Toharci
From Wikipedia, the free encyclopedia
Toharci ili Tohari[1] su bili stanovnici srednjovjekovnih gradova-država oaza na sjevernom rubu Tarimske zavale (današnji Xinjiang, Kina). Služili su se toharskim jezicima (iz indoeuropske porodice jezika) koji su nam poznati iz rukopisa datiranih na vrijeme od šestog do osmog stoljeća, nakon čega oni nestaju a zamjenjuju ih turkijski jezici lokalnih plemena Ujgura.
Toharci |
---|
"Toharski prinčevi", zidna slika s područja Tarimske zavale |
Ukupno pripadnika |
Značajna područja naseljavanja |
Tarimska zavala |
Jezik |
toharski jezici, zasebna grana indoeuropskih jezika |
Vjera |
Budizam, Manihejstvo |
Naziv potječe iz 19. stoljeća kad ih tadašnji istraživači poistovjećuju sa skupinom po nazivu Tókharoi koja nastanjuje Baktriju i o kojoj se pisalo u starogrčkim izvorima. Iako se ne radi o istim plemenima, naziv se ustalio.
Neki istraživači povezuju Toharce s Afanasevo kulturom istočnog Sibira (3500. pr. Kr. do 2500. pr. Kr.), s mumijama iz Tarima (1800. pr. Kr.) i s Yuezhima koji su poznati iz kineskih spisa. Potonji su uglavnom migrirali iz zapadnog dijela Gansu u Baktriju tijekom drugog stoljeća pr. Kr. a zatim na sjeverozapad indijskog potkontinenta gdje osnivaju Kušansko Carstvo.[2]