Nebeski mandat (kineski:天命; pinjin:Tiānmìng; Vejd-Džajls:T'ien-ming, literally "Heaven's will") je kinesko političko i versko učenje koje se koristilo u drevnoj i imperijalnoj Kini da bi se opravdala vladavina kineskog kralja ili cara.[1] Prema ovom verovanju, Nebo (天, Tjen) oličava prirodni poredak i volju pravednog vladara Kine, „nebeskog sina” „Nebeskog carstva”.[2] Ako je vladar zbačen, to se tumačilo kao pokazatelj da je vladar bio nedostojan i da je izgubio mandat. Takođe je bilo uobičajeno verovanje da su prirodne katastrofe poput gladi i poplava bile božanske odmazde koje su imale znakove nebeskog nezadovoljstva vladarem, pa bi često dolazilo do pobuna nakon velikih katastrofa, jer su ljudi te nesreće doživljavali kao znake da je nebeski mandat povučen.[3]
Tokom perioda pet dinastija i deset kraljevina nije postojala dominantna kineska dinastija koja je vladala čitavom Kinom. Ovo je stvorilo problem dinastiji Song koja je sledila, jer su želeli da legitimišu svoju vladavinu tvrdeći da im je prenesen Nebeski mandat. Zvanični naučnik Sjue Đudženg sastavio je Staru istoriju pet dinastija (五代史) tokom 960-ih i 970-ih, nakon što je dinastija Song oduzela severnu Kinu poslednjoj od pet dinastija, kasnijoj Džou. Glavna svrha bila je uspostavljanje opravdanja za prenos Nebeskog mandata kroz ovih pet dinastija, a time i na dinastiju Song. On je tvrdio da su ove dinastije ispunjavale određene vitalne kriterijume da bi se moglo smatrati da su postigle Nebeski mandat, iako nikada nisu vladale celom Kinom. Jedan je da su sve one vladali tradicionalnom kineskom unutrašnošću. Takođe su držale znatno više teritorije nego bilo koja druga kineska država koja je postojala na jugu. Kada je Nebeski mandat dao Džou vladajuću vlast, oni morali su da osmisle kako da upravljaju.
Ćing invazija
U prethodnim dinastijama; dinastije Song, Čin i Đin vladale su tokom većeg dela početna tri veka. Tokom tog perioda nebeski mandat je bio ozbiljno doveden u pitanje između dinastičkih veća između svakog cara. Neki carevi nisu bili potpuno sigurni u njihovu validnost kada je reč o polaganju prava na mandat, jer je to bilo dvosmisleno. To je posebno bio slučaj sa Đurčen Đinom, gde veći deo saveta nije bio siguran kako da uoči valjanost svojih vladara. Od cara Gaocunga iz dinastije Tang do cara Kansi, mnogi izabrani carevi su razmišljali u znatnoj meri o ovom pitanju, nakon što bi postali pretendenti na mandat. Razlog za to je bila dvosmislenost mandata i nadasve nezvanične formalnosti prilikom proglašenja nebeskog mandata. S druge strane, Kublaj-kan je bio veoma ravnodušan vladar u tom pogledu, kada je polagao pravo na nebeski mandat nad dinastijom Juan, budući da je imao znatnu vojsku i da je bio pripadnik naroda Kidanskog naroda, kao i mnogi drugi sličnog porekla. Oni nisu imali iste tradicije i kulturu kao njihovi kineski protivnici.[4]
Ljudi su od najveće važnosti; zatim slede oltari bogova zemlje i žita; poslednji dolazi vladar. Zbog toga će onaj ko stekne poverenje multitudinog naroda biti car ... Kada feudalni gospodar ugrozi oltare bogova zemlje i žita, treba ga zameniti. Kada su žrtvene životinje doterane, prinosi su čisti i žrtve se poštuju u određenom vremenu, a ipak dolaze poplave i suše [od strane nebesa], tada oltare treba zameniti.
—Mencius
U 20. i 21. veku, konfucijanski elementi studentskih pobuna često su tvrdili da je nebeski mandat izgubljen, kao što je demonstrirano njihovim aktivizmom velikih razmera. Važni primeri uključuju tajvanski studentski pokret Suncokret 2014. godine i hongkonški pokret Kišobran 2019. godine.[6][7]
Zbog uticaja Kine u srednjovekovno doba, koncept nebeskog mandata proširio se i na druge istočnoazijske zemlje kao opravdanje za vladavinu božanskim političkim legitimitetom.[8] U Koreji ga je prvi put usvojila dinastija Čoson i postao trajna državna ideologija.[9]
Ideologija je takođe usvojena u Vijetnamu, na vijetnamskom jeziku poznata kao Thiên mệnh (Ču Han: 天命). Božanski mandat dao je vijetnamskom caru pravo da vlada, ne na osnovu njegove loze već na osnovu njegove sposobnosti da upravlja.[10] Kasnije i centralizovanije vijetnamske dinastije usvojile su konfucijanizam kao državnu ideologiju, što je dovelo do stvaranja vijetnamskog pritočnog sistema u jugoistočnoj Aziji po uzoru na kineski sinocentrični sistem u istočnoj Aziji.[11]
Thomas B. Gold, "Occupy Central/Sunflower: Popular Resistance in Greater China." Foreign Policy Research Institute E-Notes (Oct. 2014) onlineАрхивирано на сајту (30. октобар 2019)
Hung, Hing Ming (2014). Ten States, Five Dynasties, One Great Emperor: How Emperor Taizu Unified China in the Song Dynasty. Algora Publishing. ISBN978-1-62894-072-5.
Kurz, Johannes L. (2011). China's Southern Tang Dynasty (937–976). Routledge. ISBN-9780415454964.
Ouyang Xiu (2004) [1077]. Historical Records of the Five Dynasties. (transl. Richard L. Davis). New York: Columbia University Press. ISBN0-231-12826-6.
Chang, Kang-i Sun (2001), "Gender and Canonicity: Ming-Qing Women Poets in the Eyes of the Male Literati", in Hsiang Lectures on Chinese Poetry, Volume 1, Grace S. Fong, ed. (Montreal: Centre for East Asian Research, McGill University).
Durrant, Stephen (1979). „Sino-Manchu translations at the Mukden Court”. Journal of the American Oriental Society. 99 (4): 653—661. JSTOR601450. doi:10.2307/601450.
Dvořák, Rudolf (1895). Chinas religionen ... Volume 12; Volume 15 of Darstellungen aus dem Gebiete der nichtchristlichen Religionsgeschichte (illustrated изд.). Aschendorff (Druck und Verlag der Aschendorffschen Buchhandlung). ISBN978-0199792054.
Fong, Grace S. [方秀潔] (2001), "Writing from a Side Room of Her Own: The Literary Vocation of Concubines in Ming-Qing China", in Hsiang Lectures on Chinese Poetry, Volume 1, Grace S. Fong, ed. (Montreal: Centre for East Asian Research, McGill University).
Hauer, Erich (2007). Corff, Oliver, ур. Handwörterbuch der Mandschusprache. Volume 12; Volume 15 of Darstellungen aus dem Gebiete der nichtchristlichen Religionsgeschichte (illustrated изд.). Otto Harrassowitz Verlag. ISBN978-3447055284.
Kuhn, Philip A. (1990), Soulstealers: The Chinese Sorcery Scare of 1768, Cambridge, Mass.: Harvard University Press, ISBN978-0-674-82152-1.
Larsen, E. S.; Numata, Tomoo (1943), „Mêng Ch'iao-fang”, Ур.: Hummel, Arthur W., Eminent Chinese of the Ch'ing Period (1644–1912), Washington: United States Government Printing Office, стр.572.
Rossabi, Morris (1979), „Muslim and Central Asian Revolts”, Ур.: Spence, Jonathan D.; Wills, John E. Jr., From Ming to Ch'ing: Conquest, Region, and Continuity in Seventeenth-Century China, New Haven and London: Yale University Press, стр.167—99, ISBN978-0-300-02672-6.
Spence, Jonathan D. (2002), „The K'ang-hsi Reign”, Ур.: Peterson, Willard J., Cambridge History of China, Vol. 9, Part 1: The Ch'ing Dynasty to 1800, Cambridge: Cambridge University Press, стр.120—82, ISBN978-0-521-24334-6.
Struve, Lynn (1988), „The Southern Ming”, Ур.: Mote, Frederic W.; Twitchett, Denis; Fairbank, John King, Cambridge History of China, Volume 7, The Ming Dynasty, 1368–1644, Cambridge University Press, стр.641—725, ISBN978-0-521-24332-2
Wakeman, Frederic (1975b), „Localism and Loyalism During the Ch'ing Conquest of Kiangnan: The Tragedy of Chiang-yin”, Ур.: Frederic Wakeman Jr.; Carolyn Grant, Conflict and Control in Late Imperial China, Berkeley: Center of Chinese Studies, University of California, Berkeley, стр.43—85, ISBN978-0520025974.
Walthall, Anne, ур. (2008). Servants of the Dynasty: Palace Women in World History. University of California Press. ISBN978-0-520-25444-2.
Watson, Rubie Sharon; Ebrey, Patricia Buckley, ур. (1991). Marriage and Inequality in Chinese Society. University of California Press. ISBN978-0-520-07124-7.
Yu, Pauline [余寶琳] (2002). "Chinese Poetry and Its Institutions", in Hsiang Lectures on Chinese Poetry, Volume 2, Grace S. Fong, editor. (Montreal: Center for East Asian Research, McGill University).
Zhang, Hongsheng [張宏生] (2002). "Gong Dingzi and the Courtesan Gu Mei: Their Romance and the Revival of the Song Lyric in the Ming-Qing Transition", in Hsiang Lectures on Chinese Poetry, Volume 2, Grace S. Fong, editor. (Montreal: Center for East Asian Research, McGill University).