Rat u Vijetnamu
From Wikipedia, the free encyclopedia
Rat u Vijetnamu (vijetnamski: Chiến tranh Việt Nam, također poznat i pod nazivom Drugi indokineski rat,[4] a u Vijetnamu poznat pod nazivima Rat za otpor protiv Amerike ili jednostavnije Američki rat) bio je oružani sukob u eri tzv. hladnoga rata koji se odvijao na prostorima država Vijetnama, Laosa i Kambodže u razdoblju od 1. studenoga 1955.[A 1] pa sve do pada Sajgona 30. travnja 1975. godine. Taj rat zapravo je nastavak Prvog indokineskog rata (1946. – 1954.), a vodio se između Sjevernog Vijetnama – čiji su saveznici bili tadašnji Sovjetski Savez, Kina i ostale komunističke države – te vlade Južnog Vijetnama – čiji su najjači saveznik bile Sjedinjene Američke Države i druge antikomunističke zemlje.[9] Fronta nacionalnog oslobođenja Južnog Vijetnama (Vietkong) koja je surađivala sa Sjevernim Vijetnamom učestalo je vodila gerilski rat protiv antikomunističkih snaga u regiji dok je vojska Sjevernog Vijetnama ulazila u konvencionalnije sukobe i često slala satnije s velikim brojem vojnika u bitke.
Vijetnamski rat | |||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Dio hladnog rata | |||||||||
| |||||||||
Sukobljeni | |||||||||
Antikomunističke sile: Južni Vijetnam SAD Južna Koreja Tajland Australija Novi Zeland Filipini[1] |
Komunističke sile: Sjeverni Vijetnam Việt Cộng NR Kina SSSR Narodna Republika Mongolija Sjeverna Koreja | ||||||||
Vođe | |||||||||
John F. Kennedy Lyndon B. Johnson Richard Nixon Robert McNamara Henry Kissinger William Westmoreland Creighton Abrams Nguyễn Văn Thiệu |
Le Duan Nguyen Chi Thanh Vo Nguyen Giap Van Tien Dung Tran Van Tra Ho Chi Minh | ||||||||
Vojne snage | |||||||||
~1 830 000 (1968.) | ~461 000 (1968.) | ||||||||
Posljedice | |||||||||
J. Vijetnam Mrtvih civila: 195.000 - 430.000 Mrtvih vojnika: 220.357 - 313.000 Ozlijeđenih: 1 170 000 SAD Mrtvih: 58.220 Ozlijeđenih: 303.644 J. Koreja Mrtvih: 5.099 Ozlijeđenih: 10.962 Nestalih: 4 Mrtvih: 500 Ozlijeđenih: 3.129[2]* Novi Zeland Mrtvih: 37 Ozlijeđenih: 187[3] |
SVI/NFL Mrtvih civila: 50.000 - 65.000 Mrtvih ili nestalih vojnika: 400.000 - 1.100.000 Ozlijeđenih: 600.000* NR Kina Mrtvih: 1.100 Ozlijeđenih: 4.200 | ||||||||
Mrtvih Vijetnamskih civila: 245.000 – 4.000.000* Mrtvih Kambodžanskih civila: 200.000 - 300.000* Mrtvih civila Lao naroda: 20.000 - 200.000* Ukupan broj civilnih žrtava: 465.000 - 2.500.000* Ukupan broj mrtvih: 1.102.000 - 3.886.026 (* = procjena) |
Kako je rat trajao tako se uloga Vietkonga smanjivala, a uloga vojske Sjevernog Vijetnama povećavala. Američke snage i snage Južnog Vijetnama oslanjale su se na svoju zračnu nadmoć i veliku borbenu moć zahvaljujući kojoj su pronalazili i uništavali razne operacije uključujući pješaštvo, topništvo i zračne napade. Tijekom rata, SAD su se koristile strategijom bombardiranja Sjevernog Vijetnama, a kao posljedica toga zračni prostor te države postao je najstrože branjeno područje u svijetu.
Američka vlada gledala je na američko uplitanje u rat kao na sprečavanje razvoja komunizma u Sjevernom Vijetnamu. To je bio dio veće strategije čiji je cilj bio spriječiti razvoj komunizma općenito. Prema američkoj domino teoriji, kada bi jedna zemlja postala komunistička, ostale zemlje regije bi je slijedile, a američka politika smatrala je komunističku prevlast nad cijelim Vijetnamom neprihvatljivom. S druge strane, vlada Sjevernog Vijetnama i Vietkong borili su se za ujedinjenje Vijetnama pod komunističkom vladavinom. Oni su na sukob gledali kao na kolonijalni rat kojeg su u početku morali voditi s Francuskom, a nakon toga sa SAD-om jer je Francusku podupirala vlada SAD-a, a kasnije i Južni Vijetnam koji su smatrali američkom marionetskom državom.[10]
Od 1950. godine američki vojni savjetnici počeli su dolaziti u područje koje je tada bilo poznato kao Francuska Indokina. Ranih 60-ih godina prošlog stoljeća američka umiješanost u sukob je eskalirala s utrostručenjem vojnih trupa 1961. te ponovno 1962. godine.[11] Nakon incidenta u Tonkinškom zaljevu 1964. godine tijekom kojeg se američki vojni brod sukobio s brzim gliserima Sjevernog Vijetnama, a nakon kojeg je donijeta Rezolucija o Tonkinškom zaljevu koja je američkom predsjedniku dala autorizaciju za povećanje vojne prisutnosti SAD-a u tom području, broj trupa SAD-a ponovno je povećan. Redovne američke borbene jedinice raspoređivane su od 1965. godine. Operacije su prešle međunarodne granice: pogranična područja Laosa i Kambodže američke snage učestalo i snažno su bombardirale pogotovo na vrhuncu svoje umiješanosti u sukob 1968. godine, iste godine kada su komunističke snage započele s velikom ofenzivom Tet. Ta ofenziva čiji je cilj bio svrgnuti vladu Južnog Vijetnama pokazala se neuspješnom, ali označila je prekretnicu rata budući je od tada američka javnost počela ozbiljno sumnjati u izjave svoje vlade o uspješnom progresu rata.
Američka razočaranost ratom dovela je do velikog povlačenja američkih kopnenih snaga kao dio politike poznate pod nazivom Vijetnamizacija čiji je cilj bio okončanje američke umiješanosti u rat te prebacivanje borbe s Komunistima na južne Vijetnamce. Unatoč mirovnom sporazumu iz Pariza kojeg su potpisale sve zaraćene strane u siječnju 1973. godine, sukobi su se nastavili. U SAD-u i većem dijelu zapadnog svijeta razvio se veliki antiratni pokret. Taj pokret postao je dijelom Kontrakulture 60-ih godina prošlog stoljeća.
Direktna američka umiješanost u sukob službeno je završila 15. kolovoza 1973. godine kao rezultat novog zakona Case-Church kojeg je donio i proveo američki Kongres.[12] Nakon što su u travnju 1975. godine snage Sjevernog Vijetnama zauzele Sajgon, sukob je službeno okončan, a sljedeće godine Sjeverni i Južni Vijetnam postali su ujedinjeni. Tijekom rata ljudski gubitci na svim stranama bili su masovni. Procjenjuje se da se broj poginulih Vijetnamaca (vojnika i civila) kreće između 800 tisuća[13] i 3,1 milijun.[14][15][16] Uz to procjenjuje se da je poginulo 200 do 300 tisuća Kmera,[17][18][19] 20 do 200 tisuća pripadnika Lao naroda[20][21][22][23][24][25] te preko 58 tisuća američkih vojnika.[A 2]