanje južnog vrha Apeninskog poluotoka prema Balkanskom poluotoku za oko 0,4 cm godišnje. Ako se ovakvo kretanje nastavi, Jadransko more će se zatvoriti za otprilike 50 do 70 milijuna godina.[53] U Sjevernom Jadranu, obala zapadne Istre i Tršćanskog zaljeva konstantno tone. U zadnjih dvijesto godina je potonula oko 1,5 metara.[54] U srednjem Jadranskom bazenu, postoje dokazi o vulkanskoj aktivnosti tokom razdoblja Perma oko Komiže na otoku Visu i vulkanskih otoka Jabuke i Brusnika.[55] Potresi se u ovoj regiji bilježe od davnina.[56] Nedavni jači potres jačine 7 po Richterovoj ljestvici je pogodio Crnu Goru 1979. godine.[57] Od ostalih većih potresa, u historiji su zapamćeni 1627. na poluotoku Gargano i 1667. veliki potresu u Dubrovniku, oba popraćena jakim cunamijem.[58] U posljednjih 600 godina, cunamiji su se u Jadranu pojavili petnaestak puta.[59]
U Jadranu su pronađeni razni tipovi morskog taloga (sedimenta). Sjeverni Jadran je pretežito plitak i karakterističan je po pijesku iz vremena kada je razine vode bila niža i to područje bilo obala. U predjelima dubljim od 100 metara, tipično je muljevito korito.[18][60] Jadran je geomorfološki podijeljen na pet jedinica. "Sjeverni Jadran" (do dubine od 100 metara), "Sjeverni Jadran otočno područje" (veliki Kvarnerski otoci) je zaštićeno od taloženja sedimenata s vanjskim otocima, "Srednji Jadran otočno područje" (veliki Dalmatinski otoci), "Srednji Jadran" (karakterizira ga srednjo-jadranska depresija) i "Južni Jadran" koji se sastoji od obalnog spruda i južno-jadranske depresije. Sedimenti nataloženi u Jadranu danas pretežito dolaze sa sjeverozapadne obale, a nanose ih rijeke Po, Reno, Adige, Brenta, Tagliamento, Piave i Soča. Količina sedimenata koje nose rijeke istočne obale, Rječina, Zrmanja, Krka, Cetina, Ombla, Dragonja, Mirna, Raša i Neretva je zanemariva, jer se ti sedimenti većinom talože na ušćima tih rijeka. Jadranska zapadna obala je aluvijalna i terasasta, dok je istočna obala većinom kamenita uz izuzetak najjužnijeg dijela u Albaniji koja ima pješčane uvale i stjenovite rtove.[51]
Istočna obala, osobito hrvatski dio je pored grčke obale najrazvedenija obalna linija na Sredozemlju.[61] Većina istočne obale karakterizira kraška topografija, razvijena vremenskim utjecajem na Jadransku karbonatnu platformu. Karstifikacija je započela nakon zadnjem uzdizanja Dinarida u Oligocenu i u Miocenu tokom kojeg su karbonatne stijene izložene atmosferskim prilikama. Vremenskom utjecaju je bilo izloženo i 120 metara obale koja se trenutno nalazi ispod površine mora, a bila je obala tokom zadnjeg ledenog doba. Procjenjuje se da su neke krške formacije iz ranijih razdoblja niske razine mora, najviše tokom Mesinske krize slaniteta.[50] Krš se razvio i u Apuliji iz Apulijanske karbonatne platforme.[62]
Najveći dio istočne obale se sastoji od karbonatnih stijena, dok je fliš uvelike prisutan u Tršćanskom zaljevu, osobito uz slovensku Istru gdje je 80 metara visoka Strunjansk klif najviša stijena na cijelom Jadranu i jedina takvog tipa na istočnom Jadranu.[63] Fliš je prisutan i na Biokovu, a može se vidjeti i u Albaniji te na zapadnoj Jadranskoj obali.[64][65]
Postoje izmjene pomorskog i aluvijalnog sedimenta u delti rijeke Po, na Jadranskoj sjeverozapadnoj obali i prema zapadu do Piacenze, koje datira iz razdoblja Pleistocena kada je razina mora rasla i potopila udolinu. Rast razine mora je nastupio nakon zadnjeg ledenog doba, koje je uzdignulo Jadransko more prije otprilike 5500 godina.[66] Od tada se delta rijeke Po širi. Od 1000 godine pr.n.e. do 1200 godine nove ere prosječno se širila oko 4 metra godišnje.[67] U XII. vijeku, delta se širila oko 25 metara godišnje. U XVII. vijeku, delta je postala okoliš kojim upravlja čovjek jer je počeo iskop umjetnih kanala. Od tada se kanalima i novim rukavcima delta rijeke širi po godišnjoj stopi od 50 metara.[68] Osim već nabrojanih rijeka, u Jadran se samo iz Italije ulijeva više od 20 drugih rijeka, koje također tvore aluvijalnu obalu,[69] uključujući lagune Venecije, Grado i Caorle.[70] Na istočnoj obali postoje manje aluvijalne ravnice u deltama rijeka Dragonje, Bojane i Neretve.[71][72]
Jadransko more ima jedinstveno vodno tijelo u odnosu na cijelokupnu biokemijsku fizionomiju. Proizvodi anorganske hranjive tvari, a uvozi čestice organskog ugljika i nitrogena kroz Otrantska vrata koja djeluju kao mjesto mineralizacije. Izmjena tvari je mnogo kompleksnija zbog batimetrije mora; 75% vode protjeće kroz tjesnac i kruži oko Palagruškog praga i Sjeverni Jadran utjeće tek na 3-4% vode u Južnom Jadranu.[73] To se reflektira na biogeografiju i ekologiju mora, osobitno na sastav i osobine njegovog ekosustava.[74] Glavne biogeografske jedinice su Sjeverni Jadran, Središnji Jadran i Južni Jadran.[75]
Jedinstvena priroda Jadrana je bogata endemima. U Jadranu je indentificirano više od 7000 životinjskih i biljnih vrsta. Srednji Jadran je nabogatiji endemskim vrstama, s 535 indentificiranih vrsta zelene, smeđe i crvene alge.[76] Četiri od pet vrsta mediteranske morske trave su pronađene u Jadranu. Najčešće vrste su Cymodocea nodosa i Zostera noltii, dok su Zostera marina i Posidonia oceanica mnogo rijeđe.[77]
Uzduž istočne obale su pronađene mnoge rijetke i zaštićene vrste. Razlog tome je čista i manje zagađena voda od one na zapadnoj obali, za što su zaslužne morske struje koje cirkuliraju u smjeru obrnutom od kazaljke sata. Takav protok vode značajno doprinosi bioraznolikosti država na istočnoj obali. Dobri dupin je često viđen na istočnom akvatoriju, a nekad je hrvatska obala pružala utočište kritično ugoroženoj sredozemnoj medvjedici i morskim kornjačama.[76]
Sjeverni Jadran je osobito bogat ribljim endemskim vrstama.[78] Oko trideset endemskih vrsta riba je nađenu u samo jednoj ili dvije države čije granice izlaze na Jadran. Razlog tome je krška morfologija obalne i podmorske topografije, uključujući nastanjena podvodna staništa, krških rijeka i područja oko vrulja.[79] Poznato je 45 podvrsta, endema Jadranske obale i otoka. U Jadranu obitava oko 410 vrsta i podvrsta riba, predstavljajući približno 70% mediteranske riblje svojte, s barem 7 vrsta koje žive samo u Jadranu. Zbog pretjeranog izlova ribe, oko 64 poznatih vrsta je pred izumiranjem.[76] Samo mali djelić ribe nađene u Jadranu je došao procesom lesepsijske migracije (eng. Lessepsian migration) i bijegom iz marikultura.[80]
Bioraznolikost u Jadranu je velika i duž obale postoji nekoliko zaštićenih područja. U Italiji su to Miramare u Tršćanskom zaljevu (Sjeverni Jadran), Torre del Cerrano i otočje Tremiti u srednjo-jadranskom bazenu i Torre Guaceto u južnoj Apuliji.[81][82] Zaštićeno područje Miramare je uspostavljeno 1986. godine i pokriva oko 30 hektara obale i 90 hektara mora. Područje obuhvaća 1,8 kilometara oblane linije blizu rta Miramare.[83] Zaštićeno područje Torre del Cerrano je osnovano 2009., a prostire se 5,7 km (3 nautičke milje) od obale prema pučini uz 7 km dugu obalnu crtu. Različite zone zaštićenog područja pokrivaju područje od 37 km2 površine mora.[84] Otočje Tremiti je zaštićeno od 1989., dok su sami otoci dio Nacionalnog parka Gargano.[85] Zaštićeno područje Torre Guaceto, koje se nalzi blizu Brindisi i Carovingo, pokriva područje od 2227 hektara i u blizini Državni rezervat Torre Guaceto koji pokriva 1114 hektara obale i dijeli 8 kilometara obalne linije s zaštićenim područjem mora.[86] Nadalje na talijanskoj Jadranskoj obali se nalazi 10 međunarodno važnih močvarnih područja zaštićenih Ramsarskom konvencijom.[87]
Istra. Nacionalni park Brioni obuhvaća 743,3 hektara arhipelaga i 2651,7 hektara okolnog mora.[88] Proglašen je nacionalnim parkom 1999. godine.[89] Limski kanal je 10 kilometarski rijas rijeke Pazinčice.[90] U slovenskom dijelu Istre, morska i obalna zaštićena prirodna područja su Park prirode Sečovlje Salina, Park prirode Strunjan, Prirodni rezervat Škocjan Inlet i spomenici prirode Debeli Rtič, Cape Madona i Jezera Fiesa.[91][92] Park prirode Sečovlje Salina je osnovan 1990. i pokriva 721 hektar, te obuhvaća četiri prirodna rezervata.[93][94] Godine 1993., područje je zaštićeno Ramsarskom konvencijom i od međunarodnog je značaja za vrste ptica močvarica.[95] Park prirode Strunjan je osnovan 2004., pokriva 429 hektara i sadrži dva prirodna rezervata.[91][93] U sastavu parka se nalazi i 4 km dugi klif, najsjeverniju mediteranstku solanu i jedini slovenski sustava laguna.[96] Ujedno je i najsjevernija točka na kojoj se uzgajaju neke mediteranske biljke.[97] Prirodni rezervat Škocjan Inlet je osnovan 1998. i pokriva 122 hektara.[98] Spomenik prirode Debeli Rtič obuhvaća 24 hektara,[99] Spomenik prirode Cape Madona 12 hektara,[100] i Spomenik prirode Jezera Fiesa 2,1 hektar,[101] kao jedino obalno boćato jezero u Sloveniji.[102]
U Hrvatskoj je sedam zaštićenih podučja: pored navedenog Brioni i Limski kanal u hrvatskom dijelu Istre, u Dalmaciji su: Kornati i Telašćica u srednjo-jadranskom bazenu, blizu Šibenika; i Lastovsko otočje, Malostonski zaljev i otok Mljet u južnoj Dalmaciji.[81]
Dalmacija. Nacionalni park Kornati je utemeljen 1980. i prostire se na 220 km2, uključujući 89 otoka i hridi. Morski okoliš
obuhvaća tri četvrtine ukupne površine parka, dok ukupna duljina obale iznosi 238 km.[103] Nacionalni park Telašćica se nalazi na Dugom otoku i osnovan je 1998. godine. Park pokriva 69 km oblane linije, 22,95 km2 kopna i 44,55 km2 mora.[104] Malostonski zaljev je na granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, sjevernije od poluotoka Pelješac i obuhvaća 48 km2 morskog područja.[81] Park prirode Lastovsko otočje je utemeljn 2006. i sadrži 44 otoka i hridi, 55 km2 kopna i 143 km2 mora.[105] Nacionalni park Mljet je utemeljen 1960., pokriva površinu od 24 km2. Ramsarskom konvencijom je zaštićena delta Neretve kao značajno međunarodno močvarno područje.[106]
Albanija je 2010. osnovala svoje prvo zaštićeno morsko područje, Nacionalni park Karaburun-Sazan na poluotoku Karaburun, gdje se spajaju Jadransko i Jonsko more. Park pokriva ukupno 12570 hektara površine.[107] Planirana su još dva zaštićena morska područja, Rt Rodon i Porto Palermo.[81] U Albaniji su i dva močvarna rezervata zaštićena Ramsarskom konvencijom: laguna Karavasta i Butrint.[108] Ni Bosna i Hercegovina ni Crna Gora nemaju planove za uspostavom ikakvih zaštićenih područja.[81]
Ekosustav Jadranskog mora je pod stalnom prijetnjom prekomjernog unosa hranjivih tvari preko drenaža s poljoprivrednih zemljišta i otpadnih voda iz gradova na obali, ali i iz rijeka, osobito Po.[109] Venedija je najčešći primjer zagađenja obalnih voda gdje brodovi, polja, tvornice i otpadne vode pridonose zagađenju mora.[110] Rizik predstavljaju i balasne vode koje ispuštaju brodovi, osobito tankeri. No, s obzirom da većina tereta i gotovo svi tankeri dolaze s teretom, a ne da odlazi s teretom, rizik od balastnih voda ostaje minimalan. Međutim, predloženi terminali za izvoz nafte su kritizirani prvenstveno zbog toga. Glavnu prijetnju predstavlja izlijevanje nafte u more koje bi ozbiljno ugrožilo okoliš i nanjelo štetu turizmu i ribarstvu.[111] Procjenjeno je da ako se dogodi veći izlijev nafte, samo u Hrvatskoj bi gotovo milijun ljudi ostalo bez prihoda.[112] Dodatni rizik predstavljaju rafinerije nafte u delti rijeke Po gdje su se izlijevi nafte događali u prošlosti,[113] srećom bez značajnijih posljedica po okoliš.[114] Od 2006. Italija razmatra izgradnju terminala za ukapljeni zemni plin u Tršćanskom zaljevu, zajedno s plinovodom u neposrednoj blizini granice sa Slovenijom.[115] Slovenska vlada, okolne općine i gradovi su izrazili zabrinutost zbog utjecaja tog terminala na okoliš, transport i turizam.[116][117]
Još jedan izvor zagađenja u Jadranu je kruti otpad. Jugo i morske struje znaju nositi sa sobom velike količine krutog odpada, najčešće plastike.[118] Na onečišćenje zraka u Jadranu najviše utječu velika industrijska sjedišta u porječju rijeke Po i velikih industrijskih gradova uz obalu.[119][120]
Italija i SFRJ su 1977. uspostavile zajedničku komisiju za zaštitu od onečišćenja Jadrana. Organizacija je nakon raspada SPFR prenesna na Sloveniju, Hrvatsku i Crnu Goru.[121] Buduća onečišćenja su predviđena i napravljena je analiza najugoroženijih dijelova koja će se sanirati uz pomoć regionalnih projekata i Svjetske banke. Prepoznato je 27 "vrućih točaka" do 2011. godine, od kojih šest zahtijevaju brzu reakciju.[122]
Porijeklo imena Adriatic je povezano s Etrušćanskim naseljem Adria, koja najvjerojatnije potječe od ilirskog adur što znači voda ili more.[123] U Antici je more bilo znano kao Mare Adriaticum (Mare Hadriaticum, katkada pojednostavljeno na Adria) ili rjeđe Mare Superum (gornje more).[124] Ova dva pojma nisu sinonimi. Mare Adriaticum se odnosi općenito na područje Jadranskog mora i proteže se od Venecijanskog zaljeva do Otrantskih vrata. Granice su malo striktnije definirali Rimski autori. Rani Grčki izvori su postavili granice između Jadranskog i Jonskog mora na više točaka, od Venecijanskog zaljeva do južnog vrha otoka Peleponeza, istočne obale Sicilije i Zapadne obale Krete.[125] Mare Superum je u definiciji obuvaćalo sadašnje granice Jadrana i more južno od Apeninskog polutoka, sve do Sicilijanskog kanala.[126] Još jedno ime korišteno u to vrijeme je Mare Dalmaticum, koje se odnosilo na more uz obalu rimske provincije Dalmacije i Ilirik.[127]
Italija i SFRJ su 1968. dogovorile granice na Jadranu, s dodatnim sporazumom potpisanim 1975. koji se odnosio na pitanje Trščanskog zaljeva. Granica dogovorena 1968. se proteže na 654 kilometra i sastoji se od 43 točke. Te točke su povezane ravnim linijama ili kružnim segmentima. Granice dogovorene 1975. sadrže dodatnih 5 točaka, koje se nastavljaju na završnu točku određenu 1968. godine. Sve države nastale raspadom SFRJ su prihatile te sporazume. Na najjužnijem dijelu Jadrana granice nisu određene zbog izbjegavanja određivanja točke dodira dviju granica s albanskom. SFRJ, Albanija i Italija su teritorijalnim vodama definirale 15 km od kopna, ali je ta razdaljina 1970-ih smanjena na međunarodno standarnih 12 km. Italija i Albanija su dogovorile svoje morske granice 1992. po principu ekvidistance.[128] Prema konvenciji UN-a o zakonima na moru Jadransko more je definirano kao zatvoreno ili poluzatvoreno more.[129]
Jadraska Euroregija je uemeljena u puli 2006. kako bi se promovirala regionalna suradnja na obalama Jadranskog mora i služila kao pomoć u rješavanju problema u regiji. Jadranska Euroregija se sastoji od 23 regije: Apulia, Molise, Abrauzzo, Marche, Emilia-Romagna, Veneto i Friuli-Venezia Giulia u Italiji; slovenska Istra (obala); Istarska, Primorsko-goranska, Ličko-senjske, Zadarske, Splitsko-dalmatinske i Dubrovačko-neretvantske županije u Hrvatskoj; Hercegovačko-neretvanska županija u Bosni i Hercegovini; općine Kotor i Tivati u Crnoj Gori; okruge Fier, Valona, Tiran, Skadar, Drač i Lješ u Albaniji te grčke perfekture Tesprocija i Krf.[130]
Granice republika unutar bivše SFRJ su određene odlukom AVNOJ-a 1943. i 1945. godine,[131][132] ali stroge granice nisu bile dogovorene među novonastalim državama, dok morske granice u SFRJ uopće nisu bile definirane.[133] Primjerice pomorska granica između Albanije i Crne Gore nije bila dogovorena prije 1990-ih.[128]
Hrvatska i Slovenija su započele pregovore oko dogovaranja pomorske granice u Piranskom zaljevu 1992., ali dogovor nije postignut. Obje zemlje su proglasile svoje ekonomske zone u tom proručju i one se dijelomično poklapaju.[128][134] Pristupni pregovori Hrvatske za ulazak u EU su bili usporeni zbog spora oko te granice.[128]
Pomorska granica između Bosne i Hercegovine i Hrvatske je uređena 1999., ali ostalo je još nekoliko pitanja oko polutoka Klek i dva otočića. Granica Hrvatske i Crne Gore je bila sporna kod Kotorskog zaljeva i na polutotku Prevlaka. Spor je nastao zbog Jugoslavenske okupacije poluotoka tokom Domovinskog rata. Poluotok je kasnije predan u nadzor UN-ovim promatračima koji su se tamo zadržali do 2002. godine. Hrvatska je zauzela to područje dogovorom s Crnom Gorom.[128]
U Jadranskom moru je 2000. godine ulov ribe dosegao 110,000 tona žive vage.[135] Jedan od najvećih problema je pretjeran izlov i čime mnoge vrste su ugrožene (npr. Zubatac, Škarpina, Grdobina mrkulja, Šanpjer (riba Kovač)), Škombri, Kostelj,[136] Cipal, Trilja, Škamp,[137] kao i Oslić[138] i Sardine.[139] Ribarske mreže ubijaju i zapletene kornjače i dobre dupine. Kako bi se očuvala brojnost ribe, 2003. je predstavljen ZERP, ali je njegova primjena za zemlje EU ukinuta 2004. čime je izgubio smisao.[140]
Talijanski ribari ulove najveći dio ribe, s ukupnim ulovom 465.637 tona 2007. godine.[141] Od ukupnog ulova, tokom 2003. 28,8% je bilo iz Sjevernog i Srednjeg Jadrana i 24,5% iz Južnog Jadrana i Jonskog mora. Talijansko ribarstvo zapošljava 60.700 ljudi u primarnom sektoru, uključujući i one ribare koji djeluju izvan Jadrana. Od ukupnog ulova, 40% dolazi iz akvakulture. Ukupna bruto vrijednost ulovljene ribe 2002. iznosi 2 milijarde američkih dolara.[142]
Hrvatski ulov i proizvodnja je 2007. dosegnula 53,083 tona.[141] U 2006. ukupan hrvatski ulov je bio 37.800 tona uz 14,200 tona iz uzgoja. Hrvatsko ribarstvo zapošljava oko 20.000 ljudi. Tokom 2006. morski ulov ribe u hrvatskim vodama se sastojao od sardina (44,8%), inćuna (31,3%), tuna (2,7%), ostale plave ribe (4,8%), oslića (2,4%), cipala (2,1%), ostale pridnene ribe (8,3 %), rakova (ponajviše jastoga i škampa) (0,8%), školjki (0,3%), sipe (0,6%), lignji (0,2%), hobotnica i ostalih glavonošaca (1,6%). Hrvatska morska akvakulturna proizvodnja se sastoji pretežito od tune (47,2%), školjki (28,2%) i Basa i Deverika (zajedno 24,6%).[143]
Albanski ribari su 2007. godine ulovili 7.505 tona ribe, uljučujući i akvakulturnu proizvodnju, koja je dosegnula 1.970 tona 2006. godine.[141] U istom razdoblju, Slovenski ribari su ukovili 2500 tona s 55% proizvodnje u akvakulturama, što predstavlja najviši omjer u Jadranu. Crnogorski ribari su iste godine ulovili 911 tona, sa samo 11 tona uzgojem u akvakulturama.[144] Tokom 2007. godine, ribarska proizvodnja u Bosni i Hercegovini je dosegnula 9.625 tona.[141]
Zemlje koje imaju izlaz na Jadransko more su značajna turistička odredišta. Najveći broj noćenja turista u regiji ima Italija, osobito regija Veneto (oko Venecije). Slijede ju regija Emilia-Romagna i hrvatske županije. Hrvatski turističke objekte čini 21.000 morskih luka i pristaništa, a nautičke turiste privlače različiti tipovi zaštićenih morskih i priobalnih područja.[81]
Sve zemlje uz obalu Jadrana, osim Albanije i Bosne i Hercegovine sudjeluju u programu Plava zastava koji certificira marine i plaže koje zadovoljavaju stroge standarede kvalitete uključujući zaštitu okoliša, kvalitetu vode, sigurnost i razinu turističke usluge.[145] Do 30. siječnja 2013, Plavom zastavom su nagrađene 103 talijanske Jadranske plaže i 29 marina, 116 hrvatskih plaža i 19 marina, 7 slovenskih plaža i 2 marine i 16 crnogorskih plaža.[146] Turizam na Jadranu je značajan izvor prihoda zemlje, osobito Hrvatske i Crne Gore.[147][148] Direktan prihod od troškova putovanja i turizma 2011. u Hrvatskoj iznosi 5,1% BDP-a, s ukupnim industrijskim doprinosom od 12,8% BDP-a.[149] Za Crnu Goru, izravan prihod od turizma iznosi 8,1% BDP-a, s ukupnim doprinosom ekonomiji od 17,2% crnogorskog BDP-a.[150] Turizam u Hrvatskoj u posljednje vrijeme bilježi veći rast od drugih zemalja na Jadranu.[151]
| Turizam na Jadranu[147][152][153][154][155][156][157] | ||||
|---|---|---|---|---|
| Država | Regija | CAF kreveti* | Hotelski kreveti | Prenoćišta |
| Albanija | - | - | - | 2,302,899 |
| Bosna i Hercegovina | općina Neum | c. 6,000 | 1,810 | 280,000 |
| Hrvatska | Jadranska Hrvatska | 411,722 | 137,561 | 34,915,552 |
| Italija | Friuli-Venezia Giulia | 152,847 | 40,921 | 8,656,077 |
| Veneto | 692,987 | 209,700 | 60,820,308 | |
| Emilia-Romagna | 440,999 | 298,332 | 37,477,880 | |
| Marche | 193,965 | 66,921 | 10,728,507 | |
| Abruzzo | 108,747 | 50,987 | 33,716,112 | |
| Molise | 11,711 | 6,383 | 7,306,951 | |
| Apulia** | 238,972 | 90,618 | 12,982,987 | |
| Crna Gora | - | 40,427 | 25,916 | 7,964,893 |
| Slovenija | obalne općine | 24,080 | 9,330 | 1,981,141 |
| *Kreveti u svim kolektivnim smještajnim objektima; uključuje hotelske krevete za koje postoje odvojene brojke **Uključuje i jadransku i jonsku obalu | ||||
Na obalama Jadranskog mora nalazi se ukupno 19 luka u četiri različite države, koje zajedno mogu primiti više od 1,000.000 tona tereta godišnje. Najveće teretne luke među njima su u talijanskom Trstu, Veneciji, Ravenni, slovenskom Koperu,[158] te hrvatskoj Rijeci. Najveće putničke luke u Jadranskom moru nalaze se u hrvatskom Splitu i talijanskoj Anconi.[159][160][161][162] U drugim državama, među bitnije luke spadaju Bar kao najveća crnogorska,[163] odnosno Drač kao najveća albanska luka. Godine 2010. sjevero-jadranske luke u Trstu, Veneciji, Ravenni, Koperu i Rijeci osnovale su Udruženje luka Sjevernog Jadrana s ciljem ostvarivanja bolje pozicije u transportnom sustavu EU.[164][165]
| Glavne jadranske luke* | |||
|---|---|---|---|
| Luka | Država | Tonaža tereta | Broj putnika |
| Ancona | Italija | 10,573,000 | 1,483,000 |
| Bari | Italija | 3,197,000 | 1,392,000 |
| Barletta | Italija | 1,390,000 | - |
| Brindisi | Italija | 10,708,000 | 469,000 |
| Chioggia | Italija | 2,990,000 | - |
| Drač | Albanija | 3,441,000 | 770,000 |
| Koper | Slovenija | 17,051,000 | 100,300 |
| Manfredonia | Italija | 1,277,000 | - |
| Monfalcone | Italija | 4,544,000 | - |
| Ortona | Italija | 1,340,000 | - |
| Ploče | Hrvatska | 5,104,000 | 146,000 |
| Porto Nogaro | Italija | 1,475,000 | - |
| Rabac | Hrvatska | 1,090,000 | 669,000 |
| Ravenna | Italija | 27,008,000 | - |
| Rijeka | Hrvatska | 15,441,000 | 219,800 |
| Split | Hrvatska | 2,745,000 | 3,979,000 |
| Trst | Italija | 39,833,000 | - |
| Venecija | Italija | 32,042,000 | 1,097,000 |
| *Uključuje luke s više od milijun tona tereta ili milijun putnika godišnje. Izvori: Nacionalni institut za statistiku (podaci iz 2007, talijanske luke, napomena: Luka Ancona uključuje Anconu i Falconaru Marittimu;[166] putnički promet ispod 200,000 nije naveden),[159] Hrvatski zavod za statistiku (podaci iz 2008, hrvatske luke, napomena: Luka Rijeka uključuje terminale Rijeku, Bakar, Bršicu i Omišalj;[167] Luka Ploče uključuje terminale Ploče i Metković),[160][168] Dračka komora za trgovinu i industriju – Albanija (podaci iz 2007, Luka Drač),[161] SEOnet (podaci iz 2011, Luka Koper)[169] | |||
Energetske tvrtke temeljem podataka koje je prikupila norveška tvrtka Spectrum i koje je prikupila INA, smatraju da se u jadranskom podmorju nalaze velika ležišta ugljikovodika pogodnih za eksploataciju. 2. travnja 2014. godine Vlada RH otvorila je javno nadmetanje za istraživanje i eksploataciju nafte i plina u hrvatskom dijelu jadranskog podmorja. Natječaj je zatvoren 3. studenog 2014. Na otvaranju javnog nadmetanja u travnju bilo je predstavnika 40-ak energetskih tvrtki, kao Exxon, Gazprom, Lukoil, Total, Ina, RWE, Edison, Turkish Petroleum, Hellenic Petroleum, Petroceltic, Hunt Oil, JP Nippon i dr. Natječaj je u djelokrugu ministarstva gospodarstva. Ponuđeno je 29 istražnih polja, površine od 1.000 do 1.600 četvornih kilometara. Osam istražnih polja je na Sjevernom Jadranu, a dvadeset i jedno na Srednjem i Južnom Jadranu. Ministarstvo procjenjuje da bi ovisno o polju istraživanja potencijalnih nalazišta nafte i plina u Jadranu trajala od dvije do pet godina.[170]
Ponude će biti procijenjene prema onome što su ponuđači ponudili o predloženom programu minimalnog ulaganja u seizmička istraživanja, broju predloženih rudarskih radova bušenja i istražnih bušotina te o drugim istraživanjima, kao i naknadi za potpis ugovora. 70-postotni udio u ocjeni ponude odnosi se na inicijalno trogodišnje istražno razdoblje, kad se najviše vrednuje broj bušotina. 20 posto ocjene ponude nose podaci iz ponude za drugo inicijalno istražno razdoblje od dvije godine. U tom razdoblju najvažniji je broj bušotina. S 10 posto u procjeni ponude sudjeluje naknada za potpis ugovora.[170]
Projektu eksploatacije su se suprotstavila eko udruženja, Oceanografski institu, Klub nezavisnih vijećnika s Jadrana i dr.[171][172]
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.
