From Wikipedia, the free encyclopedia
Iznenadna srčana smrt (ISS) (lat. ) je prirodna, ali neočekivana smrt uzrokovana srčanim oboljenjem, a u odsustvu drugih potencijalno smrtonosnih uzroka, koja se manifestuje gubitkom svesti i drugim simptomima, nastalim unutar jednog sata od početka akutnih promena u funkciji srčanosudovnog (kardiovaskularnog) sistema.[1] Sindroma ISS je prirodna, brza i neočekivana reakcija srca, bez obzira na to da li je neko oboljenje postojalo ranije. Kako je neposredni uzrok smrti srčani zastoj, on dovodi do nagle promene funkcionisanja srčanosudovnog sistema, koje je nespojivo sa očuvanjem svesti zbog naglog prekida snabdevanja krvlju centralnog nervnog sistema. Posebno treba naglasiti da se ISS karakteriše kratkim vremenskim intervalom od početka poremećaja, odgovornog za srčani zastoj, do nastanka gubitka svesti.[2]
Iznenadna srčana smrt | |
---|---|
Latinski | Mors cardiaca subita |
Reanimacija pacijenta sa znacima ISS | |
Klasifikacija i spoljašnji resursi | |
Specijalnost | kardiologija, urgentna medicina |
Neke grupe pacijenata sa kongenitalnim srčanim anomalijama, kardiomiopatijama i primarnim aritmijama (sindrom produženog QT intervala i Wolf-Parkinson-White sindrom), imaju povećani rizik od iznenadne srčane smrti. Iznenadna srčana smrt u dece i adolescenata je uglavnom udružena sa srčanom bolesti. Najčešće su to kongenitalne srčane anomalije, hipertrofična kardiomiopatija, aortalna stenoza, druge kardiomiopatije, poremećaji ritma, kongenitalne i stečene anomalije koronarnih (srčanih) arterija.[3][4][5]
Jedan od najvažnijih uzroka smrti u populaciji odraslih u industrijaliziranom svetu je iznenadna srčana smrt nastala zbog srčanih bolesti. Zato iznenadna srčana smrt predstavlja izuzetno veliki problem u srednje i visoko razvijenim zemljama sveta, jer je često njena prva ekspresija istovremeno i poslednja.
Smatra se da je incidenca ISS u svetu od 0,1-0,2% godišnje, a u zapadnim zemljama od 0,36 do 1,28/1000 stanovnika godišnje. Iznenadne srčana smrti je najčešći uzrok prirodne smrti u Sjedinjenim Američkim Državama, od koje okonča život od 300.000 do 400.000 (prosečno 325.000) odraslih osoba svake godine.
ISS je odgovoran za polovinu svih smrtnih slučajeva bolesti srca.
Tako je kod mladih ljudi (od 1 do 30 godina) učestalost iznenadne smrti procenjena na 1,3 do 8,5 slučaja na 100.000 ispitanika godišnje, s predominacijom muškaraca. Po tim podacima svake godine iznenada umre nekoliko hiljada Amerikanaca mlađih od 20 godina starosti.
Šezdesetih i sedamdesetih godina 20. veka iznenadna srčana smrti najčešće se događale kod djce sa neoperisanom kongenitalnom srčanom manom, zbog ireverzibilne plućne vaskularne bolesti ili kod dece sa neoperisanom valvularnom aortalnom stenozom (suženja aortalnog zalistka).[7] U 21. veku sa velikim napretkom dečje kardiohirurgije, operativni zahvati se izvode znatno ranije i mnogo uspešnije tako da je rizik od iznenadne srčane smrti uglavnom povezana sa decom nakon operisane srčane mane. Procenjuje se da je prosečni rizik od iznenadne srčane smrti kod dece oko 0,9 na 100 bolesnika godišnje. Rizik iznad navedenog proseka imaju bolesnici sa stenozom valvule aorte, transpozicijom velikih arterija, tetralogijom Fallot ili koarktacijom aorte.[8]
Etiologija iznenadne srčane smrti može biti: ishemijska, neishemijska i nekardiološka.
Koronarna bolest je odgovorna za 80-85% svih slučajeva ISS. Dok je ateroskleroza primarni poremećaj kod ljudi srednje i starije živtone dobi, kod dece i mladih osoba uzrok srčanog zastoja mogu biti i anomalije koronarnih arterija, posebno anomalno ishodište leve koronarne arterije iz pulmonalne arterije ili iz desnog koronarnog sinusa.[9]
Veći broj studija je potvrdio da su maligne aritmije neposredni uzrok smrti. Aritmije koje su neposredni mogući uzrok smrti uglavnom su iz grupe komorskih aritmija.[1] Etiologija poremećaja srčanog ritma može biti povezana sa osnovnim srčanim oboljenjem, ali može biti i idiopatska. Komorska tahikardija, monomorfna ili polimorfna, ventrikularna fibrilacija, najčešći su poremećaji ritma koji su povezani sa fenomenom iznenadne srčane smrti.
Faktori rizika za ISS slični su faktorima rizika za koronarnu arterijsku bolest i uključuju:
Smrtni ishod, kao posledica srčanog zastoja, na osnovu brojnih istraživanja u opštoj populaciji, izvesno je povezan sa faktorima rizika koji su precizno prepoznati i definisani u nepromenljive i promenljive.
Nepromenljivi faktori rizika | Promenljivi faktori rizika |
---|---|
Starost | Pušenje |
Pol | Hipertenzija |
Porodična anamneza koronarnog događaja | Povećanje LDL holesterola |
Genetski faktori | Šećerna bolest |
Gojaznost |
Na neke od faktora navedenih u tabeli moguće je delovati preventivno.
Pri rehabilitaciji srčanih bolesnika iznenadna smrt javlja se u proseku na svakih 116.402 časova fizičkog vežbanja.[16]
U literaturi postoje podaci da se po jedna iznenadna srčana smrt javlja na svakih 396.000 časova džoginga, 13.000 do 26.000 časova skijanja, 5.000 časova igranja ragbija.[17]
Dosada je utvrđeno više od 20 različitih patoloških entiteta koji mogu biti uzrok iznenadne srčane smrti kod sportista. Međutim, samo nekoliko faktora je odgovorno za veliku većinu smrtnih ishoda. Nakon pregleda nekih od studija utvrđeno je:
U najvećem broju slučajeva razlog iznenadne srčane smrti je „kvar” električnog sistema srca, što dovodi do teškog poremećaja srčanih otkucaja, ili aritmije.
Najčešće srčane aritmija koja dovode do iznenadne srčane smrti su:
Strukturne promene u bolesnom srcu kao rezultat naslednih faktora (mutacije u genima koji kodiraju jonske kanale, na primer) mogu objasniti ISS.[20] Takođe, iznenadna srčana smrt mogla bi biti posledica električno-mehaničke disjunkcije i bradiaritmije.[21][22]
Uzrok iznenadne srčane smrti, može se utvrditi na osnovu prisutne simptomatologije neposredno pre fatalnog ishoda, ali je to najsigurnije obdukcionim nalazom. Tako, npr. razlika između iznenadne srčane smrti usled akutnog srčanog udara i iznenadne srčane smrti iz nekih drugih razloga, je u tome što se iznenadna srčana smrt usled srčanog udara (infarkta miokarda) karakteriše prisustvom bola u grudima, koagulacionom nekrozom i izduženim, istanjenim i vijugavim kontraktilnim vlaknima u patohistološkom nalazu, dok se iznenadna srčana smrt iz drugih razloga karakteriše odsustvom bola u grudima, koagulativnom miocitolizom i anomalnim kontraktilnim vezama.
Uzroci | Bolesti |
---|---|
Srčanosudovne (kardiovaskularne) malformacije |
|
Druge strukturne srčane abnormalnosti |
|
Primarne aritmije |
|
Ostali uzroci |
|
Iznenadne srčane smrti se javljaju kod otprilike 5% dece nakon operacije stenoze (suženja) aortnog zalistka. U oko 45% bolesnika ona je posledica ventrikularne (komorske) aritmije, i u koreliraji je sa povećanim endodijastolnim pritiskom u levoj komori, aortalnom regurgitacijom i samom zamenom aortalnog zalistka (valvule). Mehanizam iznenadne srčane smrti uključuje aritmiju (najverovatnije zbog ishemije), moždane ili koronarnu embolije i akutnog srčanog zastoja.
Kasne iznenadne smrti mogu se javiti i nakon operacije koarktacije aorte. Najčešći razlozi su koronarna bolest, ruptura aneurizme aorte, jaka hipertrofija leve komore. Kasna iznenadna srčana smrt nakon operacija uobičajenih srčanih mana su jako retke i njihova učestalost se kreće oko 0,1 slučaj na 1.000 bolesnika, godišnje.
Plućna arterijska hipertenzija je oblik visokog krvnog pritiska u plućima, usled čega dolazi da suženja i hipertrofije krvnih sudova u plućima. Usled ovog stanja usporen je protok krvi u plućima, dok raste krvni pritisak u plućnim arterijama. Srce je dodatno opterećeno, da bi na kraju ako se bolest ne leči, došlo do slabljenja srčanog mišića. Plućna hipertenzija može biti životno ugrožavajuće stanje.
Hipertrofična kardiomiopatija se karakteriše postojanjem hipertrofije (zadebljanje) srčanog mišića leve komore. Ona može biti:
Kod ove srčane abnormalnosti kontraktilna funkcija miokarda leve komore je očuvana.
Kavasakijeva bolest ili akutni, sistemski vaskulitis, prvi put je opisana u engleskoj medicinskoj literaturi 1967. godine od strane japanskog pedijatra Tomisaku Kawasaki (bolest je po njemu dobila ime); on je izdvojio grupu dece sa temperaturom, ospom po koži, konjuktivitisom (crvene oči), enantemom (crvenilom grla i usta), otokom šaka i stopala i uvećanim limfnim čvorovima na vratu. Nekoliko godina kasnije, opisane su komplikacije na srcu, kao što su aneurizme (proširenje) bilo koje arterije srednje veličine u telu, pre svega srčanih arterija. Međutim, većina dece razvije samo akutne simptome, bez srčanih komplikacija.
Radi se o posebnom obliku kardiomiopatije, koji u osnovi ima displaziju subperikardijalnih slojeva miokarda u području infudibuluma desne komore, ređe u dijafragmalnom i apikalnom području. U ovim područjima se miokard zamenjuje masnim tkivom dovodeći do dilatacije (proširenja) i diskinezije tih područja.[23] Učestalost nagle smrti kod ovih bolesnika je oko 2% godišnje.[24]
Ovaj sindrom prvi su opisali Jervell i Lange-Nielsen 1957. godine kao udruženost sinkope ili iznenadne smrti, produženja Q-T intervala u EKG, kongenitalne nervne nagluvosti i nasleđivanje autosomno recesivnog tipa.[25] Godine 1963. Romano a 1964. godine i Ward opisali su sličan sindrom u kome je sluh bio normalan a tip nasleđivanja uglavnom autosomno dominantan.[26]
Sklonost sinkopama i iznenadnoj smrti pripisuje se pojavi ventrikularnih aritmija, posebno ventrikularnih tahikardija tipa "torsades de pointes" nastalih u fazi kasne afterdepolarizacije. Važno je naglasiti da je korigovani Q-T interval EKG-a duži od 0,44 s.
Wolf-Parkinson-White sindrom (WPW) jedan je od najčešći uzrok aritmija kod dece. Retko ima za posledicu razvoj iznenadne srčane smrt. Iznenadna smrt kod WPW nastaje zbog fibrilacije srčanih komora, tokom pretkomorske fibrilacije kod pacijenata sa vrlo kratkim refraktornim periodom akcesornog provodnog puta. Srčani arest kod ovih bolesnika, nastaje uglavnom kod adolescenata i mlađih odraslih osoba, i vrlo je redak kod dece.
Kongenitalni kompletni atrioventrikularni blok javlja se kod 1 od 20.000 dece. Javlja se kod majki koje jasno ili latentno boluju od neke autoimune bolesti. Uglavnom se bolest dijagnostikuje tokom intrauterinog praćenja ploda. Rizik od iznenadne srčane smrti zavisi o frekvenciji rada srca.
Osoba, a pre svega sportaši sa tankim grudnim košem imaju rizik od nastanka komocije srca (лат. ), praćene naglim nastankom ventrikularne tahikardija ili fibrilacija srca nakon udarca u predsrčani predeo grudnog koša), čak i bez poremećaja funkcije kardiovaskularnog sistema.[27]
Udarac koji izaziva komociju srca može uključivati projektil srednje snage (npr bejzbolska lopta, hokejaški pak, lopta za hokej na travi) ili sudar s drugim igračem tokom vulnerabilne faze repolarizacije miokarda.
Neki mladi sportaši nakon komocije srca dožive iznenadnu srčanu smrt i zbog rupture aneurizme aorte (Marfanov sindrom).
U primarnoj i sekundarnoj prevenciji pojave ISS na raspolaganju su četiri metode:
Implantacija kardioverter defobrilatora (ICD) osigurava najbolju prevenciju iznenadne srčane smrti, sekundarnu i primarnu i nema alternativu niti u jednom od danas poznatih lekova kod selektiranih bolesnika sa povišenim rizikom. Značajno je da se u poslednje vreme polje primene proširilo i na indikaciona područja primarne prevencije iznenadne srčane smrti, a posebno i na razvoj resinhronizacionog implantabilnog kardioverter defibrilatora u terapiji srčane slabosti.[28][29]
Da implatacija ICD nema alternativu govore brojni rezulatai iz sledećih studuja:
Seamless Wikipedia browsing. On steroids.
Every time you click a link to Wikipedia, Wiktionary or Wikiquote in your browser's search results, it will show the modern Wikiwand interface.
Wikiwand extension is a five stars, simple, with minimum permission required to keep your browsing private, safe and transparent.