Prvi križarski rat
From Wikipedia, the free encyclopedia
Prvi križarski rat (1096. – 1099.), prvi iz niza križaskih ratova koje je inicirala i podržavala Latinska Crkva tijekom srednjeg vijeka. Cilj križarskog rata bio je povratak Svete zemlje u kršćanske ruke, nakon što su to odručje zauzeli muslimani Seldžuci te zaprijetili tamošnjim kršćanima, europskim hodočasnicima i Bizantu. Križarski rat je potaknut 1095. godine na traženje bizantskog cara Aleksija I. Komnena, koji je zatražio vojnu pomoć od europskih država zbog ugroze od strane Seldžučkog Carstva. Poziv na križarski rat uputio je papa Urban II. na sinodi u Clermontu u studenom 1095. godine. Svećenici i redovnici su počeli pozivati širom Europe seljake i građane na rat za oslobođenje Kristova groba u Svetoj zemlji od "nevjernika" muslimana, nudeći im papinsko odriješenje grijeha, a među najvećim promotorima i zagovoriteljima bio je Petar Pustinjak, koji je poveo religijski fanatiziranu i neorganiziranu seljačku vojsku u pohod preko Njemačke gdje su vršili napade na Židove i Carigrada do Male Azije gdje su ih porazili i uništili Seldžuci u listopadu 1096. godine.
Prvi križarski rat | |||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Dio Križarskih ratova | |||||||||
Osvajanje Jeruzalema 1099. godine | |||||||||
| |||||||||
Sukobljeni | |||||||||
Kraljevina Francuska Grofovija Flandrija Republika Genova Grofovija Barcelona Donja Lotaringija Gornja Lotaringija Grofovija Sicilija Grofovija Apulija i Kalabrija Grofovija Roussillon Bizantsko Carstvo Armensko Kraljevstvo Cilicija |
Seldžučko Carstvo • Rumski Sultanat • Emirat Alepo • Emirat Mosul Emirat Damask • Emirat Homs Fatimidski Kalifat | ||||||||
Vođe | |||||||||
Gotfrid Bujonski Balduin Bulonjski Rajmund IV. Tuluški Adhemar od Le Puya Petar Pustinjak Robert II. Kratke hlače Stjepan od Bloisa Hugo od Vermandoisa Bohemund I. Antiohijski Tankred Hautevilleski Aleksije I. Komnen |
Kilidž Arslan I. Jaghi-Sijan Kerboga Dukak Ridvan od Alepa Tugtekin Iftikar al-Davla Al-Afdal Šahanšah | ||||||||
Vojne snage | |||||||||
130.000 - 160.000 | nepoznato | ||||||||
Posljedice | |||||||||
umjerene do velike | velike |
Organizirani velikaški križarski pohod krenuo je na Bliski istok u kolovozu 1096. godine preko Balkana i Bizanta, a predvodili su gaveliki francuski, flandrijski i normandijski velikaši, među kojima su se isticali Godfrid Bouillonski, njegov brat Balduin Bulonjski, Rajmund IV. Tuluški i Adhemar od Le Puya. Godine 1097. na vojnom pohodu preko Male Azije izborili su i prvu pobjedu, osvojivši Niceju (lipanj 1097. godine), zatim pobijedivši u bitci kod Dorileja (srpanj 1097. godine), nakon čega su se domogli Edese i Antiohije (1098.).
Dana 15. srpnja 1099. osvojili su Jeruzalem, opljačkali ga i počinili velik pokolj stanovništva. Svećenik Rajmund Aguilers napisao je: "U Salomonovom hramu (u Jeruzalemu), gazili smo do koljena u krvi, pa čak i do konjskih uzda, po pravednom i čudesnom Božjem sudu." Oko 40.000 muslimana, zajedno sa Židovima pobijeno je u ta dva dana, i tako je Jeruzalem "očišćen od nevjerničke ruke". Zabilježeno je i da su spalili jednu sinagogu punu Židova. Nakon zauzimanja grada u bazilici Svetoga groba održana je misa zahvale. U njihovim rukama grad je ostao oko 100 godina. Budući da je cilj rata bio ostvaren mnogi su se križari vratili u svoje zemlje. Neki su, međutim, ostali i nastavili se probijati duž istočne sredozemne obale. Križari su na koncu osnovali i četiri križarske države: Jeruzalemsko Kraljevstvo, Grofoviju Tripoli, kneževinu Antiohiju te Grofoviju Edesu. Središte posljednje osnovane križarske države, Tripoli, križari su osvojili 1109. godine, nakon 6 godina opsade.