Sociologija naučnog saznanja
From Wikipedia, the free encyclopedia
Sociologija naučnog saznanja za predmet ima društvenu ulogu nauke, posebno povezanu sa "naučnim uticajima i efektima na društvo, kao i uticajima društvene strukture i procesa na naučnu aktivnost."[1] Sociologija naučnog neznanja je komplementarna sociologiji naučnog saznanja.[2][3] Sociologija saznanja se, sa druge strane, fokusira na proizvodnju nenaučnih ideja i društvenih konstrukcija.
Sociolog koji se bavi naučnim saznanjem ispituje razvoj naučnog polja i pokušava da pronađe tačke nepredviđene situacije ili interpretativne prilagodljivosti gde su prisutne nejasnoće. Takve varijacije mogu biti povezane sa nizom političkih, istorijskih, kulturnih ili ekonomskih faktora. Ključno je da disciplina ne promoviše relativizam ili da ospori naučni projekat; cilj istraživača je da objasni zbog čega jedno objašnjenje pre nego neko drugo pobeđuje zahvaljujući spoljnim društvenim i istorijskim ulovima. Disciplina se zasniva krajem 60-tih i početkom 70-tih godina XX veka i s početka se njom bave isključivo Britanci. Ostali rani centri koji se bave ovim poljem istraživanja se nalaze u Francuskoj, Nemačkoj i u Sjedinjenim Američkim Državama (posebno na Univerzitetu Kornel).[4] Major theorists include Barry Barnes, David Bloor, Sal Restivo, Randall Collins, Gaston Bachelard, Harry Collins, Paul Feyerabend, Steve Fuller, Thomas Kuhn, Martin Kusch, Bruno Latour, Mike Mulkay, Derek J. de Solla Price, Lucy Suchman and Anselm Strauss.