Anksiozni poremećaj
From Wikipedia, the free encyclopedia
Anksiozni poremećaji su skup mentalnih poremećaja karakteriziran značajnim i nekontroliranim osjećajima anksioznosti i straha[4] tako da su društvene, profesionalne i osobne funkcije osobe značajno narušene.[4] Anksioznost može uzrokovati fizičke i kognitivne simptome, kao što su nemir, razdražljivost, laka zamornost, poteškoće s koncentracijom, ubrzan rad srca, bol u grudima, abdominalni bol i niz drugih simptoma koji se mogu razlikovati u zavisnosti od pojedinca.[4]
Anksiozni poremećaj | |
---|---|
Vrisak (norveški: Skrik) slika norveškog umjetnika Edvarda Muncha[1] | |
Specijalnost | Psihijatrija, klinička psihologija |
Simptomi | Zabrinutost, ubrzan rad srca, drhtavica |
Komplikacije | Depresija, poteškoće sa spavanjem, loš kvalitet života, samoubistvo[2] |
Uobičajeno pojavljivanje | Životna dob 15–35 godina[3] |
Trajanje | > 6 mjeseci[3][4] |
Uzroci | Genetički, okolišni i psihološki faktori [5] |
Faktori rizika | Zlostavljanje djece, porodična historija, siromaštvo[3] |
Dijagnostička metoda | Psihološka procjena |
Tretman | Promjene životnog stila, savjetovanje, lijekovi[3] |
Lijek | Antidepresivi, anksiolitici, beta blokatori[5] |
Prognoza | Uz liječenje, normalan život |
Frekvencija | 12% godišnje[6] |
U ležernom diskursu, riječi "anksioznost" i "strah" često se koriste naizmjenično. U kliničkoj upotrebi, oni imaju različita značenja: anksioznost je definirana kao neugodno emocijsko stanje kojem se uzrok ili ne može lahko identificirati ili se smatra nekontroliranim ili neizbježnim, dok je strah emocijski i fiziološki odgovor na prepoznatu vanjsku prijetnju.[7] Krovni izraz anksiozni poremećaj odnosi se na brojne specifične poremećaje koji uključuju strahove (fobije) ili simptome anksioznosti.[4]
Postoji nekoliko tipova anksioznih poremećaja, uključujući generalizovani anksiozni poremećaj, specifičnu fobiju, socijalni anksiozni poremećaj, separacioni anksiozni poremećaj, agorafobiju, panični poremećaj i selektivni mutizam.[4] Pojedinačni poremećaj može se dijagnosticirati korištenjem specifičnih i jedinstvenih simptoma, pokretačkih događaja i vremena.[4] Ako osobi je dijagnosticiran anksiozni poremećaj, medicinski stručnjak mora procijeniti osobu kako bi osigurao da se anksioznost ne može pripisati drugoj medicinskoj bolesti ili mentalnom poremećaju.[4] Moguće je da pojedinac ima više od jednog anksioznog poremećaja tokom života ili istovremeno[4] i anksiozni poremećaji su obilježeni tipskim upornim tokom.[8] Za osobe s anksioznošću postoje brojni tretmani i strategije koje mogu poboljšati njihovo raspoloženje, ponašanje i sposobnost funkcioniranja u svakodnevnom životu.