Leske imaju jednostavne, zaobljene listove sa dvostruko nazubljenim rubovima. Cvetovi se razvijaju u vrlo ranoj fazi proleća, pre lišća, i jednodomni su, sa jednopolnim resama; muške rese su bledožute i duge 5–12 cm, a ženske su vrlo male i većim delom skrivene u pupoljcima; vidljivi su samo svetlocrveni delovi tučka dužine 1–3 mm. Plodovi su orasi dužine 1–2,5 cm i prečnika 1–2 cm, oko kojih je ljuska (involukrum), koja delomično ili potpuno zatvara orah.[4]
Oblik i struktura ljuske, kao i tip rasta (da li je stablo ili žbun s izdancima) važni su u identifikaciji vrsta leske.[4]
Polen vrsta leske, koji je često uzrok alergija krajem zime ili početkom proleća, može se identifikovati pod uvećanjem (600 puta) po karakterističnim egzosporijima, koji imaju tri primetne pore.[8]
ima 14–18 vrsta. Opis vrsta u Istočnoj Aziji sporan je; i Flora Kine razlikuju se po tome koji su taksoni prihvaćeni; u okviru ove regije, samo one vrste koje prihvataju oba ova izvora navedene su na spisku ispod.[4][9][10] Vrste su grupisane na sledeći način:
Orah okružen mekim, lisnatim involukrumom, više stabljika, izdanci žbunja visine do 12 m
Involukrum sa gustim bodljama, nalik na omotač ploda kestena
– himalajska leska (Himalaji, Tibet i jugozapadna Kina; sinonim: ).
Postoji nekoliko hibrida; ukrštanje se može desiti između vrsta u različitim odjeljcima ovog roda, npr. (). Najstarija potvrđena vrsta leske jeste , pronađena kao fosil u stenama iz doba ipresijana u okrugu Feri (Vašington).[25]
Orasi svih leski su jestivi. Obična leska se najviše uzgaja od svih vrsta zbog svojih plodova. Beru se i plodovi drugih vrsta, ali nijedna nije od komercijalnog značaja osim carigradske leske.[5]
Više kultivara ove dve vrste leske se uzgajaju kao ukrasne biljke u vrtovima, uključujući forme s iskrivljenim stabljikama ( „Kontorta”, poznata kao „štap Harija Laudera” zbog svog kvrgavog izgleda), „tužnim” granama ( „Pendula”) i purpurnim lišćem ( „Purpurea”).
Leska je tradicionalni materijal korišten za pleteno pruće, ograde od takvog pruća, košare i ramove pletenih čamaca. Stablo se može okresivati, a regenerirajući izdanci omogućuju njihovu žetvu svakih nekoliko godina.
Larve raznih vrsta iz reda leptira () koriste lesku za ishranu.
Izgled (Fargesova leska)
Muške rese (obična leska)
Ženski cvet (obična leska)
Lišće i plodovi sa bodljikavom ljuskom (turska leska)
Chen, Z.-D. et al., "Phylogeny and evolution of the Betulaceae as inferred from DNA sequences, morphology, and paleobotany", Američki botanički časopis, 86: 1168–1181, 1999. Dostupno na internetu.
Erdogan, V., i Mehlenbacher, S. A., "Phylogenetic analysis of hazelnut species (Corylus, Corylaceae) based on morphology and phenology", Sist. Bot. Dergisi, 2002, 9: 83–100.
„Corylus cornuta Marshall”. Plants of the World Online. Board of Trustees of the Royal Botanic Gardens, Kew. Приступљено 8. 4. 2021.CS1 одржавање: Формат датума (веза)
„Corylus cornuta”(PDF). Alberta Centre for Reclamation and Restoration Ecology. University of Alberta. Архивирано из оригинала(PDF) 23. 8. 2016. г. Приступљено 22. 11. 2017.CS1 одржавање: Формат датума (веза)
Stults, Debra Z.; Axsmith, Brian J. (2009). „Betulaceae from the Pliocene and Pleistocene of Southwest Alabama, Southeastern United States”. Review of Palaeobotany and Palynology. 155 (1–2): 25—31. doi:10.1016/j.revpalbo.2009.01.001.
Chen, Zhi-Duan; Manchester, Steven R.; Sun, Hai-Ying (1999). „Phylogeny and Evolution of the Betulaceae as Inferred from DNA Sequences, Morphology, and Paleobotany”. American Journal of Botany. 86 (8): 1168—1181. JSTOR2656981. PMID10449397. doi:10.2307/2656981.
Bousquet, J., Strauss, S. H. & Li, P. 1992. Complete Congruence Between Morphological And Rbcl-Based Molecular Phylogenies In Birches And Related Species (Betulaceae). Molecular Biology And Evolution, 9, 1076-1088. ISSN 0737-4038
Whitcher, I. N. & Wen, J. 2001. Phylogeny And Biogeography Of Corylus (Betulaceae): Inferences From Its Sequences. Systematic Botany, 26, 283-298. ISSN 0363-6445
Yoo, K.-O.; Wen, J. (2007). „Phylogeny of Carpinus and subfamily Coryloideae (Betulaceae) based on chloroplast and nuclear ribosomal sequence data”. Plant Systematics and Evolution. 267 (1–4): 25—35. S2CID46108485. doi:10.1007/s00606-007-0533-2.
Angiosperm Phylogeny Group (2009), „An update of the Angiosperm Phylogeny Group classification for the orders and families of flowering plants: APG III”, Botanical Journal of the Linnean Society, 161 (2): 105—121, doi:10.1111/j.1095-8339.2009.00996.x
Soltis DE, Smith SA, Cellinese N, Wurdack KJ, Tank DC, Brockington SF, Refulio-Rodriguez NF, Walker JB, Moore MJ, Carlsward BS, Bell CD, Latvis M, Crawley S, Black C, Diouf D, Xi Z, Rushworth CA, Gitzendanner MA, Sytsma KJ, Qiu YL, Hilu KW, Davis CC, Sanderson MJ, Beaman RS, Olmstead RG, Judd WS, Donoghue MJ, Soltis PS (2011). „Angiosperm phylogeny: 17 genes, 640 taxa”. Am J Bot. 98 (4): 704—730. PMID21613169. doi:10.3732/ajb.1000404.
Xiang X-G, Wang W, Li R-Q, Lin L, Liu Y, Zhou Z-K, Li Z-Y, Chen Z-D (2014). „Large-scale phylogenetic analyses reveal fagalean diversification promoted by the interplay of diaspores and environments in the Paleogene”. Perspectives in Plant Ecology, Evolution and Systematics. 16 (3): 101—110. doi:10.1016/j.ppees.2014.03.001.
Chen Z-D, Manchester SR, Sun H-Y (1999). „Phylogeny and evolution of the Betulaceae as inferred from DNA sequences, morphology, and palaeobotany”. Am J Bot. 86 (8): 1168—1181. JSTOR2656981. PMID10449397. doi:10.2307/2656981.
Martins, S.; SimAues, F.; Matos, J.; Silva, A. P.; Carnide, V. (2014). „Genetic relationship among wild, landraces, and cultivars of hazelnut (Corylus avellana) from Portugal revealed through ISSR and AFLP markers”. Plant Systematics and Evolution. 300 (5): 1035—1046. S2CID18832843. doi:10.1007/s00606-013-0942-3. hdl:10348/6564.
„Fındık”. Yeni Ansiklopedi (на језику: турски). јануар 2011. Архивирано из оригинала 2012-01-04. г. Приступљено 2017-12-15.CS1 одржавање: Формат датума (веза)
