Električni klavir
From Wikipedia, the free encyclopedia
Električni klavir je muzički instrument koji proizvodi zvukove kada izvođač pritisne dirke muzičke tastature u stilu klavira. Pritiskom na dirke mehanički čekići udaraju u metalne žice, metalne trske ili žičane zupce, što dovodi do vibracija koje se magnetnim prihvatačima pretvaraju u električne signale, a zatim se povezuju sa pojačivačem instrumenta i zvučnikom kako bi zvuk bio dovoljno glasan za izvođača i publiku. čuti. Za razliku od sintisajzera, električni klavir nije elektronski instrument. Umesto toga, to je elektro-mehanički instrument. Neki rani električni klaviri koristili su dužine žice da bi proizveli ton, poput tradicionalnog klavira. Manji električni klaviri koristili su kratke čelične pločice za izradu tona (lamelofon sa klavijaturom i prihvatačima). Najraniji električni klaviri su izumljeni krajem 1920-ih; veliki električni klavir iz Neo-Bečstajna iz 1929. bio je među prvima. Verovatno najraniji model bez žica bio je Vivi-Ton klavir Lojda Loara. Među nekoliko drugih vrednih proizvođača električnih klavira su Boldvin pijano, Organ kompanija i Vurlicer kompanija.
Snimci ranih električnih klavira uključuju snimke Djuka Elingtona 1955. godine i Sun Raovu Indiju, kao i druge numere sa izvođenja 1956. godine, uključene u njegov drugi album Super sonični džez (zvani Super soničnbi zvukovi). Popularnost električnog klavira počela je da raste krajem pedesetih godina prošlog veka nakon snimka Reja Čarlsa iz 1959. godine „What'd I Say”, dostigavši svoj vrhunac tokom 1970-ih, nakon čega su ih postupno zamenili lakši elektronski klaviri sposobni da proizvode klavirski zvuk bez nedostataka velike težine električnih klavira i pokretnih mehaničkih delova. Još jedan faktor koji je pokretao njihov razvoj i prihvatanje bila je progresivna elektrifikacija popularne muzike i potreba za prenosnim instrumentom sa klavijaturom sposobnim za pojačavanje zvuka velike jačine. Muzičari su usvojili brojne vrste kućnih električnih klavira za rok i pop upotrebu. To je ohrabrilo njihove proizvođače da ih modifikuju za scensku upotrebu, a zatim razvijaju modele prvenstveno namenjene scenskoj upotrebi.
Digitalni klaviri koji pružaju emulirani zvuk električnog klavira u velikoj meri su potisnuli stvarne elektro-mehaničke instrumente tokom 2010-ih, zbog male veličine, male težine i svestranosti digitalnih instrumenata, koji pored tonova klavira mogu da proizvedu ogroman opseg tonova (npr. emulacije zvukova hamond organa, zvukova sintisajzera itd.). Međutim, neki izvođači i dalje nastupaju i snimaju sa starinskim električnim klavirima. Godine 2009, Rodos je proizveo novu liniju elektromehaničkih klavira, poznatu kao Rodos Mark 7, praćenu ponudom Vintidž Vajb.[1]