![cover image](https://wikiwandv2-19431.kxcdn.com/_next/image?url=https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/83/Antarctic_Sound-2016-Joinville_Island-Ice_Shelf.jpg/640px-Antarctic_Sound-2016-Joinville_Island-Ice_Shelf.jpg&w=640&q=50)
Ledena polica
From Wikipedia, the free encyclopedia
Ledena polica je velika plutajuća platforma od leda koja se formira na mestu gde glečer ili ledena ploča ističe na obalu i na okeansku površinu. Ledene police nalaze se samo na Antarktiku, Grenlandu, Kanadi i ruskom Arktiku. Granica između plutajuće ledene police i usidrenog leda (koji počiva na podlozi) naziva se linijom uzemljenja. Debljina ledenih polica može se kretati od oko 100 m (330 ft) do 1.000 m (3.300 ft).
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/83/Antarctic_Sound-2016-Joinville_Island-Ice_Shelf.jpg/640px-Antarctic_Sound-2016-Joinville_Island-Ice_Shelf.jpg)
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/8/8b/Corp2400_-_Flickr_-_NOAA_Photo_Library.jpg/640px-Corp2400_-_Flickr_-_NOAA_Photo_Library.jpg)
![Thumb image](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/1/1a/Ross_Ice_Shelf_1997.jpg/640px-Ross_Ice_Shelf_1997.jpg)
Suprotno tome, morski led nastaje na vodi, mnogo je tanji (obično manje od 3 m) i formira se širom Severnog ledenog okeana. Takođe se nalazi u Južnom okeanu oko kontinenta Antarktika.
Kretanje ledenih polica uglavnom je podstaknuto gravitacionim pritiskom prizemljenog leda.[1] Taj tok neprestano pomera led od linije uzemljenja na prednjeg dela police prema moru. Ranije se smatralo da je osnovni mehanizam gubitka mase sa ledenih polica bilo odcepljivanje ledenih bregova, u kome se komad leda odvaja sa prednjeg dela police u dodiru sa morom. Jedna studija agencije NASA i univerzitetskih istraživača, objavljena u izdanju časopisa Science od 14. juna 2013. godine, utvrdila je da su okeanske vode koje otapaju donje strane antarktičkih ledenih polica odgovorne za veći deo gubitka mase kontinentalnih ledenih površina.[2] U stabilnom stanju, oko polovina mase ledenog praga na Antarktiku gubi se u bazalnom topljenju, a polovina se gubi usled teljenja, ali relativni značaj svakog procesa značajno varira između ledenih pragova.[3] Poslednjih decenija, ledeni pragovi na Antarktiku su bili van ravnoteže, pošto su izgubili više mase zbog bazalnog topljenja i teljenja nego što je nadoknađeno prilivom novog leda i snega.[4]
Tipično prednji deo police biva proširivan godinama ili decenijama između glavnih događaja odcepljenja. Akumulacija snega na gornjoj površini i topljenje sa donje površine takođe su važni za ravnotežu mase ledene police. Led se takođe može nakupiti na donjoj strani police.
Gustinski kontrast između ledenjačkog leda i tečne vode dovodi do toga da se najmanje 1/9 plutajućeg leda nalazi iznad površine okeana, zavisno od toga koliko je vazduha pod pritiskom sadržano u mehurićima unutar ledničkog leda, koji potiče od kompresovanog snega. Formula za gornji delilac je , gustina hladne morske vode podeljena sa kg/m³ je oko 1,028, a glečerskog leda je od oko 0,85[5][6] do znatno ispod 0,92, granice za vrlo hladan led bez mehurića.[7][8] Visina police iznad mora može biti i veća, ako iznad glečerskog ledenjaka postoji mnogo manje gust inja i snega.
Najveće ledene police sveta su Rosova ledena polica i Filčner-Ronova ledena polica na Antarktiku. Izraz zarobljena ledena polica je korišćen za led iznad podglacijalnog jezera, poput jezera Vostok.